Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Supertramp
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izlazak: 1979
Trajanje: 46:12
Ocjena: 5/5
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća rijetko je tko vjerovao da su Supertramp još sposobni stvoriti remek-djelo na razini svjetskog hita »Crime Of The Century« (1974), a kamoli nadmašiti njegov komercijalni uspjeh, no s »Breakfast in America« uspjelo im je ‘nemoguće’, čime su se zlatnim slovima i za sva vremena upisali u anale artrockovskog panteona. Glavni motori velikog, neočekivanog uspjeha bili su, očekivano, gitarist/pjevač/pomoćni klavijaturist Roger Hodgson i klavijaturist/pjevač Rick Davies, koji nikad nisu imali uzorne međusobne odnose, dok su nove skladbe pisali odvojeno. Svake su godine sve teže surađivali na zajedničkim glazbenim vizijama, no u razdoblju kad su uspjeli nadvladati međusobne razlike, kao glazbenici i skladatelji uspjeli su stvoriti neke od najznamenitijih kompozicija u povijesti rock glazbe.
Njihovi duhoviti, društveno zbadljivi i često cinični tekstovi na »Breakfast in America«, koji je izašao 29. ožujka 1979. (točno tri godine prije rođenja autora ove recenzije), dosegnuli su novu kvalitativnu razinu, dok su Hodgsonova skladateljska postignuća, to jest »Take a Long Way Home«, »The Logical Song« te »Child of Vision«, zajedno s Daviesovim »Goodbye Stranger«, najbolji trenuci na ovom potpuno besprijekornom studijskom remek-djelu. Hodgson si nakon ‘razlaza’ doduše pripisuje većinu hitova, no do danas nije posve razjašnjeno kome pripada autorstvo pojedinih skladbi na ovom albumu. Iako su neki tekstovi na albumu (zajedno s naslovom i naslovnicom) jasna satira američke kulture, ni približno nije riječ o konceptualnom albumu, nego o zbirci duhovitih skladbi o međusobnim odnosima i (uglavnom umjetno usađenoj) potrebi za (instant) slavom u materijalistički usmjerenom suvremenom svijetu. Prvotni naziv albuma trebao je biti »Hello Stranger«, no Hodgson je uspio uvjeriti Daviesa da je »Breakfast in America« prikladniji izbor.
Oba prethodna albuma Supertramp, to jest »Crisis? What Crisis?« (1975) te »Even In The Quietest Moments«, bila su, svaki na svoj način, vrlo dobra postignuća, no ipak nisu imala dovoljno velik broj snažnih kompozicija da bi stekla takav kultni status kakav je uspio steći »Crime Of The Century«, koji je po izlasku postavio brojne nove artrockovske standarde. Supertramp su s »Breakfast in America«, kojem su pristupili na iznenađujuće lagan i razigran način, stvorili jedan od onih bezvremenskih albuma koji će zauvijek biti prepoznati među najvećim glazbenim dosezima čovječanstva, pri čemu ne treba zanemariti da im je uz njihov specifičan pristup art rocku dobro došao i izoštren smisao za (crni) humor i ironiju.
Artrockovski prvaci izgradili su na »Breakfast in America« nevjerojatno čvrst most između simfonijskog prog rocka i pop rocka s povremenim primjesama jazza, bluesa i funka, koji su se na pojedinim kompozicijama nalazili u taman pravim ‘dozama’. Pojedine skladbe potvrđuju izniman smisao ovog kultnog benda za izbrušenu melodičnost i građenje hipnotičkih aranžmana, u kojima su često ključnu ulogu igrali Daviesov Wurlitzer električni klavir te saksofon u izvedbi Johna Anthonyja Helliwella, a ujedno je do izražaja došao i njihov izoštren osjećaj za građenje kraćih, ali ipak kompleksnih instrumentalnih sekcija.
»Gone Hollywood« fantastičan je uvod u album, u kojem se odlično isprepliću vokalne harmonije između dvojice glavnih pjevača, dok istodobno teku suptilni klavirski i saksofonski aranžmani. Hodgsonova ‘zvučna’ i Daviesova ‘gruba’ boja glasa toliko su različite da se između njih brzo oblikuje divan dualitet. Najbolji dio skladbe nastupa neposredno nakon Helliwellove saksofonske solaže, kad zavlada eterični, višeglasni refren, prožet melankoličnim gitarskim pasažama. Tekst govori o pojedincu željnom slave koji je nakon brojnih uspona i padova u zabavljačkoj industriji ipak uspio ostvariti svoje snove.
Mega hit »The Logical Song«, najveći uspjeh Supertramp na domaćem, britanskom i američkom tlu, predstavlja vrhunac Hodgsonova cinizma i podsmijeha suvremenom svijetu, u kojem pojedinac nakon prijelaza iz nevinog djetinjstva u odraslu dob, kad stavi odgovarajuću društvenu masku, zamijeni maštu, intuitivnost i znatiželju hladnom logikom, proračunatošću i racionalnošću. Hodgsonov zvučni vokal beskompromisno šiba obrazovni sustav i licemjerne međuljudske odnose, dok u pozadini vlada moćan aranžman na hammond orguljama. Sve skupa začini strastvena saksofonska solaža, dok u nastavku nastupa nešto svjetlija atmosfera. Komičnih, a ujedno melankoličnih trenutaka na »Breakfast in America« inače ne manjka.
Na sljedećem hitu, »Goodbye Stranger«, posebno zasja Davies u ulozi glavnog vokalista, dok na svom Wurlitzer električnom klaviru polaže nekoliko iznimno dirljivih pasaža. Uskoro mu se u pjevanju vokalnih harmonija u falsetu pridruži zvučni ‘slavuj’ Hodgson, koji na takav način uspostavlja vrlo tanku liniju između duhovitosti i briljantnosti. I basist Dougie Thomson oduševljava zadebljanim bas linijama, dok bubnjar Bob Siebenberg izvrsno stupnjuje duhovitu i iznimno razgranatu ritmičku dinamiku. Sve skupa završava rezgetavom gitarskom solažom u izvedbi genijalnog gitarista/pjevača.
Naslovna skladba, to jest »Breakfast in America«, još je jedna monumentalna skladba u kojoj se Roger, koji je prvotni tekst navodno napisao još u tinejdžerskim godinama, izruguje svojoj (bivšoj) djevojci, a ujedno je podsmijeh plitkosti i kritika tipičnog američkog materijalizma. Jedan od najboljih trenutaka u povijesti Supertramp doživljava ambijentalno otkrovenje u obećavajućem refrenu s ludičkim vokalizacijama i vragolastim elementima (gotovo) romske glazbe. Odlično glazbeno posvećenje svim silikonskim plavušama koje se s punim vrećicama šeću po trgovačkim centrima dok čekaju da ih kadilakom pokupi njihov perverzno bogati ‘mentor’ također je doživjelo status hit singla.
U skladbi »Oh Darling«, koja je znatno idiličnija, poetičnija, ljubavna tvorevina s Daviesom u nosivoj pjevačkoj ulozi, nastupa potpuni ambijentalni kontrast zahvaljujući dirljivom klavirskom aranžmanu. S vremenom svojim falsetom upada i Hodgson, a kompozicija poprima znatno šire emocionalne i poruke dimenzije. »Take The Long Way Home« bio je sljedeći hit i time jedno od njihovih najprepoznatljivijih postignuća, koje sadrži uvodni umetak na bazi countryja. Za njega se pobrinu Daviesove usne harmonike. U vodećoj vokalnoj ulozi ovaj je put ponovno iznimno duhovito raspoloženi Hodgson, dok se Davies iznimno učinkovito nosi s hammond orguljama te u kombinaciji sa saksofonom stvara divnu simfonijsku pozadinu za ovaj melankolično-nestašni neuveli hit. U završnom dijelu, usred bluesy pasaža, iznenada zavlada neočekivani psihodelični puls.
»Lord Is It Mine«, koja spada među rijetke ozbiljnije trenutke ovog šaljivo, razigrano i prije svega podrugljivo intoniranog albuma, melankolična je balada s divnim klavirskim i orguljaškim pejzažima te Hodgsonom u fenomenalnoj vokalnoj formi. Mogla bi se označiti kao najzanemarenije djelo na albumu jer bi zaslužila veći komercijalni odjek. »Just Another Nervous Wreck« znatno je optimističnija i nestašnija tvorevina, u kojoj si Davies u ulozi glavnog vokalista dopušta nešto zdrave samoironije, koja njegovu velikom egu nikad nije škodila. Izvrsne vokalne harmonije fascinantno se prepliću s raskošnim orguljaškim i gitarskim pasažama, tako da si bend između nosive melodije i refrena dopušta i nešto poštenog instrumentalnog ‘razgibavanja’. »Casual Conversations« kraća je, klavirski usmjerena balada s Rickom na glavnom vokalu, koja je još jedna prilično introspektivno zamišljena tvorevina. Tu se u nešto jazzističkijoj ulozi posebno dobro iskazuje saksofonist Helliwell.
Za veliki finale Supertramp poslužuju monumentalni ep »Child of Vision«, jedno od najboljih skladateljskih postignuća u njihovoj povijesti, koje je ujedno postalo veliki hit s obje strane Atlantika, iako je u tekstu riječ o još jednom jetkom podsmijehu na račun tzv. američkog sna i njihova načina života. Ikonoklastički rif na Wurlitzer klaviru postupno oblikuje melankoličnu melodiju, kojoj se odmah pridruži šaljivo-epski ritam, dok se Roger nalazi na vrhuncu svoje teatralne i ujedno nevjerojatno emocionalno usmjerene pjevačke izvedbe. S vremenom mu se na popratnim vokalnim harmonijama pridružuju Davies i Helliwell, čime oblikuju nezaboravni, nevjerojatno eterični i nostalgični refren, koji slušatelja vodi u razdoblje kad se većina (popularne i eksperimentalne) glazbe još radila srcem te su izvođači poštovali inteligenciju slušatelja. Postupno se, usred simfonijskih i puhačkih aranžmana, razlije neopisivo melankolična, nostalgična i ujedno romantična atmosfera kojom bend slušatelja na trenutak vodi iz svijeta korporativnih s(r)anja u neki znatno idiličniji svijet, nezaražen materijalizmom.
Članovima Supertramp doručak u srcu izrabljivačkog kapitalizma, kojeg u tekstovima nisu štedjeli, jako je dobro sjeo kad su s »Breakfast in America« hitovima osvajali vrhove svjetskih glazbenih ljestvica i stvorili album za ‘sva vremena’. Supertramp su tako pri kraju sedamdesetih godina 20. stoljeća, uz Pink Floyd, bili jedna od rijetkih progresivnorockovskih skupina kojoj komercijalni uspjeh nije bio tek daleka uspomena, a ujedno su bili i na stvaralačkom vrhuncu svoje karijere. »Breakfast in America« donio im je 1980. i Grammyja u kategoriji najboljeg omota, koji je usput, mnogo godina kasnije, postao povezan čak i s teorijama zavjere oko 11. rujna 2001. Nažalost, Supertramp nikad više nisu uspjeli doseći takvu artističku razinu kao na »Breakfast in America«, posebno nakon Hodgsonova odlaska 1983., tako da nije iznenađujuće da su njihovi budući studijski uradci bili sve manje zanimljivi i sadržajno nadahnuti. Za kraj recenzije neka se navede i zanimljiv podatak za sve ljubitelje glazbene statistike; »Breakfast in America« u Francuskoj je još uvijek prodajno najuspješniji album nekog engleskog izvođača, a ujedno je čak na trećem mjestu po ukupnoj prodaji albuma (na prvom je mjestu ‘nepobjediva’ Celine Dion).
Postava
Roger Hodgson – gitara, klavijature, vokal
Rick Davies – klavijature, vokal, usna harmonika
John Helliwell – saksofon, vokal, puhački instrumenti
Dougie Thomson – bas gitara
Bob Siebenberg – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Slyde Hyde – trombon, tuba
Produkcija
Peter Henderson i Supertramp
Popis skladbi
1. Gone Hollywood
2. The Logical Song
3. Goodbye Stranger
4. Breakfast In America
5. Oh Darling
6. Take The Long Way Home
7. Lord Is It Mine
8. Just Another Nervous Wreck
9. Casual Conversations
10. Child Of Vision
