Mjesto: Celjski dom / Celje / Slovenija
Datum koncerta: 22.02.2008
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 15,00€ / 18,00€
Subotnju večer, 23. veljače, već četvrti put zaredom obilježili su kalifornijski Mad Caddies, koji mješavinom skaa, punka, rocka, reggaea, surfa, countryja i swinga zabavljaju mase diljem svijeta još od 1995. Tada je, naime, šestorka lokalnih surfera iz Santa Barbare otkrila svoje glazbene sposobnosti, tri godine poslije (1998.) kod izdavača Honest Don`s objavili su svoj prvijenac “Quality softcore”, koji je nedavno proslavio desetljeće od izlaska. Kasnije ih je pod svoje okrilje uzela izdavačka kuća FatWreck Chords, koju vodi legendarni Fat Mike (NOFX).
Koncert, isprva najavljen za ljubljansku Cvetličarnu Mediapark, tjedan dana prije održavanja prebačen je u Celje, točnije u Celjski dom, zbog zahtjeva Cvetličarne Mediapark da maloljetnim osobama ulaz nije dopušten, čak ni u pratnji roditelja ili skrbnika. Nepametna odluka, jer zbog takve selekcije mnogi nisu mogli doći na koncert. Diskriminacija!
Nešto poslije osam navečer na pozornicu su stupili primorski melodični punkrockeri Summerville. Nažalost, zbog poslovnih obveza propustila sam ih, ali po reakcijama onih koji su bili na nastupu, dečki su svoj posao odradili više nego odlično te nakon dobrih četrdeset minuta već prilično zagrijanu publiku predali Wilu Ridgeu, novoj nadi kalifornijskog alternativnog country-rocka. Wil Ridge sa svojom pratećom grupom prati Mad Caddiese na njihovoj europskoj turneji, a ujedno je to i Ridgeova prva turneja. U Celju je na pozornicu stupio u devet i petnaest. U četrdeset i pet minuta odsvirao je sve svoje važnije komade s debitantskog albuma “Painful” izdanog 2005. – Rooftops, Karina, Devil`s Toenail, My Smile i druge. Svojim nastupom nabijenim energijom i tekstovima punim slika i emocija pripremio je teren za zvijezde večeri – Mad Caddies.
Svjetla su se ugasila, dim je zakadio pozornicu i dvadeset minuta nakon deset, kad su Caddiesi pustili prve rifove, gomila tinejdžerica i tinejdžera ispod pozornice doslovno je podivljala. Da zaštitari uz ogradu nisu dobili dodatno pojačanje roadieja i ostatka crewa, ograda bi pala i pokopala pod sobom novinare i fotografe, koji su se ispod pozornice trudili uhvatiti što bolji kadar. Kao i uvijek, na takvim koncertima možeš slikati samo prve tri pjesme. Ako pak umjesto profesionalne “mašine” u rukama imaš običan “trotl”, možeš se samo nadati da će ispasti poneka dobra fotka.
Dečki su za početak pustili komad s posljednjeg albuma “Keep it Going” (2007) – Reflections. Publika je pošizila, na vidjelo su izašli svi oni životinjski nagoni koji su toliko dugo bili skriveni. Road Rush, Tired Bones, Hound Bound sve su to izvukli van, dečki su palili pjesmu za pjesmom, bez suvišnog pričanja između njih. Ludnica nije popustila ni na trenutak, samo je vrućina iz sekunde u sekundu bila sve veća. Vrhunac večeri bio je kad su Caddiesi odsvirali Silence i Monkeys, iako je tijekom potonje malo zakazao Chuckov mikrofon pa ga se nekoliko sekundi nije čulo kako pjeva, a i Chuckova mimika govorila je sama za sebe.
Nakon otprilike sat vremena dečki su još uvijek palili “punom parom”, a gomila je još uvijek plesala kao na prvoj pjesmi, samo što je uz piće tekao i znoj, jer je vrućina u dvorani bila nepodnošljiva. Publika dečkima nije dala ni kratku stanku, jer su ih složno pozvali natrag. We want more!
Dečki su se vratili na pozornicu, uslijedio je nijansu mirniji nastavak s pjesmama uglavnom s posljednjeg albuma The Dirge i Backyard. Napokon sam i ja došla na svoje kad su se začuli rifovi Macho Nachos. Nakon njega publika je jednoglasno zapjevala “Drinking for eleven, that’s just what I do, When I’m not with you, My heart goes to bed …” Parovi oko mene zagrlili su se i zaplesali u ritmu. To je bio jedan od najljepših trenutaka večeri. Caddiesi su večer u Celju zaključili pjesmom Preppie Girl.
Kad su se Caddiesi nakon sat i pol oprostili, dvorana se u tren oka ispraznila i mnogi su propustili one slatke trenutke nakon koncerta, kad je Keith Douglas dijelio autograme i fotografirao se s obožavateljima, odnosno bolje rečeno obožavateljicama, jer ih je bilo u velikoj većini. Žur se potom nastavio u lokalnom Metropolu, kamo je nakon koncerta došao i bend.
Unatoč početnim zapletima s Cvetličarnom, kad je cijeli koncert bio pod upitnikom, sve se dobro završilo. Odlična organizacija, strpljivi zaštitari, samo je ozvučenje bilo malo slabije. Istina je i da dvorana nije prikladna za ovakve koncerte. Mad Caddies nisu ostavili publiku ravnodušnom!
tekst i fotografije: Lea Lesar
Galerija slika
