Izvođač: Cairo
Izdavač: Magna Carta
Izdanje: 1994
Ocjena: 4/5
Početkom i sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća započeo je veliki povratak simfonijskog rocka. To i nije toliko čudno s obzirom na to da je simfonika bila najpopularnija među svim podžanrovima progresivnog rocka. Čudnije je to što se puno simfonijskih bendova pojavilo u SAD-u, koji u sedamdesetima nije bio previše poznat po svojim simfonijskim sastavima. Uglavnom se to razdoblje revitalizacije temeljilo prije svega na oponašanju bendova poput Yes, Genesis i Gentle Giant. Upravo su zato Cairo možda tako zanimljivi. Očito su se ugledali na pompozni stil sastava Emerson, Lake and Palmer. Vjerojatno je bilo više bendova koji su se oduševljavali tom trojicom luđaka, ali Cairo su bili jedni od rijetkih koji su imali sposobnosti svirati tako brzo i kvalitetno.
Najočitiji je naravno utjecaj Keitha Emersona na sviranje Marka Robertsona. Neki bi čak tvrdili da su Cairo klon sastava Emerson, Lake and Palmer, ali time bi se stvar previše generaliziralo. U njihovoj glazbi ima dovoljno drugih elemenata zbog kojih im se isplati posvetiti malo više pažnje. Treba istaknuti odličnog gitarista, čiji je stil neka luda kombinacija Stevea Vaia, Johna Petruccija i Stevea Howea. Fuhrman je prilično tipičan “shredder”, odnosno brzoprstaš, a takvi mi se obično ne sviđaju, ali kod Cairo to funkcionira. Nekako se dobije dojam kako bi zvučali ELP da kod njih svira Hendrix. Doduše, Hendrix je imao korijene više u bluesu, ali je za svoje vrijeme bio to (i još mnogo više) što su sada već spomenuti gitaristi. Zanimljivo je i kanonsko pjevanje, koje u rocku ne čujemo često. Pjevaču u tome pomažu basist i gitarist. Još prisutnije od kanonskog pjevanja je višeglasno pjevanje, gdje povremeno oba prateća vokalista izvode drukčije melodije od glavnog pjevača. U “zborskom” pjevanju Cairo su vrlo jak sastav i to donekle nadoknađuje nedostatak dovoljno kvalitetnih melodija. Najuočljivije su naravno klavijature Marka Robertsona, koji svojim Hammond i klavirskim dionicama dočarava duh Keitha Emersona. Povremeno njegov stil (posebno na sintisajzeru) podsjeća na Ricka Wakemana. Ritam sekcija nije ništa posebno, basist i bubnjar svoju dužnost obavljaju dobro, ali ništa više od toga. U oči upadaju samo povremeni neobični i zanimljivi elektronski udaraljkaši.
Uvodna skladba albuma je instrumental s privlačnim orijentalnim prizvukom i ne daje naslutiti što slijedi. Slijede dva vrlo dobra komada što se tiče vokalnih melodija. One su obično njihova slabost, ali te dvije skladbe su u tom pogledu vjerojatno njihove najbolje. Dosadno je što se refren na kraju predugo razvlači i pomalo kvari ukupni dojam. Sljedeće dvije skladbe već su znatno slabije – sama virtuoznost i premalo ideja. Srećom su barem njihovi tekstovi uglavnom vrlo dobri i time prilično spašavaju situaciju. A za kraj najbolje. Epska kompozicija koju bi bez problema mogli nazvati “Son of Tarkus” njihovo je najkompleksnije djelo do sada. Struktura nije jednostavna kao na mnogim njihovim skladbama i ne radi se samo o soliranju bez ideja. Skladba je zanimljiva i sa strukturnog i s melodijskog stajališta, a za mene predstavlja vrhunac njihova stvaralaštva. Naravno, puno je trikova pokupljeno od Keitha Emersona, ali je kompozicija dovoljno dotjerana i maštovito zamišljena da to vrlo brzo zaboraviš.
Cairo su jedan od najzanimljivijih bendova koji su se pojavili u posljednje vrijeme. Činjenica da si uvelike posuđuju od Emerson, Lake and Palmer i nije toliko smetajuća, jer ima dovoljno stvari po kojima se od njih razlikuju. U njihovoj glazbi ima dosta elemenata pompe i arena rocka, tako da bi mogli privući slušatelje koji žele nešto bombastično s trenutačnim učinkom. Album preporučujem svim ljubiteljima Hammond orgulja i luđačkog divljanja na njima. Isto tako uživat će u njemu oni koji više vole onu vrstu progresivnog rocka koja je neprestano dinamična i ne oscilira toliko između bržih i sporijih dijelova. Najviše smeta to što album često ispada pretjerano i usiljeno dramatičan.
Sastav
Mark Robertson – klavijature
Alec Fuhrman – gitare i prateći vokal
Bret Douglas – glavni vokal
Rob Fordyce – bas i prateći vokal
Jeff Brockman – bubnjevi i elektronski udaraljkaši
Popis skladbi
1. Conception 2:10
2. Season Of The Heart 10:13
3. Silent Winter 8:25
4. Between The Lines 9:25
5. World Divided 10:16
6. Ruins At Avalon’s Gate 22:35
Trajanje albuma: 63:39
