Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojenska pevnost Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 10.08.2011
Broj posjetitelja: 15
Okrenula se godina i opet je došlo vrijeme da posjetimo jedan od većih europskih festivala specijaliziranih za ekstremni metal. Češki Brutal Assault, koji se održava na jedinstvenoj lokaciji bivše vojne utvrde Josefov, nadomak grada Jaromer. Ovogodišnje, šesnaesto izdanje festivala opet je mamilo odličnim izborom ekstremnih metal sastava, jeftinim pićem i hranom te jedinstvenim iskustvom češkog festivala. Prije službenog četvrtkovog početka organizatori su ove godine drugi put zaredom priredili warm-up navečer, koji je još jednom potvrdio da Česi doista ne znaju svirati metal. Klišejiziranije, generičnije i bezidejnije sastave od Čad, Stiny Plamenu i Silent Stream of Godless Elegy ne bi mogli izabrati ni namjerno. Srijedina večer tako je bila opuštanje pred napornim tri dana, a nakon višesatne vožnje prilegnulo se tek pivo ili dva i onda udobnost šatora.
Prvi dan festivala počeo je rano, jer je prvi zanimljiv sastav na pozornicu stao već za doručak. Umjesto umućenih jaja, Nervecell iz Ujedinjenih Arapskih Emirata poslužili su nam konkretnu porciju razigranog, dinamičnog i brutalnog death/thrash metala. I kako je lijepo vidjeti i čuti da i na Bliskom istoku znaju svirati razigran, tehnički složen i prokleto udaran thrash, poduprt blasfemičnim death metal dionicama i brutalnim growlovima frontmena Jamesa. U Nervecell se dobro čuje da potječu iz stare škole bendova kao što su Exodus, Slayer i Morbid Angel, ali nabrojenim utjecajima se s poštovanjem klanjaju i ne zvuče samo kao jeftina kopija svojih kumova. Nervecell su najviše pozornosti posvetili aktualnom albumu Psychogenocide, koji je u odnosu na prvijenac čujan napredak za grupu, a dečki si dobrim nastupima poput ovog na Brutal Assaultu samo utvrđuju put prema budućnosti koja je, kako sve upućuje, obećavajuća. Nervecell su se pobrinuli za konkretnu jutarnju tjelovježbu i sigurno nas zagrijali za tri dana brutalnih napada na naše bubnjiće… koje smo dočekali s veseljem.
Sljedeći bend, kojeg sam tek načas ošinuo pogledom i ušima, jer ova više nisu izdržala, opravdao je moja niska očekivanja. Nintendocore metalci Horse the Band izveli su jedan od najčudnijih (u što lošijem smislu) nastupa festivala sa svojim očajnim metalcoreom koji “poboljšavaju” još i usiljenim kvazi 8-bitnim klavijaturskim zvukovima. Goru sodomizaciju moja uši nisu doživjela već lijepo vrijeme.
Žestok nastup američkog sastava Skeletonwitch na sreću je jako popravio okus povraćanja koji su Konji ostavili u mojim ustima. Skeletonwitch su odsvirali nezaboravno olujan nastup koji je dobro umorio vratove svih prisutnih ispod pozornice. Amerikanci su ovaj put stavili samo na šuseve, koje su ispaljivali k’o od šale, a energija benda na pozornici brzo se prenijela i na publiku, koja je bend pratila širom otvorenih očiju i ušiju. Skeletonwitch u svojoj glazbi odlično miješaju žestoku melodiku thrasha i heavy metala s agresivnim black metal napadima, koje većinom izvodi sirovi vokal Chancea Garnetta. Skeletonwitch su iz svojih tričetvrt sata iscijedili maksimum, odsvirali super izbor komada i predstavili i nekoliko komada s nadolazećeg albuma Forever Abomination, koji izlazi za mjesec dana kod izdavača Prosthetic.
Nakon nekoliko piva, nekog bramboraka, utopenca ili langoša, na pun, zadovoljan trbušić prilegla se poštena doza staroškolskog, klasičnog death metala. Na pozornicu su stupili nizozemski velikani death metala, Asphyx. Još prije potpunog death metal šusa po pozornici se opušteno šetao Martin Van Drunen i pobrinuo za zvuk… naravno s obaveznom cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci. Gospodin Martin Van Drunen upisao se u povijest metala već urlanjem na prva dva albuma kultnih Pestilence. A ništa manje blistav nije ni njegov rad s moćnom nizozemskom death metal mašinerijom Asphyx, koja je odsvirala jedan od boljih koncerata ovogodišnjeg Brutal Assaulta. Čim su Asphyx odsvirali prvi ton klasike Vermin, već sam dobio osjećaj da se vedro sunčano nebo u tren oka smračilo. Nizozemci su u sat vremena svog nastupa vojnu tvrđavu Josefov vratili u vremena njezine potpune borbene spremnosti i s apokaliptičnim riffovima, bolesnim Van Drunenovim vokalima i topovskim bubnjanjem, lijevom rukom naslikali prizor apokaliptičnog, totalnim ratom opustošenog poprišta. Bombe su padale na sve strane dok su Asphyx nizali jedan razarač za drugim, od klasika M.S. Bismarck i The Rack pa do brutalnih koljačina s albuma Death… the Brutal Way, Scorbutics i naslovne skladbe. Karizmatičnom Van Drunenu, koji osim što iz svog grla izvlači najnehumanije zvukove uopće (koje može još samo Tardy iz Obituary), i odličan je frontmen, publika je jela iz ruke. Toliko da je Van Drunen rado pokazao srednjak strogo odmjerenom vremenu, koje su Asphyx za kraj prekoračili klasikom Last One on Earth. Nakon nastupa Asphyx osjećao sam se otprilike kao da su dečki među publiku bacili kasetnu bombu pa sam u glavu fasao lijep broj gelera. Ljepše nego što se opisuju Asphyx sami u komadu Death… the Brutal Way ne bih mogao zaključiti: “Die by fucken Asphyx, ultra loud we slay. Skinned alive you humbly beg for, Death the brutal way!!!”
ASPHYX:
1. The Quest of Absurdity (Intro)
2. Vermin
3. Scorbutics
4. M.S. Bismarck
5. Death the Brutal Way
6. Wasteland of Terror
7. Asphyx (Forgotten War)
8. The Rack
9. Last One on Earth
S Aspyhx je počelo i pravo festivalsko ozračje, koje se sa sljedećim nastupajućima samo pojačavalo, pa se itekako isplatilo zalijepiti se ispod pozornice. Iz old-school death/doom metal zvukova otplovili smo u klasične thrash metal vode jedne trećine svetog trojstva njemačkog thrasha, Kreatora. Nijemci su sa sobom dovukli izdašnu scensku scenografiju, pa je pozornica zasjala u svoj svojoj moćnosti, koja se još više rasplamsala kad su Kreator užgali prvim riffom komada Hordes of Chaos. Pirotehnička izmjena agresivnih riffova dvojca Petrozza/Sami i brutalno Ventorovo bubnjanje već su u prvim glasnim trenucima publiku ispod pozornice potjerali u jednako agresivan ples. Sve poštovanje Petrozzi i njegovoj bandi što su nakon toliko godina djelovanja sposobni iz sebe još uvijek bljuvati toliko (kreativne) energije, koja se najljepše vidi upravo u gitarskom dijelu Kreatora. Nijemci su doduše ponudili setlistu koju preslišavaju već nekoliko zadnjih godina, naravno s dodanim komadima novih albuma, ali je svakako lijepo vidjeti da bend ne živi samo od stare slave, jer setlistu izdašno obogaćuju komadi s posljednja tri albuma, Violent Revolution, Enemy of God i Hordes of Chaos, a naravno ne manjkaju ni vječne klasike a la Pleasure to Kill, Phobia. Mille na sreću ovaj put nije davio dugim besmislenim monolozima na polomljenom njemengleskom, a publika je Nijemcima jela iz ruku, jer je ovo bio njihov prvi nastup na Brutal Assaultu. Završetak nastupa njemačkih legendi bio je naravno posve klasičan, “time to raise zi flag of hate”, i želja za žestokim thrashom bila je za prvi dan utažena. Kreator bi si ipak mogli već jednom uzeti malo odmora, jer su im posljednjih godina europske pozornice više nego pune.
KREATOR:
1. Hordes of Chaos (A Necrologue for the Elite)
2. Warcurse
3. Coma of Souls
4. Pleasure to Kill
5. Destroy What Destroys You
6. Voices of the Dead
7. Enemy of God
8. Phobia
9. Violent Revolution
10. Flag of Hate/Tormentor
Po mom mišljenju organizacijski je tim festivala ovaj put napravio prilično veliku pogrešku, jer su sva tri najveća imena ovogodišnjeg Brutal Assaulta poredali na isti dan i to jedno za drugim. Organizacija tako monumentalnog festivala naravno ne može biti laka, a organizatori su vezani uz raspored bendova, koji nerijetko već s pozornice moraju u autobus i odvesti se na sljedeći festival. Ipak bi se tako velike i utjecajne bendove kao što je bio sljedeći trojac moglo svrsishodno malo promišljenije razvrstati, ali legendarnog crossover benda Suicidal Tendencies naravno nikako nismo odbijali. Amerikanci su na Brutal Assault unijeli svježinu zafrkantskog američkog “eighties” načina života i fantastičnu energiju pozitivnog crossovera, u kojem očevi žanra već desetljećima tako uspješno miješaju punk i thrash metal. S nezaustavljivim punk šusom You Can’t Bring Me Down Suicidal Tendencies su brojnoj publici odmah dali do znanja da nas čeka jedan od boljih koncerata ovogodišnjeg festivala. I doista, Mike Muir i njegovi dečki dokazali su da ih zub vremena još nije takao ni izdaleka. Odličan Mikeov vokalni nastup zasjenio je samo on sam s najkul obraćanjima o bratstvu, jedinstvu i socijalnim temama, Cyco Miko oduševio je eksplozivnom scenskom energijom, jer nije mirovao ni sekundu. Glazbenici koji danas čine ekipu Suicidal Tendencies odlični su muzikalisti koji dokazuju da im glazba teče krvlju, a na pozornici uz vratolomna heavy metal solaže fali samo luda scenska prisutnost legendarnog Rockyja Georgea, kojeg inače već godinama uspješno zamjenjuje Mike Clark. Uigrana ritam sekcija pobrinula se za zarazan i masno debeo groove, a glasni gang vokali u refrenima pokazali su da Suicidal Tendencies dolaze s ulice. Vječne klasike crossover thrasha pobrinule su se za nezaboravnu “homie” atmosferu, a kod Possessed to Skate me je snažno prešlo da bih ispod nogu opet postavio četiri kotačića. I sve što sam na kraju htio bio je samo Pepsi… ali sam se nažalost morao zadovoljiti češkom Coca-Colom, Kofolom (-ne preporučam-). SUICIDAL!
SUICIDAL TENDENCIES:
1. You Can’t Bring Me Down
2. Institutionalized
3. Join the Army
4. Subliminal
5. War Inside My Head
6. Bubnjarski solo
7. Pledge Your Allegiance
8. Possessed to Skate
9. Two Sided Politics
Kao sardine ispod pozornice postali smo kad je pozornicu zauzelo najveće ime ovogodišnjeg festivala, legendarni i nezaustavljivi Motörhead. Već tijekom zvučne probe i kad se na pozornici odvio golemi “backdrop” sa Snagletoothom, među ljudima je zavrijeskalo i skandiranju “Motörhead” i “Lemmy” nije se vidio kraj. Trio je u tami umarširao na pozornicu i bubnjiće je otpuhalo kad je Lemmy povukao prve note po svom moćnom Rickenbackeru i razbio zube i čeljusti razornom klasikom Iron Fist. Temelji vojne utvrde Josefov doista su ovaj put bili na udaru i u opasnosti da se cijela tvrđava sruši sama u sebe, jer glasnijeg koncerta ove godine nismo čuli. I hvala Lemmyju da je tako! Motörhead se može slušati samo tako glasno da ti iz ušiju počne kapati krv i počne ti se vrtjeti pred očima. Klasike su kišile jedna za drugom, Lemmy, Phil i Mikkey su aseve iz rukava stresali k’o od šale. Instrumentalno je trio u vrhunskoj formi – Phil Campbell je moćne riffove i dah-oduzimajuće solaže ispaljivao s perolakošću, a Mikkey Dee je vjerojatno uzrokovao da je pivo u okolnim pivovarama prokuhalo samo od sebe. Budući da dečki nisu više u ružičastim godinama, nikakvih ludih scenskih vratolomija nije se moglo očekivati, ali trio iz sebe isijava pravu rock ‘n roll energiju iako stoički stoje duboko uvučeni u pozornicu. Ikona Lemmy već samo svojom pojavom izaziva strahopoštovanje, a odličnom izvedbom dobrog izbora skladbi iz svih Motörhead razdoblja još je jednom više opravdao ime jednog od najpoštovanijih i najutjecajnijih glazbenika svih vremena. Drukčije ne ide uz čovjeka koji je napisao najmetalskije i najkul retke tekstova uopće: “If you squeeze my lizard/I’ll put my snake on you”. Naravno, radi se isključivo o Lemmyjevim herpetološkim sklonostima. Unatoč svom statusu i Lemmy je samo čovjek i ove će godine napuniti više nego časnih 66 godina. U toj dobi većina već dva metra pod zemljom odozdo gura tratinčice, a Lemmy sa svojom nezaustavljivom mašinerijom beskompromisno maršira dalje. No ovaj put je gospodinu Kilmisteru pred kraj koncerta ipak vidljivo i čujno ponestajalo energije pa je tijekom refrena Killed By Death već dosta teško otpjevao svoje. Očito Česi nisu osigurali obaveznu Jack Colu i kutiju crvenih Marlboroa. Ali ako parafraziram velike mudre riječi Chazza iz filma Airheads – Lemmy JE Bog!
MOTORHEAD:
1. Iron Fist
2. Stay Clean
3. Get Back In Line
4. Metropolis
5. Over the Top
6. One Night Stand
7. Rock Out
8. The Thousand Names of God (/w Guitar Solo)
9. I Know How to Die
10. The Chase Is Better Than the Catch
11. In the Name of Tragedy (/w Drum Solo)
12. Just ‘Cos You Got the Power
13. Going to Brazil
14. Killed by Death
15. Ace of Spades
16. Overkill
U nešto posve drugačije poslao nas je vrhunskim nastupom, u šetnju kroz svih devet krugova pakla, legendarni death metal stroj Morbid Angel. Velika nepoznanica bila je kako će se starci death metala snaći na pozornici, jer je nedavno izdani album Illud Divinum Insanus blasfemičniji nego što su blasfemični sami Morbid Angel… ili bolje rečeno, dugo godina željkivani nastavak abecede jedno je veliko, očajno razočaranje. Brinula je i činjenica da je zbog ozljede kralježnice (ili zbog tehno ritmova novog albuma) odsutan veliki bubnjar Pete “Commando” Sandoval, kojeg trenutno zamjenjuje inače tehnički nevjerojatno potkovani Tim Yeung. No bilo kakve sumnje koje se uspiju roditi uz Morbid Angel u godini 2011. bile su raspršene prvim trenucima klasike Immortal Rites kojom su nam Morbidi živima oguli kože! Pioniri death metala uživo zvuče još uvijek udarno kao tsunami, paklenski kao Lavey i Crowley zajedno i razorno kao štanc komadi na Illud Divinum Insanus. Eeeeem… kao potres. Morbidi su nas pod vodstvom karizmatičnog vokalista i basista Davida Vincenta klasikom za klasikom slali sve dublje u podzemlje i sve bliže zagrljaju vraga. Vincent vokalno zvuči jednako brutalno, agresivno i sirovo kao na Altars of Madness, a na sreću se riješio slavne PVC majice i iznenadio ultra kul obraćanjima između komada i uopće karizmom pravog frontmena. Setlista je bila fenomenalna, osim trojca s novog albuma, kod kojeg se u grlu doista zaglavio samo glupi I Am Morbid, a između je bilo taman dovoljno vremena da si skoknuo po pivo. Yeung je opravdao ime jednog od boljih bubnjara mlađe generacije, a fantastični Trey Azagtoth je jedinstvenim, demonskim solažama dokazao zašto je jedan od jedinstvenijih death metal gitarista. Božanskog, khm, paklenog izbora komada neću ni nabrajati, pogledajte radije setlistu desno i odmah ćete vidjeti da se radilo o pravom raju old-school death metala. Ako su Morbid Angel razočarali novim studijskim uratkom, uživo opravdavaju svoje veliko ime, jer su nezaustavljivi, beskompromisni i profesionalni do kraja ljudskih mogućnosti.
MORBID ANGEL:
1. Immortal Rites
2. Fall From Grace
3. Rapture
4. Maze of Torment
5. Existo Vulgoré
6. Nevermore
7. I Am Morbid
8. Angel of Disease
9. Chapel of Ghouls
10. Dawn of the Angry
11. Where the Slime Live
12. God of Emptiness
13. World of Shit (The Promised Land)
Četvrtkova večer nastavila se još s nekoliko odličnih bendova, ali me je nažalost svladao umor pa sam, s obzirom na to da u idućih nekoliko tjedana u Ljubljanu dolaze i Septicflesh i Exhumed i Tyr, spomenuti trojac preskočio i otišao na zasluženi počinak. A na Brutal Assaultu se noću barem odmoriš, jer nema Čeha koji bi cijelu noć nabijali češke narodne, kao što to rado rade Austrijanci ili Nijemci posvuda drugdje.
Fotografije: Nina Grad
Setlista
I Divine Nervecell Frontside Sworn Enemy Uneven Structure Comeback Kid Hecate Enthroned Sylosis Horse The Band Skeletonwitch Threat Signal Unexpect Asphyx Kreator Suicidal Tendencies Motörhead Morbid Angel Septicflesh Exhumed Týr Tsjuder
Galerija slika
