Brit Floyd po peti put bez buke približili slovenskoj publici besmrtnost Pink Floyda! (2024)
Brit Floyd – The Pink Floyd Tribute Show
utorak, 5. 11. 2024. od 19.30 h do 22.30 h
Ljubljana / Mala dvorana Hale Tivoli / Slovenija
Brit Floyd su najbolji planetarni sastav posvećen liku i djelu moćnih Pink Floyd! Toliko dobri da se čak i gunđavi konj, koji stoji kao jedan od dvaju autora iza ovog eseja i koji oduvijek gaji maćehinski odnos prema ‘tribute to’ sastavima, tog se dana otputio u avanturu do ljubljanske hale Tivoli. Usput je bilo lijepo podoživjeti i sve one mladenačke dane, pune nevinosti i velikih nada! Pogotovo kad su me sjećanja odvela u vruće ljeto 1994. Točnije u München, 4. 8. 1994., kad su Pink Floyd odsvirali jedan od svojih koncerata na tadašnjoj »The Division Bell« turneji, za koju se pokazalo da im je bila posljednja. Koncert koji nikad ne zaboraviš! I 30 godina poslije tu su Brit Floyd, koji ne nose uzalud glas najboljeg približavanja Pink Floydu u našoj galaksiji. Brit Floyd su ovu turneju dakle posvetili sjećanju na album »The Division Bell«, koji je izašao prije 30 godina. Napomenimo da su takvu tematsku turneju izvodili i 2013., kad su s njom također posjetili Halu Tivoli, a inače je to već peti posjet ovog, u svjetskim razmjerima vrlo cijenjenog ‘tribute to’ sastava kod nas. U Ljubljani su nastupili i 2012., 2015. i 2018. Uvijek u studenom.
Efektivno vrijeme sviranja (izvedbe koncerta) bilo je jednako kao na »The Division Bell« turneji sastava Pink Floyd. Dva sata i četrdeset minuta. A s usputnom pauzom od 20 minuta trajalo je točno onoliko koliko je trajao koncert Pink Floyd 1994. Dakle tri sata. Samo s malo promiješanom set listom i nekim iznenađenjima koja su se pokazala vrhunskim začinom večeri.
Brit Floyd su koncert u Hali Tivoli najavili već za pola osam navečer! Nevjerojatno rano. Euforija s lovom na parkirna mjesta ispred hale Tivoli ostaje i u 2024. dio klasičnog folklora ‘Jankostana’. Iako se više ne sjećam baš dobro svojeg posljednjeg posjeta dvorani Hale Tivoli…. Pa, možda je to bio čak Morrissey 10. 10. 2014.? Prije deset godina! A nestale su u tren oka. Kao da si pucnuo prstima. Još uvijek sve stoji točno ondje gdje treba biti. Košarkaška dvorana! Pozornica postavljena po dužini, s pogledom na zapadnu tribinu. Taj ‘prepolovljeni’ prostor lijepo se dakle napunio. Dakle nekih dobrih 3.000 ljudi? Najviše. I imali su što vidjeti i čuti. Nedvojbeno.
Brit Floyd već niz godina vodi njihov pokretački motor, briljantni gitarist i vokalist te umjetnički voditelj sastava Damian Darlington, kojeg okružuju još jedan vokalist i gitarist Edo Scordo te treći vokalist i basist Ian Cattell! Nadalje, tu su klavijaturist, Hammondist i prateći vokalist Matt Riddle, saksofonist, udaraljkaš, prateći vokalist i povremeni basist, ali i gitarist Ryan Saranich, bubnjar Randy Cooke i tri prateće pjevačice Jessie Lee Houiler, Genevieve Little i Chess Galea.
Brit Floyd su s nevjerojatnom marljivošću i ustrajnošću od 2011., kad su počeli djelovati, brižljivo štedjeli novac i neprestano nadograđivali svoju scensku opremu. S time je rasla i razmjernost i artistički domet njihovih predstava, koji naravno juri original! Danas im se doista nema što prigovoriti, a Pink Floyd mogu biti samo ponosni što imaju takav ‘tribute to’ sastav kakav su za svoj golemi doprinos rock glazbi doista zaslužili. Sve je proučeno do u tančine. Tu je onaj poznati krug reflektorskih svjetala koji stoji u središtu, uz projekcije koje potresu vizualnim pojačavanjem poruke same poezije sastava, odnosno poruke tekstova! Rasvjeta je obavezno kombinirana sa salvama lasera koji sijevaju amo-tamo tijekom koncertne predstave.
I u izvedbenom smislu nema kiksa. Sva tri glavna pjevača imaju podijeljene uloge, koje su nevjerojatno kompatibilne s prirodom skladbi u svojim izvornicima, ili dijelova skladbi u kojima moraju preuzeti središnju ulogu. Sva trojica mogu ulaziti čas u ulogu Watersa, čas Gilmoura, pri čemu je posebno zanosno približen Gilmourovu izvorniku vokal basista Iana Cattella. Bend je u svojoj perfekciji otišao toliko daleko da na pozornici interpretira dodatne gitarske linije snimljene u studijskim izvornicima i dodatne glasove koje je u postavi kvarteta, kakvi su (bili) Pink Floyd – osim ako si pomažeš snimljenim linijama, nemoguće. Kad vodeće muške vokale zgrabe još i prateći glasovi sve tri prateće pjevačice i ostatka instrumentalista koji se uključuju s vokalnom pratnjom, efekt odnosno interpretacija toliko je sretno zanosna da je s izvornicima možeš čak i zamijeniti.
Prije početka su po dvorani odjekivali zvukovi jednaki onima koje su Pink Floyd koristili na »The Division Bell« turneji. Zvukovi iz prašume. Kreketanje žabica, šum obilnih kapi kiše i slično. Bend je otvorio s Astronomy Domine. Uvodom su usput zadirali u psihodeličnu eru Pink Floyd, a zatim preskočili u eru bez Watersa, kad je uslijedila budnička Learning To Fly. Točno onako kako se odvijala The Division Bell turneja prije 30 godina. Pa, i tu je već onaj nadasve dirljivi Pink Floyd rekvijem nazvan High Hopes. Fascinantni i neprolazni nadgrobni spomenik koji su si Pink Floyd postavili na začelju albuma »The Division Bell«, koji sa čeznutljivom melankolijom i magijom doslovno ‘obori s nogu’. Već su uvodno Brit Floyd impresionirali nevjerojatnom gipkošću sva tri glavna vokalista, izuzetno domišljatom raspodjelom preuzimanja vodećih solaža i međusobnog nadovezivanja obaju gitarista, pri čemu je svoje poglavlje naravno dodala ‘steel pedal’ solaža Damiana Darlingtona u bombastičnom završetku epske High Hopes. Uigranost je vrhunska, osjeti se da je ovaj bend zajedno odsvirao ogromnu količinu koncerata. Ništa im ne promiče. I zvuk u dvorani bio je te večeri vrhunski! Ljudi u transu hipnoze. Ukočeni. Naravno, salve oduševljenja. Brit Floyd su s lakoćom probudili strasti i emocije potkrijepljene velikom nostalgijom koja nas veže uz moćne Pink Floyd. Bend je od klasika s »The Division Bell« sviranih na turneji prije 30 godina izostavio samo What Do You Want From Me.
Već samom opremom kopiraju originalne gitare Davida Gilmoura, a izvedba sve to u svemu opravdava. Prvi dio zapravo je bio posvećen razdoblju djelovanja Pink Floyd u eri bez Watersa. Dakle posljednja dva albuma (Sorrow je donijela također jedan od vražjih vrhunaca). Za drugi dio bend je od skladbi s albuma »The Division Bell« sačuvao samo A Great Day For Freedom. Minute su letjele kao sekunde, a vrhunac prvog dijela definitivno je bio »Animals« ep Dogs (vrhunsko iznenađenje setliste), koji je izveden ‘od glave do pete’, pri čemu su Brit Floyd uvodno nadraživali publiku s Pigs On The Wing (Pt. 1), kako to nalaže ovaj fantastični i blago previđeni album Pink Floyd. Upravo je Dogs bio eklatantan primjer perfekcije kojoj teže Brit Floyd. Većina snimljenih gitara koje laik čuje na originalnoj verziji scenski je interpretirana pomoću obiju gitara, a isto vrijedi i za vokale koji se na studijskom izvorniku prelijevaju, odnosno nadopunjuju. Što nisu mogli Darlington i Cattell, nadopunile su harmonije pratećih vokalistica. Majstorski! Dlakocjepački. Naravno, reinterpretacija ‘Gilmouresk’ od solaža pa do samog zvuka, koji pogađa original u točku, često odnosi većinu pažnje i zanosa!
Slijedi 20-minutna pauza. Drugi dio otvarao se najmanje na razini izuzetno vibrantnog završnog dijela prvog. sa Shine On Your Crazy Diamond, gdje je uvodna solaža na gitari u cijelosti pripala Edu Scordu. Tu je prvi put na koncertu svoje dišne putove konkretno prozračio i udaraljkaš Ryan Saranich, koji je kombinirao uporabu tenor i alt saksofona (bez saksofona si ovu klasiku ne možeš ni zamisliti). Uz iznimku jedinog skoka u ranu eru sastava Pink Floyd, to jest s navijenom »The Meddle« klasikom One Of These Days, bend je u drugom dijelu većinom izmjenjivao albume »The Wall« i »Dark Side Of The Moon«, uz usputnu integraciju nadobavezne Wish You Were Here, u kojoj je Darlington još jednom pokazao svu svoju vrhunskost. Setlista je u izobilju oponašala setlistu Pink Floyd od prije trideset godina. Središnja uloga ženskog vokala u The Great Gig In The Sky pripala je Jessie Lee Houiler, koja je odlično odradila ovaj zahtjevni zadatak, što je donijelo jedan od vrhunaca večeri u njezinu drugom dijelu. Mekoća i skokovi raspoloženja posebno majstorski uprizoreni unutar Us And Them, s vrhunski naštudiranim vokalnim harmonijama u refrenu! Tu su naravno Another Brick In The Wall pt. 2 i Money te za veliko finale uvijek nestrpljivo očekivana »The Wall« klasika Comfortably Numb. U njoj je Cattell navukao liječnički ogrtač i brinuo se za stupnjevanje drame teatra na pozornici, pri čemu je teatralno pokušavao probuditi na stolcu ‘ljudsku ljušturu obavijenu zidovima od cigli’ (koja personificira glavni lik koncepta, to jest Floyda, kojeg su droge odnijele u drugi svijet). Saranich je tu preuzeo sviranje bas gitare, a Darlington je ‘ubio’ jednom od najmoćnijih Gilmourovih solaža cijele ere rock and rolla, kojoj je u teatralnom završetku dodao nešto svojih začina. U izniman završetak redovnog dijela.
A za finale u dodatku još Run Like Hell, koja je u eksplozivnosti i uz potporu izdašnih svjetlosnih efekata rušila sve pred sobom! Tu nema više što dodati. Samo to da ćemo se na koncerte Brit Floyd odsad redovito vraćati! Uvijek kad se jave u Ljubljani. Kad ih jednom vidiš, posjeti njihovim koncertima naprosto postanu obveza! Vrhunski.
Autori: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
Set 1:
1. Astronomy Domine
2. Learning to Fly
3. High Hopes
4. Take It Back
5. Coming Back to Life
6. Sorrow
7. Keep Talking
8. Pigs on the Wing, Part 1
9. Dogs
—20 min. pauza—
Set 2:
10. Shine On You Crazy Diamond (Parts I-V)
11. A Great Day for Freedom
12. Time
13. Breathe (Reprise)
14. The Great Gig in the Sky
15. Wish You Were Here
16. One of These Days
17. Another Brick in the Wall, Part 2
18. Us and Them
19. Money
20. Comfortably Numb
—dodatak—
21. Run Like Hell
