Autor: Primož Novak
Izvođač: Machine Head
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: year_month
Trajanje: 74:26
Ocjena: 3/5
Kalifornijski metalci Machine Head od svojih su početaka kamen spoticanja. Možda i nisu toliko poznati kao »Veliki šestorka«, ali svaki je album iznimno iščekivan. I upravo sa svakim albumom bend dobije nove obožavatelje, a nekoliko ih i izgubi, jer se rado stilski preobrazi. U karijeri je zahvatio mnoge stilove, nikad nije išao u ekstreme, ali kombiniranjem određenih žanrova postao je nešto unikatno i prepoznatljivo.
Oko aktualnog izdanja Catharsis, kao i oko prethodnih albuma, vrtjele su se slične priče, što je kod Machine Head redovita praksa. Bendovi obično napišu da će novi album biti najbolji, a kod Machine Head uvijek ide i cijeli roman od frontmena Robba Flynna. Ovaj je put čak najavio da album neće biti poznat kao najudarniji i najjači MH uradak. Dakle, promjena! Flynn je naglasio da će album biti melodičnije obojen, a imat će i skladbe u stilu albuma The Burning Red, ali s produkcijom posljednjih albuma. Machine Head se dakle vraćaju u nu metal, što nekako ne obećava ništa dobro.
Album nudi čak 15 skladbi s konačnom duljinom od oko 75 minuta, što je za Machine Head poprilično iznad prosječne duljine ostalih albuma. Istodobno se to kar nameće kao poziv za nekoliko fillera, iako se, ako je bend marljivo stvarao zadnje tri godine, može očekivati i koje iznenađenje.
Catharsis se otvara relativno solidno i udarno skladbom Volatile. Doduše, nije to epska i udarna otvaračka skladba, ali svojom udarnosti i brzinom solidno otvara ovo dugo djelo benda. Problem je u tome što Volatile zvuči nekako poznato. Početak podsjeća na skladbu Cleansation od Chimaire, a u nastavku se pojavi dio koji podsjeća na Surfacing od Slipknot. Machine Head već na početku djeluju pomalo neoriginalno, a izmisliti nešto novo postala je cijela umjetnost. Za nadodati je i društveno kritičan tekst koji je negdje na razini Ektomorf. Slijedi naslovna skladba, uz koju je metalska zajednica na internetu bila grdno uzbuđena. Skladba je sanjiva, melodična, refren je lijep, udarnosti je premalo, ali kao cjelina stvar funkcionira. S druge strane osjeti se drugačijost, iako je simpatiziranje s bendovima tipa Bullet For My Valentine prilično očito. Ništa pretjerano novo, metalcore su MH osvojili još 2003. Skladba Beyond The Pale bila je prva objavljena, internetska riff policija odmah je primijetila da je glavni riff bend posudio od skladbe »Love?« od Strapping Young Lad. Ako se odmisli glavna zamjerka, skladba je prilično tipična za bend sa svojom groovy udarnosti i solidnom solažom Phila Demmela. Kod skladbe California Bleeding pak lijepo zaškripi. Svojom poskočnom numetalskom usmjerenosti podsjeća na one MTV-hit nu metal skladbe benda, kao što su From This Day i American High. S California Bleeding djeluje kao da su spomenute skladbe konačno dobile svoj zaključak i smislenu trilogiju. S Triple Beam potencijal albuma i dalje curi. Prisutan je doduše osjećaj nostalgije, jer podsjeća na rap metal iz devedesetih u stilu Biohazard i sl. Svakako bi stvar bila probavljiva da Flynn ne naglaVašava toliko svoj bijes tinejdžerskim tekstovima, jer instrumentalno je stvar vrlo slušljiva. Klišejnost se nastavlja s Kaleidoscope, koja u početku doduše obećava s nabrijanosti, ali tekstom i refrenom skladba gubi potencijal. No, vrhunac patetike postignut je skladbom Bastards, koja stilski podsjeća na keltski punk u stilu Dropkick Murphys i sl. Riječ je o poprilično šokantnoj stvari koja je pogodila praktički sve obožavatelje benda.
Vjerojatno je na točki »Bastards« mnogi slušatelj već digao ruke od albuma, ali pojavljuje se nada. Machine Head napravili su previše skretanja, pokušali su i nešto novo, što je prilično u neskladu s prijašnjim albumima. Nada se dakle pojavljuje s Hope Begets Hope, koja nudi priličnu jaku glazbu u stilu albuma Through the Ashes of Empires, slično je i sa skladbom Screaming at the Sun, koja je pak samo prosječna. MH su i prije pokazali da skladbe znaju obojiti i baladno, ovaj put nude Behind the Mask, koja je u cijelosti akustična i sukladno tome slatkasta. Više je nego očito da su Machine Head s kraćim skladbama i baladom ovaj put doista ciljali na veću publiku. Za sada izgleda da se taj potez nije isplatio.
Nakon Behind the Mask glazba se konkretno preokrene. Machine Head iznenade skladbom Heavy Lies The Crown, koja je doduše najduža na albumu, ali kao što je kod Machine Head poznato, bend je sposoban napraviti zanimljivu dugu skladbu koja se polako stupnjuje dok u nekoj točki ne eksplodira. I tako slušatelj dobiva najagresivniju glazbu na albumu, koja je kroz cijeli uradak nedostajala. MH još nisu rekli posljednje, što se dodatno potvrđuje sljedećim trima skladbama. Tu posebno odskače Grind You Down, koja nudi pravu nabrušenu glazbu s jakim breakdownom. Zadnja trećina albuma svakako je nešto što popravlja opći loš dojam.
Catharsis Machine Head zaključuju s Eulogy, koja svojom tamnoćom gura udarnost natrag kako bi u prvom planu bila atmosfera. Za usporedbu, stvar podsjeća na završnu skladbu albuma The Burning Red. Završetak je pristojan, ali ne nadmašuje one epske završetke na prijašnjim albumima.
Catharsis ima poprilično problema. Stvar je jednostavno predugačka, što rezultira fillerima, kojih je previše. Neke skladbe jednostavno su se mogle izostaviti i uključiti u sekciju »b-side« te ponuditi kao bonus skladbe. Drugi je problem u tome što MH ovaj put nisu baš znali što bi željeli reći. Ne može se osjetiti crvena nit, kroz cijeli album pojavljuju se usponi i padovi. Skladbe imaju dobre dijelove, ali kao cjelina ne uvjeravaju. Logično je pak da je bend želio napraviti nešto drugačije, zato toliko više melodike i više vokalnih harmonija. Drugačijost još ne znači da je automatski loše, ponajprije djeluje izgubljeno. Još uvijek je pak prisutan karakterističan MH zvuk, koji bend održava zadnjih 15 godina. Instrumentalno stvar ne šepa. Ritam sekcija je još uvijek suverena, gitare nude obilje jakih riffova, »cvilež« (pinch harmonics) ne izostaje, a solaže se lijepo uklapaju u skladbe, za što je zaslužan sposobni gitarist Phil Demmel. Ono što pak ne uvjerava jesu tekstovi i vokal. Robb Flynn, koji je prošle godine napunio 50 godina, nema više pravu snagu, mnogi refreni djeluju usiljeno. Kod tekstova je pak više nego očito da su i na njega počele utjecati društvene mreže i s njima povezana sva negativnost, zato Flynn često djeluje kao uvrijeđeni tinejdžer. Tu se samo nada da je (ponovno) riječ o fazi.
S Catharsisom, koji ima uspone i padove, Machine Head su puno riskirali. Bend naime nije ponovio prethodni album, pokušao je i nešto novo i drugačije, što za mnoge nije privlačno. Catharsis se može smatrati pogreškom ili hrabrim pokušajem. Vrijeme će pokazati je li se taj potez isplatio.
Postava
Robb Flynn – vokal, gitara, produkcija
Phil Demmel – gitara
Jared MacEachern – bas, vokal
Dave McClain – bubnjevi
Produkcija
Zack Ohren
Popis skladbi
- Volatile
- Catharsis
- Beyond The Pale
- California Bleeding
- Triple Beam
- Kaleidoscope
- Bastards
- Hope Begets Hope
- Screaming At The Sun
- Behind A Mask
- Heavy Lies The Crown
- Psychotic
- Grind You Down
- Razorblade Smile
- Eulogy
