Lokacija: Trst (Trieste) / Teatro Miela (Dom pristaniških delavcev) / Italija
Datum: subota, 17.02.2007
Hop! Ne može biti istina. Ovaj odlični trio akustičnih folk gitara usred Trsta. I povrh svega s jednim od najvećih basista koji danas hodaju planetom Zemljom, Tonyjem Levinom, inače basistom Petera Gabriela i King Crimson.
California Guitar Trio su tri gospodina. Japanac Hideyo Moriya, Belgijac Bert Lams i Amerikanac Paul Richards. Budući da su momci od malih nogu pokazivali veliku darovitost kad je riječ o vrtnji prstiju po gitari, pod svoje ih je okrilje uzeo veliki guru Robert Fripp (King Crimson) i tako su se kalili u njegovoj školi za posebno nadarene gitariste (Robert Fripp’s Guitar Craft Courses). I dobro se ukalili. Sve svoje znanje, s neosporivim implantima Frippova genijalnog i jedinstvenog uma, pretočili su u svojevrsnu glazbenu ispovijed, koja je plod kako njihova autorskog rada, tako i dekodiranja nekih od najzanimljivijih glazbenih evergreena u sebi svojstven glazbeni jezik. U glazbeni jezik koji ti pri slušanju oduzme dah.
Dodajmo da California Guitar Trio nipošto nisu naivčine, jer su u proteklih 14 godina djelovanja svirali na raznim turnejama s mnogim priznatim vrhunskim izvođačima poput: King Crimson, Jon Anderson, John McLaughlin, John Scofield, Tito Puente, Taj Mahal, Peter Rowan and Tony Rice, Dark Star Orchestra, Leftover Salmon, Sleepytime Gorilla Museum, Steve Lukather, Simon Phillips, David Sylvian, Adrian Legg, Kaki King i mnogi drugi.
Ukratko, iskusna RockLine trojka razmaženih ušiju, koja je California Guitar Trio imala čast vidjeti prvi put 15.10.2003. u Münchenu, kao predgrupu progresivnih šaljivdžija Spock’s Beard, ponovno je bila počašćena ponuđenom prilikom i izletom u obližnji Trst te je tako mogla uživati u sat i tri četvrt dugom repertoaru. Dvorana Teatro Miela bila je nabijena do posljednjeg kutka, što je svjedočilo o izuzetnom zanimanju za California Guitar Trio, stolice su davno planule (na balkonu i u parteru). Unatoč tome vješto smo se snašli, udobno ispruženi na ogradi balkona uz zid na krajnjoj desnoj strani (gledano prema pozornici).
Momci su ponudili mješavinu vlastitog materijala i obrada nekih klasika koji su većini ljubitelja glazbe ionako poznati. Repertoar su započeli iskričavom i šaljivom Skyline. Tri gitare, na podu hrpa pedala efekata, slijeva nadesno stoje Moriya, Richards, Lams, a u pozadini jedinstveni svemirac s tamnim naočalama, hlačama do gležnjeva i crnom kožnom jaknom Tony Levin s bas gitarom. San svakog gurmana. Dečki nikako nisu skinuli nogu s gasa i najviše brzine te su dolili ulje na vatru jedinstvenim spajanjem King Crimson klasicizma (osnovni motiv preuzet iz 21st Century Schizoid Man te prijelaz) i orijentalnih glazbenih zahvata, podložen otkačenim surf rock beatom, u skladbi Zundoko Bushi! Nešto slično momci su ponovili i u nastavku s Melrose Ave. Početak nabijen intenzitetom, koji je u Train To Lamy Suite pt. 1-3 praktički dosegao prvu usijanu atmosfersku točku, kad su dvoranu uvodno zahvatili otrovno “predistorzirani” “black blues gitarski slideovi” koje je izveo Richards s naprstkom i uz koje sam načas pomislio da je riječ o obradi In My Time Of Dying (Led Zeppelin).
Lams se pobrinuo za sve najbrže i najsloženije solaže. Nevjerojatno je što sve može njegov mali prst lijeve ruke. Moriya je uglavnom bio zadužen za mirne dionice! Lijeva (Moriya) i desna (Lams) gitara tvorile su izniman kontrast, koji je posebno legao u dodatku i sjajnoj izvedbi Queenove Bohemian Rhapsody. Zamislite tri gospodina koja prepišu baš sve jedinice originala na raspoloživo glazbeno razumijevanje triju akustičnih gitara. Richards je skrbio za glavninu posebnih efekata. Koristio je i naprstak i distorzirani efekt, koji je služio kao posebna začinska dodatak samo na odabranim mjestima koncerta. Richards je šef tria, povezivač i svojevrsni adhezivni element na koji su vezana ostala dva člana.
Razvijajući trodijelne harmonije, momci su mnogo puta dodavali i dionice koje su prvo odsvirali, pohranili ih u memoriju multiefekta i iz njih pokrenuli harmonične zastore “delay” zvukova, koji su u nastavku skladbi služili kao atmosferski zagrljaj osnovnih motiva koje su brzoprsti neprestano plели kroz svoj nastup. Jedan od takvih začinjenih vrhunaca bila je nedvojbeno izvedba legendarnog komada Mikea Oldfielda Tubular Bells, koja je doslovno oduzimala dah s obzirom na to koliko su se genijalno snašli u “prevođenju” linija svih motiva tog inače složenog komada na jezik akustične gitare.
Od skladbi njihova aktualnog studijskog albuma “White Water” (2004.) momci su zapalili visokoatmosferskom Cosmo Calypso, odbijenom Red Iguana i među svima njima najemotivnijim trenutkom cijelog koncerta, skladbom The Marsh, koju je Richards u svom obraćanju uvodno označio kao veliko posvećenje njihovu učitelju Robertu Frippu. To je zapravo jedna od najljepših, najkrhkijih i najosjetljivijih skladbi koje su ikad izašleispod prstiju ovog tria. Intenzivna melankolija i osjetna nježnost, čežnja. Unikat svoje posebne ljepote.
Trio je u repertoaru predstavio i posve novu skladbu naslova Andromeda. Uz to izveli su i planinarsku (govori o usponu dvojice alpinista na goru u talijanskim Alpama, kako je najavio Richards) naslova Punta Patri, čije autorstvo pripada Bertu Lamsu i koja je uključena i u filmsku podlogu za film čiji scenarij opisuje uspon tih dvaju alpinista.
Da cijela stvar slučajno ne bi ispala preozbiljna, momci su se pobrinuli na idealan način. U repertoar su uključili hrpu obrada. Tu su već spomenute Tubular Bells i Bohemian Rhapsody, zatim fantastična i duhovita izvedba The Good, The Bad, and The Ugly (Ennio Morricone) s njihova studijskog albuma “Invitation” (1995.) i Hideyova posebno brza specijalnost – surferska izvedba komadića Beethovenove 5. simfonije nazvana “Unmei”. Momci su posebno osvojili sve ljubitelje grupe Yes, kad su odsvirali cijeli Heart Of The Sunrise i kad je Levin navukao palčiće na kažiprst i srednjak desne ruke te njima udarao po žicama bas gitare. Ljudima se posebno “dopao” “surf rocker” Misirlou (glavna tema iz filma Pulp Fiction), gdje je Moriya vješto dokazivao svoj veliki afinitet prema surf rocku. Da trio zna i vražje “zarokati”, pokazao je u posebnoj verziji vlastite režije skladbe Freebird (Lynyard Skynyard). Ukratko, to je bila velika žurka u svakoj točki koncerta.
U dodatku je Moriya usmjerio mikrofon prema publici i dao znak narodu neka pjeva, jer trio je izvodio Bohemian Rhapsody, Queenov “evergreeen” koji bi trebao znati napamet svaki osnovnoškolac. Talijanska publika nikako nije ostavila trio na cjedilu i pohvalno je pridonijela pratnjom vlastitog pjevačkog zbora.
Publika je bila oduševljena. Aplauzom je nagrađivala trio i Levina još prije izvedbe pojedinih točaka, a i tijekom same izvedbe materijala odjeknuo je poneki usklik velikog oduševljenja.
Gospoda u cjelokupnom glazbenom izrazu apsolutno ne kriju utjecaj King Crimson, čak je i “Yesovski” Heart Of The Sunrise zvučao kao da su novi aranžman za njega napisali sami King Crimson. No najljepši i najizravniji primjer prisutnosti “Crimson” elementa i doticaja svijeta “Crimson” glazbe posjeduje autorska skladba Red Iguana.
Koncerta je prebrzo bilo kraj! Dečki su najavili potpisivanje CD-ova nakon koncerta. Publika je CD-ove doslovno razgrabila nakon koncerta i napala momke kad su izišli iza pozornice. Naravno, najviše posla s “tjeranjem muha” imao je Tony Levin. Brzo smo i nas trojica iskoristili priliku, pokupili autograme, ovjekovječili se s Tonyjem, izmijenili nekoliko misli i dobrih želja te se pokupili kući. Tony je nevjerojatno ljubazan i zabavan čovjek, silno radoznalog duha.
Događaj za 15.00€, koji je nakon doživljenog vrijedio mnogo više! Momci su sljedeći dan otputovali u Veneciju na posljednji dan europskog dijela turneje, koji je obuhvaćao svega 6 koncerata po Italiji, a od toga je nastup u Veneciji za trio ukupno peti nastup s Tonyjem Levinom kao posebnim gostom. Potom California Guitar Trio odlaze u Sjevernu Ameriku. Tamo ih čeka još opsežnija turneja, ali bez Tonyja Levina, a samo đavao i nadanđeo Gabriel znaju reći kad će se ponovno naći na europskoj karti. Ne znam kako uopće zaključiti ovaj sretan splet okolnosti, kad ti CGT s Levinom sviraju praktički pred kućnim pragom? Možda je dovoljna Cezarova slavna konstatacija: “Veni vidi vici!” (Došli, vidjeli i pobijedili).
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Thomas Breznik
Setlista:
1. Skyline
2. Zundoko Bushi
3. Melrose Ave.
4. Blockhead
5. Train To Lamy Suite pt. 1-3
6. Misirlou
7. Cosmo Calypso
8. Red Iguana
9. The Good, The Bad, And The Ugly (bez T. Levina)
10. The Marsh (bez T. Levina)
11. Andromeda (bez T. Levina)
12. Unmei (Beethoven’s 5th Symphony, bez T. Levina)
13. Tubular Bells
14. Freebird
15. Punta Patri
16. Heart Of The Sunrise
—dodatak—
17. Bohemian Rhapsody (bez T. Levina)
18. Eve
