Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Villach (Velden) / Austrija
Datum koncerta: 06.09.2011
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 25,00€ / 29,00€
Carl Verheyen je gitarski čarobnjak, priznat, traženi i silno poželjni studijski gitarist, koncertni pomagač sastava Supertramp nekoć (1985-1986) i danas, gitarski tutor, pisac bogatih kolumni za časopis Guitar Magazine, dobitnik nagrada za najboljeg gitarista,…
Carl Verheyen je i autor filmske glazbe (The Crow, The Usual Suspects). Verheyen je u karijeri surađivao s blues glazbenicima poput Robbena Forda i Joea Bonamasse, westcoast rockerom Glennom Freyem (Eagles), jazz bubnjarom Maxom Roachspäter, a mnogim je izvođačima pomagao i kao studijski gitarist. Među njih spadaju: Bee Gees, Dolly Parton, Cher, Little Richard i Stanley Clarke.
Čovjek je jedinstven u klesanju svojeg umjetničkog lika gitarskog glazbenika. Spada u ligu gitarista kakvi su recimo Steve Lukather, Michael Landau, Eric Johnson,.. od 1988. nadalje, kada je Carl pokrenuo svoju solo karijeru albumom “No Borders”, po pozornicama djeluje u formaciji udarnog trija, a suradnje s jazz glazbenicima za njega su naravno samorazumljive, ako ne i neizostavne.
Verheyen je na pozornicu kluba Bluesiana stao već 26.03.2010., tako da smo ga ovaj put dočekali već na drugom posjetu ovom jedinstvenom glazbenom hramu. U klubu se moglo nabrojiti kojih 50 ljudi koji su se pristojno stiskali kod kutnih stolova i sjedili na barskim stolcima. Sramežljiva austrijska publika – ništa novo, vrlo slična ožujskoj iz 2010. Trio Carl Verheyen (gitara), basist Dave Marotta (svirao je među ostalima i kod Phila Collinsa) i ovaj put umjesto Santaninog i Winwoodovog bubnjara Walfreda Reyesa Jr, upravo Chad Wackerman, koji je svirao s Frankom Zappom u razdoblju između 1983. i 1988., pa otud naravno i njegova suradnja sa Steveom Vaijem.
Ovaj put je Verheyenov nastup bio podijeljen na dva dijela s pauzom od 20 minuta usred. Čovjek je prošle godine izdao album “Trading 8’s”, koji je još uvijek aktualan, pa je bilo nekako samorazumljivo da se u repertoaru češće oslanjao na izvedbu skladbi s njega. Vrlo brzo je u ubrzano zagrijavanje stjerao Davea Marottu, kad mu je dopustio dugačak solistički izlet u skladbi The Beatlesa Tax Man, koja je u rukama bezobrazne improvizacije ispala naprosto briljantno. Tu je s spomenute ploče bila još i On Our Way, u drugoj polovici koncerta prihvatili su se još jednog vrhunca večeri s tužaljkom New Year’s Day, a za nadodatak su koncert začinili odličnim instrumentalom Eastern Steppes, koji inače zaključuje album “Trading 8’s”.
Inače je Carl s kompanjonima zahvatio cijelu diskografiju svojih izdanja. Tako smo uživali u koketnoj i melodično zaraznoj Passing Through (“Slang Justice”, 1996), gdje je Carl pokazao da se u usporedbama s vokalistima/gitaristima u jednoj osobi (ako se posebno oslonim na vokal) najviše približava Ericu Johnsonu (hvala Jerneju na natuknici), tu je bila njezina mlađa “sestra blizanka” (u figuriranju aranžmana) mjestimice vrlo ugodno adventivno “izlomljena” The Code (“Take One Step”, 2006), gdje se razmahao posebno u srednjem dijelu uz solažu Wackermana, te naslovna skladba s albuma Take One Step, gdje se skupina sofisticirano priljubila u strofi te dinamično prasnula u čvrstom refrenu. Takvi aranžmani kakav nosi ova skladba podsjećaju na energiju koju povremeno uhvati i Lukatherova glazbena percepcija. U Take One Step je instrumentiranje cijelog trojca ponovno oduzimalo dah. Savršeno zamjećivanje “niskog tipa” Marotte, koji s Verheyenom surađuje zapravo od albuma “No Borders” nadalje. Tu je “beatlovski” mirisna skladba Missunderstood (Slingshot, 1998), nove melodično zarazne gravure.
Ne zaboravimo na Supetramp! Bend je odmah udario s hitom “Crimes Of The Century” (1974) Bloody Well Right i pošteno iznenadio prisutne! Prvi dio Verheyen je zaključio sam na pozornici obradom Hard Times Raya Charlesa i svojim duhovitim, a višeslojnim kanaliziranjem informacija glazbenog svemira potvrdio da blues može biti još kako zanimljiv za sviranje, jer je skladbi udahnuo osebujan pečat nekih neočekivanih jazzovski rastavljenih akorda, koji su obradi dodali novu kvalitetu. A pjevati preko tako zahtjevnog aranžiranja, kad lijeva ruka nikako ne miruje na vratu gitare ni tri sekunde na jednom hvatu, može biti vrlo “zeznuta” stvar, kojoj kolega Verheyen prividnom perjanom lakoćom neprestano rutinski prkosi. U akustičnom dijelu (drugoj polovici) koncerta trio je krenuo s posve instrumentalnom verzijom obrade originala Mercy Street Petera Gabriela.. Carl Verheyen je ovu jedinstvenu večer glazbenih slasti nekako očekivano zaključio instrumentalnom skladbom Highland Shuffle sa svojeg prvijenca “No Borders”, koja je nastala iz nadahnuća Carlovim lutanjem po Škotskoj nekoć davno.
Večer koja je ponovno bezgranično očarala i ostavila prisutne otvorenih usta i ušiju, još dugo nakon koncerta. Izvrsna mješavina prave doze kombiniranja vražjih akrobacija slobodnog improviziranja sve trojice majstora na pozornici s melodičnom kompaktnošću, koju u žarište sluha fiksira osobito i ponajprije Carlov vokal, postavlja Carla Verheyena, kao izvođača s kompanijom, na posebno mjesto glazbenog svemira, čarobnjaštva sebi svojstvenog artizma! Sam stil sviranja, izuzetna kontrola zvuka, uzimanje najbrušenijih hvatova, čak i stiskanje donje E žice palcem u hvatu,… Pogledati njegov nastup obveza je za sve gitarske sladokusce i one koji uživate u slobodama koje ti nudi carstvo glazbe, uvijek kad se zagledaš iznad horizonta, gdje nestaje misao na školske ljestvice i svako glazbeno ograničavanje!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
