Boštjan Narat : Konec sveta vedno pride nenapovedano

0 302

Izdavač: Pivec
Godina izdanja: 2012
Produkcija: Blaž Celarec & Matevž Kolenc
Trajanje albuma: 44.36 min
Žanr: Singer / Songwritter


Boštjan Narat je zacijelo poseban slučaj među umjetnicima slovenske kantautorske škole kod nas. Tip koji je nekoć svirao u grupi Sflitrom, više-manje iz zabave i u eksperimentu, nenadano je suosnovao sastav Katalena, nakon što su svi uključeni skužili da bi se htjeli ozbiljnije prihvatiti izazova pretvaranja nasljeđa slovenske narodne glazbe u modnu art varijantu novih vremena.  Prije dvije godine izlazi i samostalni studijski prvijenac »Strah je odveč«.

»Strah je odveč« nosi snažan ispovjedni karakter, a Narat je njime postavio temeljni kamen koji u svojoj opipljivoj supstanci nudi puno polazišta za nadogradnju u smislu umjetničkog sazrijevanja. Potez da na novi album »Konec sveta vedno pride nenapovedano« uključi gotovo cijelu pratnju glasbenika bio je nekako logičan. Ne posve očekivan korak, ali svejedno silno dobrodošao.

»Konec sveta vedno pride nenapovedano« zadržava svu pronicljivost velikih ispovjednih talenata osobne note (uglavnom osobne) Boštjana Narata, senzitivan osjećaj za oblikovanje izvrsne kombinacije pristupačne pjevnosti koja ide ruku pod ruku s duševnom igrom riječi koja istodobno potrese, ali i nasmije, jer neprestano slijedi istinoljubivost. Narat je majstor podavanja poezije. Majstor njezine interpretacije. To je pokazao iskričavi karakter i intelekt prvijenca, a novi album tu spoznaju samo produbljuje i širi njegovu ispovjednu snagu. Narat još uvijek lukavo stupnjuje senzitivni karakter zadanih točaka poezije  i time gotovo suptilno savija samo raspoloženje unutar skladbi, koje tako silno uvjerljivo jašu na valovima do kreščenda i natrag u novi val. Primjerice »ritmički spotiče se« burleska u Dvajset let. Od prodornog izvođenja stihova koje graniči s vikanjem do osjećajnog milovanja. Po uzoru na »hladno-toplo«.

Boštjan Narat nadograđuje taj  dašak propasti malog čovjeka gurnutog u nošenje križa natovarenog na vlastita pleća u doba tlake koju zovemo život. Kao odraz nepoštenja društva prema poštenom. Ipak, sve je to odjeveno u nekakav svečani odsjaj suptilne metafore genijalnog karaktera, koji neprestano sprječava da ispovijed bude banalna, plitka i konzumentu trivijalno odgonetljiva.

Daleko od toga da bi se išta do ove točke shvatilo negativno. Nikako. Samo posve realno. Prizemljeno. Upravo zato poezija ovog umjetnika tim više ulazi pod kožu u skladbi kao što je Režem ovinke. Skladba je prava atmosferična »srhljivka« koja se temelji na čistom nizanju prirodnih kolaža zvučnog krajolika. Posebno kad se nakon dramatičnog razvoja poetske ispovijedi skladba prelije u još intenzivniji izlazni »crescendo teatar« prave male »srhljivke albuma«, koji na toj točki drži u raspoloženju melodija viole, zagrljena sporo valjajućim pokrivačem bubnjarskog udaranja, osobito buke činela.

Mali čovjek je posebno na udaru kad shvati da poštenje zna postati prava napast. To je skladba Egon.  Genijalna igra riječi, koja na iskričavo suptilnoj razini svakome otvara oči kako se danas živi u našem društvu. Kontrasti slijeda stihova su izvanredni. Primjerice »Steklena vrata, jeklenih obljub« – Narat zna da se sapunice, pardon, sapunski mjehurići, ne mogu prodati »Pri enih so usta da lažejo, pri drugih so oči, da jočejo«  – nažalost, prvih je uvijek odlučno manje, ali oni imaju »vagu i mač«, a drugi su ili isprana mozga, ili su prozreli, pa ih je odlučno premalo, ili su jednostavno posve otupjeli i samo čekaju kraj ere čovječanstva, njegove bezgranične pokvarenosti koja nam je nametnuta.…. Egon ga je nasankal, to je neosporno na albumu! Vjerojatno nije položio najbolju prasicu iz časopisa s muških zahoda i nije se vozio za volanom najžešćeg Ferrarijevog stroja nenadano zvjerske agresije, ali je sačuvao svoju individuu. Što znači da je naposljetku pobijedio. A ostao je previđen. Majstorska ispovijed.  

Je li u »Tisti ki zna, in ona, ki ve« ispovijed ljubavnika iz ormara, dok njih dvoje bacaju »kocke za njegovo srce«? Još jedna genijalna igra riječi. Da pronicljivosti u Naratovoj poeziji nema kraja, potvrđuje završna lukavica Romeo Julija, obilato napunjena sarkazmom koji generira putenski  višak testosterona u krvi ! Gorka melankolija preplavi album u skladbi Stari mož. Narat cijelo vrijeme nosi tu konturu blage melankolije, premda to nije najsretniji izraz koji bi korektno obuhvatio njegovu ispovijed. Recimo da zna biti osjećajno gorak, a ta gorčina povremeno potresno otežava narav njegove poezije, kao u skladbi Stari mož.

Ima trenutaka koji vam neće dati disati. Puna mjera sarkazma podana je u Če padeš po tleh. Zapravo se radi o prekodiranom Egonu u novu poetsku ispovjednu formu, iste bazične poruke. Jednostavno. Karikirano, u ovoj skladbi riječ je o testu izdržljivosti pojedinca da podnese pokvarenost karakternih osobina ljudi nove ere, unaprijed izgubljenih bitaka utrke s vremenom  u korist zablude servirane kao »materijalna prosperiteta«. Ne padajte dakle na pod!  U ovoj skladbi pravu psihodeličnu kulisu gradi i električna gitara u pozadini, koja produbljuje sarkastični karakter skladbe.

»Zdi se« bi po prelijepim aranžmanima za klavijature i violinu, koji grle milujući Naratov vokal, spadala među tip šansone kojoj bi nedvojbeno rado prisluhnuo i sam presvijetli Frank Sinatra. Narat kaže da je skladbu napisao nakon što je neko vrijeme zalazio u kafić na kavicu i redovito se  susretao s pogledom djevojke za drugim stolom, smještenim na suprotnom kraju lokala. U takvim situacijama muška mašta naravno kljuca punom parom. Nedvojbeno jedan od vrhunaca albuma. I nadam se da je cura na kraju doista i došla na Naratov koncert.

Naslovna skladba vozi po kolotečinama otvaranja prvijenca, samo što ste odmah gurnuti u posve novo iskustvo. Narat je naoružan pratećom ekipom glasbenika. Moglo bi se reći, u dalekoj verziji, da je naslovna skladba albuma novi Yet Another Tango, no takav sentiment nešto kasnije preuzima zgodna Jutra s latino karakterom u pratnji klavira i ritmova. Ovdje se Naratu opet u duetu pridružuje nježno šapćući i sažeto osjećajni vokal Mine Špiler (Melodrom, Laibach), koja opet ne promašuje u svojoj izražajnoj volji i snazi.

Trenutak u kojem kontrast krhke suptilnosti osobito budi  u svojem čvrstom, realno prizemljenom dvonožnom držanju (koje tek moraš izlučiti) nudi  skladba »Tistim ki ne vedo«. Stihovi otkrivaju dualnost mladog nevinog bića , koje uči, i straha staroga, naučenog. Kontrast između bezgrješnosti, djevičanstva, neulagivanja na jednoj strani i promatranja onih koji su već izvježbani »da se boje svjetla«, ali tiho žele učenje onih koji još mogu sanjati. Ponajprije godi u ovoj, jednoj od najboljih skladbi albuma (u poeziji i aranžmanima pratnje),. izniman zagrljaj sintisajzera, koji ima konturu starinskog melotrona i jednoglasni ukras koji bdije nad  pozadinom tako izgrađene pratnje. Eh, nema što, Nordove klavijature mogu činiti prava čuda.

Iza riječi Blaž se u slovenskom prostoru rado krije bubnjarska funkcija. Ovaj put s Naratom nije ljubitelj eksperimenta i »gospodin svugdje« Blaž Grm, niti Blaž Soklič, ako se itko još sjeća slovenskih thrash metal starosjedilaca Game Over, koji su 2008. izdali jedan od najzanimljivijih eksperimentalno izazovnih albuma nazvan »Eclectric«. S Naratom je »treći« Blaž. To je Blaž Celarec, jazzom izbrušeni glazbenik, i to ne skriva ni jedan korak albuma »Konec sveta vedno pride nenapovedano«, kad govorimo o  bubnjarskoj interpretaciji. Upravo njegov ritmički začin daje skladbama poseban karakter dinamike, zapravo »raspiruje« sam razvoj skladbi, razgibavanjem koje je plod Celarčeve istraživačke igre.  U danoj situaciji bubnjanje izaziva višu razinu decibela, što primjerice produbljuje srhljivi dramatični moment u teško valjajućim udarcima skladbe Režem ovinke. Jedan od takvih usmjerenih momenata albuma oslikava  Celarčevo bubnjanje u kombinaciji s Naratovim muževnim nastupom u  Kako končati to pesem?, koje prati gotovo vojnički marš koprena neke »propasti«. U Tisti ki ne vedo obilato zaiskri jazzovska škola, jer Celarec nalazi ogromno prostora da se razmahne i ispuni figure u pozadini dinamično raznolikom ekspresijom, koja udahnjuje zasanjanom trenutku ploče, izuzetnim suptilnim ispovijedima ove skladbe, poseban karakter. Ako ostanemo kod iste pjesme, ritam upotrijebljen u kitici skladbe »Tistim, ki ne vedo« oponaša oglašavanje parne lokomotive,  u posve nenametljivoj suptilnoj maniri, koja povlači paralele s ritmom famozne uspješnice Pat Metheny Group nazvane Last Train Home. Kombinacija s Celarcem pokazala se kao idealno rješenje za ovaj album.

To je to. Kad baciš jaja na pladanj. Drugačije ne ide nego da stupaš gol i bos kad se baviš kantautorstvom. Ne računa se baš nijedan, ma koliko genijalno uklesan aranžman pratnje, ako je ispovijed poezije plitka. Obrnuto funkcionira uvijek, no ako stihovi nisu puni – opipljivi, a kamoli njihova interpretacija, ne pomaže nikakva šminka ma koliko iskričave pratnje. Boštjan Narat tome majstorski prkosi. Štoviše. Uz »Konec sveta vedno pride nenapovedano« popeo se na još višu ispovjednu razinu sebi svojstvene propovijedi, što učvršćuje njegov položaj među najvidljivijim likovima suvremene slovenske kantautorske scene.

autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 9.5 / 10

Popis skladbi:
1. konec sveta vedno pride nenapovedano
2. Dvajset let
3. Jutra
4. Tistim, ki ne vedo
5. Režem ovinke
6. Egon
7. Tisti, ki zba, in ona, ki ve
8. Star mož
9. Če padeš po tleh
10. Zdi se
11. Kako končati to pesem?
12. Romeo Julija

Postava:
Boštjan Narat – vokal, gitara

SURADNICI:
Matevž Kolenc – aranžmani, električna gitara, bas gitara, zvončići
Polona Janežič – klavijature
Jelena Ždrale – viola, violina
Blaž Celarec – bubnjevi, udaraljke, klarinet

GOSTUJUĆA GLAZBENICA:
Mina Špiler – vokal (skladba br. 3)


Boštjan Narat – Režem ovinke (službeni audio zapis)
Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići