Lokacija: Velden Am Wörthersee / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum: srijeda, 7. 9. 2011
Carl Verheyen je gitarski čarobnjak, priznati, traženi i izuzetno poželjni studijski gitarist, nekoć (1985-1986) i danas koncertni pomoćnik sastava Supertramp, gitarski tutor, pisac bogatih kolumni za časopis Guitar Magazine, dobitnik nagrada za najboljeg gitarista,…
Carl Verheyen je i autor filmske glazbe (The Crow, The Usual Suspects). Verheyen je u karijeri surađivao s blues glazbenicima poput Robbena Forda i Joea Bonamasse, westcoast rockerom Glennom Freyjem (Eagles), jazz bubnjarom Maxom Roachspäterom, a mnogim izvođačima pomogao je i kao studijski gitarist. Među njih spadaju: Bee Gees, Dolly Parton, Cher, Little Richard i Stanley Clarke.
Čovjek je jedinstven u klesanju svoje artističke slike gitarskog glazbenika. Spada u ligu gitarista kao što su primjerice Steve Lukather, Michael Landau, Eric Johnson,.. od 1988. nadalje, kada je Carl pokrenuo svoju solo karijeru albumom »No Borders«, nastupa na pozornicama u formaciji udarnog trija, a suradnje s jazz glazbenicima za njega su naravno samorazumljive, ako ne i neizbježne.
Verheyen je na pozornicu kluba Bluesiana stao već 26.03.2010., pa smo ga ovaj put dočekali već na drugom posjetu ovom jedinstvenom glazbenom hramu. U klubu se moglo nabrojiti kojih 50 ljudi, koji su se pristojno stiskali kraj kutnih stolova i posjedali na barske stolice. Sramežljiva austrijska publika – ništa novo, vrlo slična ožujskoj iz 2010. Trio Carl Verheyen (gitara), basist Dave Marotta (svirao je, među ostalim, i kod Phila Collinsa) i ovaj put umjesto Santaninog i Winwoodovog bubnjara Walfreda Reyesa Jr, upravo Chad Wackerman, koji je svirao s Frankom Zappom u razdoblju između 1983. i 1988., naravno odatle i njegova suradnja sa Steveom Vaijem.
Ovaj put Verheyenov je nastup bio podijeljen na dva dijela s usputnom stankom od 20 minuta. Čovjek je prošle godine izdao album »Trading 8’s«, koji je još uvijek aktualan, pa je bilo nekako samorazumljivo da se u repertoaru češće oslanjao na izvedbu skladbi s njega. Vrlo brzo je u ubrzano zagrijavanje doveo Davea Marottu, kad mu je prepustio dug solistički izlet u skladbi The Beatlesa Tax Man, koja je u rukama raspoložene improvizacije ispala naprosto briljantno. Tu je s spomenute ploče bila još i On Our Way, u drugoj polovici koncerta prihvatili su se još jednog vrhunca večeri, žalobnice New Year’s Day, a za nadodatak začinili su koncert izvrsnim instrumentalom Eastern Steppes, koji inače zaključuje album »Trading 8’s«.
Inače je Carl s kompićima obuhvatio cjelokupnu diskografiju svojih izdanja. Tako smo uživali u koketnoj i melodično zaraznoj Passing Through (»Slang Justice«, 1996), gdje je Carl pokazao da se u usporedbi s vokalistima/gitaristima u jednoj osobi (ako se posebno oslonimo na vokal) najviše približava Ericu Johnsonu (hvala Jerneju na sugestiji), tu je bila i njezina mlađa »sestra blizanka« (u figuriranju aranžmana) mjestimice vrlo ugodno adventivno »razlomljena« The Code (»Take One Step«, 2006), gdje se posebno razmahao u srednjem dijelu sa solažom Wackerman, te naslovna skladba s albuma Take One Step, gdje se skupina sofisticirano pritajila u strofi i dinamično raspukla u čvrstom refrenu. Takvi aranžmani kakav nosi ova skladba podsjećaju na energiju koju povremeno uhvati i Lukatherova glazbena percepcija. U Take One Step instrumentiranje cijele trojke ponovno je oduzimalo dah. Savršeno osjećanje »niskog želvaka« Marotte, koji s Verheyenom surađuje zapravo od albuma »No Borders« nadalje. Tu je i »beatlovski« mirisna skladba Missunderstood (Slingshot, 1998), nove melodično zarazne gravure.
Ne zaboravimo na Supetramp! Bend je odmah udario s hitom »Crimes Of The Century« (1974) Bloody Well Right i pošteno iznenadio prisutne! Prvi dio Verheyen je zaključio sam na pozornici s obradom Hard Times Raya Charlesa i potvrdio svojim duhovitim, ali višeslojnim kanaliziranjem informacija glazbenog univerzuma da blues može biti itekako zanimljiv za sviranje, jer je skladbi udahnuo osebujan pečat nekih neočekivanih jazzovski razloženih akorda, koji su obradi dodali novu kvalitetu. A pjevati preko tako zahtjevnog aranžiranja, kad lijeva ruka ni tri sekunde ne miruje na vratu gitare na jednom hvatu, može biti vrlo »zeznuta« stvar, kojoj kolega Verheyen prividnom pernatom lakoćom neprestano rutinski prkosi. U akustičnom dijelu (druga polovica) koncerta trio je krenuo s čisto instrumentalnom verzijom obrade originala Mercy Street Petera Gabriela.. Carl Verheyen je ovu jedinstvenu večer glazbenih sladostrašća nekako očekivano zaključio instrumentalnom skladbom Highland Shuffle sa svog prvijenca »No Borders«, koja je nastala nadahnućem Carlovog lutanja Škotskom nekoć davno.
Večer koja je ponovno bezgranično očarala i ostavila prisutne otvorenih usta i ušiju još dugo nakon koncerta. Izvrsna mješavina prave doze kombiniranja vražjih akrobacija slobodnog improviziranja sve trojice majstora na pozornici s melodičnom kompaktnošću, koju u žarište sluha fiksira osobito i ponajprije Carlov vokal, postavlja Carla Verheyena kao izvođača s družinom na posebno mjesto glazbenog univerzuma, čarobnjaštva sebi svojstvenog artizma! Sam stil sviranja, izuzetna kontrola zvuka, uzimanje najodbrušenijih hvatova, čak i stiskanje donje E žice palcem u hvatu,… Pogledati njegov nastup obaveza je za sve gitarske gurmane i one koji uživate u slobodama koje ti nudi carstvo glazbe, uvijek kad se zagledaš preko horizonta, gdje nestaje misao na školske ljestvice i svako glazbeno ograničavanje!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
