Izvođač: Sigur Rós
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2013
Trajanje: 17:11
Ocjena: 5/5
Sigur Rós je vjerojatno najbolji suvremeni primjer benda koji s nekim potpuno unikatnim i nepokolebljivim stavom postane (relativno/uvjetno) popularan, unatoč tome što svojom glazbom prkosi svim popularnim tokovima, pa i onima na tzv. alternativnoj glazbenoj sceni. Istodobno je i primjer benda koji se sa svakim novim izdanjem preobrazi u nešto novo, u nešto drukčije, u nešto vjerojatno još hrabrije nego što je bio prije. U tom smislu se zacijelo približavaju odnosu i napretku Radioheada, koji guraju svoj put bez koketiranja s popularnim tokovima, pa su sve te tako artistički osebujne i prije svega drske nove i nove tvorevine fantastično prihvaćene. Sigur Rós je kao bend postigao upravo to. Stigli su na takvu razinu – kad je novo izdanje novi izazov, kad s više izdanih uradaka povećavaju i svoju drskost, kad se nemaju više zašto osvrtati unatrag, jer im talent to ne dopušta. Tako su Sigur Rós nakon svog najambijentalnijeg izdanja do sada, nakon albuma Valtari (RockLine recenziju albuma možete pročitati OVDJE) već izdali nešto novo – EP naslova Brennistein EP.
Novi EP Islanđana uglavnom najavljuje dvije stvari – prva je novi album benda naslova Kveikur, koji će izaći u lipnju, a druga je to da se njihovu odlasku jednog od glavnih članova, ako ne i onog najvažnijeg odmah iza Jónsija, multiinstrumentalista Kjartana Sveinssona, uopće ne osjeti. Štoviše – Breinnsteinn je možda najzanimljivija, najdrskija i prije svega najteža stvar koju je bend izdao do sada. Tako brzo izdanje novog uratka nakon Valtarija možda je čak i namjerno – upravo zbog Kjartanova odlaska. No to također ne znači da je prenagljeno. Već novi komadi koje su Sigur Rós svirali na turneji i koji su navodno nastali u post-Kjartan razdoblju (koji je kao jedini školovani glazbenik u bendu navodno bio skladateljski najdarovitiji) fantastični su i spadaju među najnadahnutija djela Sigur Rós. Novi EP pak sve to još i službeno potvrđuje.
Ipak, daleko je od toga da je Brennistein EP samo najavnica nove ploče i poruka fanovima da je bend jači nego ikad – sve tri skladbe stoje posve same za sebe na posve svoj način. Prvi, naslovni komad, koji će se na novom albumu benda pojaviti kao prvi, zacijelo je glavni čin EP-ja. Riječ je o iznimno eksplozivnom djelu, punom eksperimentalnih uzoraka kojih se Sigur Rós na takav način još nikad nisu laćali. Teški basovi, elektronski zahvati u beat pomiješani s klasičnim gudačkim instrumentima koji dosežu niže frekvencije, pjevanje Jónsija koje proturječi instrumentalnom ritmu, no podudara se u samoj harmoniji… pa ipak ta bogata skladateljska širina koju od Sigur Rós očekuje svatko. Formula tiho-glasno-tiho na posve svoj način, kako je ovladavaju samo oni, s vjerojatno jednom od najdotjeranijih zvučnih masa u post-rock žanru, gdje se miješa toliko instrumenata, toliko glazbenih priča, toliko zvučnih slika. Vrhunac toga su naravno u onom »glasnom« dijelu, gdje bi kod svakog drugog benda tako bogata zvučna masa bila neprepoznatljiva, jednostavno neshvatljiva, a kod Sigur Rós unatoč svojoj apstraktnosti ostaje tako koherentna i razmrsiva da nam ne preostaje ništa drugo nego pokloniti se bendu. O izvođenju tih skladbi uživo naravno nema potrebe gubiti riječi – tek tu zaista zažive (RockLine reportažu koncerta Sigur Rós iz talijanskog Jesola s aktualne turneje možete pročitati OVDJE).
Drugi dio EP-ja pak čine dvije skladbe koje su potpuna suprotnost naslovnom komadu. Riječ je o dva posve atmosferična djela, ali daleko od onih koja su se našla na Valtari. Riječ je o puno apstraktnijim zvukovima, o osnovnijem ambijentu (opet mješavina elektronske atmosfere i gudača), bez neke prepoznatljive crvene niti i istodobno bez Jónsijeva vokala. No najveća razlika između skladbi na Valtari i ovih novih ponajprije je u raspoloženju. Valtari krasi predivan melankoličan zvuk koji je ipak pun nekakve pozitivne ljepote, u njemu se osjeća taj jezik nade, kako je Jónsi nazvao svoj izmišljeni jezik. »Hryggjarsúla« i »Ofbirta« pak su skladbe tame, skladbe ljutnje, čak skladbe agresije, kao što je to i Brennisteinn. Zapravo je upravo to to novo lice Sigur Rós – nekakva ljutnja koje prije nije bilo, nekakva agresivna zrelost koja možda pronalazi put van iz neke prijašnje pozitivne naivnosti (s kojom kvalitativno i konceptualno naravno nije bilo ništa loše, a sama oznaka nipošto nije mišljena negativno).
EP osim svega sadržajnog dodatno jača jedan veliki pomak za bend koji sam potajno zaista priželjkivao. Produkcijski je vjerojatno riječ o najdotjeranijem uratku Sigur Rós uopće. Riječ je možda čak i o prvom studijskom uratku benda koji tako dobro hvata tu živu energiju grupe. To se najviše propuštalo prije, ta energija uživo, taj otvoren zvuk koji je nekako bio pasivan na albumima – na Breinnsteinn EP-ju pak bendu uspijeva upravo to. Dinamičnost dolazi u prvi plan na način koji je prije bio gotovo nezamisliv, koji smo oduvijek tražili na koncertima.
Je li to onda možda novi put Sigur Rós? Ne jezik nade, nego neka vrsta jezika svete ljutnje? Naravno, na Brennisteinn EP-ju ta karakteristična sigurrósovska melankolija još kako je prisutna, no osjeća se nekakav pomak u emotivnosti, pomak u odnosu, neki novi osjećaj koji bend možda prije nije izražavao; u svakom slučaju riječ je o jednom od najboljih djela u bendovoj karijeri. Ako su pak doista pred nama ljuti Sigur Rós, odgovorit će vjerojatno novi album.
Postava
Jónsi Birgission – vokal, gitare, klavijature
Georg Hólm – bas gitara
Orri Páll Dýrason – bubnjevi
Produkcija
Sigur Rós
Popis skladbi
1. Brennisteinn
2. Hryggjarsúla
3. Ofbirta
