Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Gradišče ob Soči (Gradisca d'Isonzo) / Parco del Castello / Italija
Datum koncerta: 10.08.2013
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 0.00€ (slobodan ulaz)
Ciao Luca festival, smješten na dohvat ruke od slovenske granice blizu stare Gorice, na kojem su prošle godine nastupili ameriški old school speed/thrash metalci Viciuos Rumors, očito je festival koji se razvija punom parom i kroz godine inatljivog opstajanja dobiva sve izraženije karakterne obrise. Ma joj, tko bi uopšte znao za svu tu hrpu koncertnih događaja u našoj blizini? Ove godine festival ipak nije prošao ispod radara ekipe RockLine. Drugi dan festivala naime je kulminirao u usijanju kad su svoj nastup potvrdile švedske nevaljale rock ‘n’ roll dame Crucified Barbara i izvrsni progresivni metalci Threshold iz Velike Britanije, kojima je pripala čast da zatvore koncertnu večer, a time i cijeli festival.
Ulaz je bio slobodan. Što bi moglo biti ljepše? Sjajan line up i povrh toga slobodan ulaz. Kako se i spada, organizator je u uvodnom dijelu drugog dana festivala pozvao čak četiri talijanska banda koja su zagrijavala prisutne ispred gradskih zidina – na lijepo uređenoj travnatoj parkovnoj površini, gdje je pozornica stajala po uzoru na onu koju pamtimo s festivala Metal Mania Open Air kod slovenskog Komna na Krasu. Nadajmo se da će se potonji još koji put vratiti među žive festivalske događaje!
Ekipa RockLine stigla je na poprište točno u trenutku kad su svoj nastup zaključivali talijanski power metalci The Overtures, inače bend koji je 21.07.2012. otvorio drugi dan slovenskog festivala Metal Mania Open Air kod Komna na Krasu – RockLine reportaža OVDJE. Prije njih su se izredali lokalni veterani Sacro Ordine (del Cavalieri di Parsifal), a za njima The Names.
Na pozornici su već Kingcrow. Talijanski progresivni metalci, sekstet. Složene figure, protkane podređenosću vodećim melodijama. Uzorno spajanje elemenata, a na trenutke i vrlo slušljivo. Klavijature u ulozi orkestra, s osjećajem posuđivanja motiva i od neo progresivaca tipa Arena i od progresivnih metalaca tipa Symphony X. Samo malo nespretan vokalni pristup. Kad bi bend nadogradio nastup tako da vokalnu figuru iskoristi drugačije, doda joj element teatralnosti, popravi upotrebu engleskog jezika u stihovima, a uz to gradi na većem naglasku na vodećim napjevima, pa makar to u progresivi nije nužno, Kingcrow bi u budućnosti mogli ostaviti veći pečat i na međunarodnoj sceni. Kvalitetan bend koji nastupom nikako nije dosađivao.
Potpuno drugu energiju na pozornicu su donijele atraktivne švedske rock ‘n’ roll divljakuse Crucified Barbara. Sastav smo prvi put pogledali upravo na početku njihova uspona, 03.06.2006., kad su otvorile znameniti Gods Of Metal festival u Milanu (Idroscalo) – RockLine reportaža OVDJE. A sedam godina kasnije? Bend je doista izvrstan. Četiri podivljale cure sviraju s iznimnom zaigranosću, ne kriju strast i nepopustljivu rockersku zagrizenost. Znaju biti kolikogod hoćeš zvjerske. Nevaljale, razbijačke, kako god želite. Ovdje nema »suvišnog« razmetanja oblinama, nikakvog kupovanja mase suvišnim pozerstvom i nedostatkom odjeće. Radije Spandex i/ili priljubljena koža i šus na puno. Pozerske poze, figure i koraci potpuno takvi kakve smo navikli vidjeti kad na pozornici stoje muški bendovi. Samo je Mia nosila kratke hlače, što joj je kao pjevačici glavnog vokala svakako pristajalo. Cura je nevjerojatna. Vokalnim performansom može utjeloviti vraga, a već u sljedećem trenutku pretvoriti se u nježnog anđela. Izniman vokal, izvanredne gipkosti, autoritativnosti, i naravno, takvome nije trebalo puno vremena da se publika slobodno preda prljavoj rock ‘n’ roll energiji koja je s pozornice udarala u formatu velike autentičnosti! Muški dio publike se, po logičnoj povratnoj reakciji, obilato slinio. Cure su masovno predstavljale svoj novi studijski album »The Midnight Chase«, koji je izšao krajem prošlog srpnja! Tako su koncert i otvorile uvodnom skladbom novog albuma, naslovljenom The Crucifier, dolile ulja na vatru posebno nevaljalom Shut Your Mouth, a u nastavku su nastup začinile i ostale nove skladbe poput Everything We Need, Rock Me Like The Devil, Count Me In te pri samom kraju Into the Fire. Uz to nisu izostale ni starije, kao što je u samom finalu izvedena Sex Action, pa Play Me Hard, zatim In Distortion We Trust te Motorfucker i Jennyfer. Mia je uz vokalne darove odlično predstavila i izvedbu gitarskih solaža. S curom nema šale. Koristi i mali prst. Precizna je u svom poslu! Bend je pritom izuzetno složan, kompaktan i potpuno uigran. Naučene poze, naučeni pokreti. Sve teče kao podmazano. Više ne želiš, manje ne tražiš. To je bend koji očito uživa veliku popularnost kod naših zapadnih susjeda u Italiji. To je potvrdio nastup prije četiri godine u obližnjim Ronkama (Rocnhi dei Legionari), kod talijanskog Tržiča (Monfalcone) – RockLine reportaža OVDJE, gdje su opet bacile đavolju kožu u svom zubatom pozornicom poslu! Cure cijelo vrijeme koriste iste instrumente. Kunu se u stari dobri Gibson (Explorer i Flyin’ V) i Fender zvuk, drvo instrumenata koje godinama upotrebe uporno »guli« s sebe boju i lak, pa sazrijeva, a s njim i zvuk! Jedino ispravno. Odlična jednosatna predstava rock ‘n’ roll potencije i punokrvan dokaz da četiri cure mogu pomicati planine ako to žele. Jednostavno je riječ o ekspresiji autentičnosti koju s jedne strane jača izvedbena perfekcija, a s druge kemija koja vlada među članicama sastava Crucified Barbara. Ako ne vjerujete, to morate obavezno provjeriti.
Druga glazbena priča zavrtjela se u samom zaključnom finalu ovogodišnjeg izdanja Ciao Luca festivala! Na pozornicu su stupili britanski veterani progresivne metal zanatlije. Izvrsni i jedinstveni majstori tog zanata. Threshold! Bend koji očito proživljava pravi preporod i novo proljeće ove je godine stalno na putu, neprekidno koncertira. Novi album »March Of Progress« i ugovor s njemačkom diskografskom kućom Nuclear Blast Records ponovno su vratili bend na scenu nakon što se dugo nije znalo što se u njemu kuha. »Dead Reckoning«, prethodnik novog albuma, objavljen je 2007. godine. Zatim je uslijedila tužna i prijelomna vijest u karijeri benda. Prije dvije godine tragično je preminuo odlični vokalist Andrew McDermott. U postavu se po treći put u karijeri vratio Damian Wilson i Threshold su tako opet u punom pogonu. Stvaralačkom i koncertnom. Posjet Ciao Luca festivalu bio je s jedne strane za slovenske ljubitelje Thresholda prava obaveza. Ako ste netko od vas bio na koncertu Thresholda u Orto baru u ožujku ove godine – RockLine reportaža OVDJE, mogli ste doživjeti pravu intimu klupske atmosfere, gdje ste zapravo mogli popiti rundu piva s članovima benda, fotografirati se s tada bradatim Wilsonom, ali ipak znamo da je minijaturna pozornica Orto bara za bend s tako megalomanskom opremom, pogotovo ako računamo šest članova, konkretan faktor ograničavanja i prilagođavanja. Ovaj put Threshold su stajali na »pravoj pozornici«. U tom su se smislu razmahali kako treba. Kod Thresholda je zanimljivo to da je riječ o jednom od rijetkih progresivnih metal bendova koji, za veterane kakvi su Threshold, prednjači time što nudi izuzetnu pozornicu kinetiku i time neprestanu pozornicu dinamičnost razvoja događaja. Ne samo da je karizmatični Wilson izniman frontmen koji ne osvaja samo svojim rušilačkim vokalnim performansom, koji ruši baš sve, pa i najzahtjevnije i u nebo uperene visoke lege, nego i ostali članovi – Karl Groom, Steve Anderson i Pete Morten – neprestano zauzimaju na pozornici položaje u dvobojima rame uz rame, tijekom izvedbe svojih pasaža zafrkavaju jedan drugoga i ne kriju pritom preširok užitak i opuštenu zabavu. U pozadini neprestano bdije čuvar vremena. Johanne James, koji je opet zapanjio izvanrednom preciznosti dok je diktirao ritam. Kod tog bubnjara je fascinantno to da s vrlo malo elemenata u svojoj pozornici utvrdi postiže izniman učinak. Pritom se u prijelaznim dijelovima, gdje drugi bubnjari obično stvaraju široke rolinge po plejadi tom-tomova (Johanne koristi svega jedan prijelazni tom), obilato oslanja na ukljupljivanje dvostruke bas bubanj pedale kojom puni raspoloživi prijelazni prostor (po uzoru na staru dobru školu pionirstva svete izvrsnosti Cozyja Powella). Fantastičan bubnjar u svakom pogledu. Nezahtjevan, a uz iskazanu racionalnost, izuzetno produktivan.
Unatoč prostranoj pozornici i znatno većem posjetu nego što smo ga imali u ožujku usred ljubljanskog Orto bara, Threshold su isporučili kraću pozornicu predstavu, dugu jedva dobar sat. Tako su ožujski set listu iz ljubljanskog nastupa još dodatno okresali. Repertoar je bio maksimalno podređen točkama izvedbe novog albuma »March Of Progress«, iako uvodni dio sa skladbom Mission Profile s albuma »Subsurface« (2004) to još nije naslućivao. Samo ću spomenuti da je »Subsurface« izšao 03.08.2004., točno sedam godina kasnije, 03.08.2011., preminuo je prijašnji pjevač Thresholda Andrew »Mac« McDermott. Svakako se osjetilo da Wilson ne stvara istu energiju u »Macovim« skladbama Thresholda. »Mac« je u tom smislu bio toliko jedinstven u vokalnoj ekspresiji da je cijela glazba Thresholda snimljena s njim dobila jedinstvenu energiju koju zapravo može u potpunosti ponovno stvoriti na pozornici samo sam Mac (nažalost, više ne). Ipak, Wilson bendu pristaje kao ulivený. U svakom pogledu. Simpatični Englez opet je osvojio svojom velikom pristupačnošću i srčanosću dok se neprestano rukovao s fanovima u prvim redovima, a već na početku je srušio barijeru između publike i benda kad je vehementno stupio na rub pozornice i izjavio: »I would like to introduce to you… Threshold!!!«
Masivno predstavljanje inače odličnog albuma »March Of Progress« bilo je neko vrijeme odgođeno kad su se u repertoaru redom izredale odlična Angels, uzeta s albuma »Clone« (1998) i jedan od najljepše skrojenih refrenskih napjeva u karijeri Thresholda, pa za njom Pilot in the Sky of Dreams, koja je vrijedila kao jedan od vrhunaca nastupa i jedan od najboljih trenutaka albuma »Dead Reckoning« (2007)! Ljubitelji albuma »Hypothetical« (2001) došli smo na svoje uz još jednu silno napjevnu klasiku benda, Long Way Home, a potom su u prvi plan ponovno stupile skladbe s »March of Progress«, kojima je sastav zaključio regularni dio koncerta odličnom mini epskom suitom The Rubicon. Tu je ponovno razvio onaj element koji je među njegovim ljubiteljima posebno cijenjen. Na pozornici je zaživjela jedinstvena energija i jedinstveno raspoloženje! Threshold naime generiraju onaj pravi osjećaj za mješavinu dramske atmosfere, protkane svečanošću i bombastikom! Govorim o onom neprocjenjivom osjećaju kad dođeš na koncert i doživiš jedinstvenu figuru ponovnog stvaranja studijskih izdanja koja slušaš i vrtiš svaki dan. Neprocjenjiv osjećaj koji u ovom slučaju na pozornici možeš dijeliti samo s Thresholdom.
Sastav je zaključio koncert prije ponoći. Nekoliko minuta prije. Iako je na set listi imao dodane tri skladbe u bisu, izveo je samo jednu. Slipstream s albuma »Dead Reckoning«. Ljubitelji benda linčovat će me kad im otkrijem imena preostalih dviju, koje su ostale samo napisane na papiru. Prva je bila jedinstvena Sanity’s End s prvijenca »Wounded Land« (1993), a druga još jedna »Hypothetical« klasika, Light And Space. Doista šteta što smo ostali bez obje, inače bi ovaj nastup vrijedio gotovo kao savršen.
Osim što je set lista bila osjetno preopterećena repertoarom s »March Ovf Progress«, u prvom dijelu koncerta smetala je i činjenica da zvučne karakteristike nisu bile najbolje. Ako su Wilsona »podigli« u miksu relativno rano, pri kraju uvodne Mission Profile, tehničarima je trebalo znatno dulje da srede pomalo zapacan riffovski zvuk obiju gitara. Sprijeda je zvuk bio najbolji. Odmah sprijeda u prvim redovima. Zbog čega? Čuo se naime dovoljno dobro i rad klavijaturskog majstora Richarda Westa.
Kako god. Odlično festivalsko iskustvo. Možemo reći da je festival Ciao Luca na uvid isporučio žanrovski izuzetno šaroliku paletu bendova. Na početku je dao priliku da se na pozornici iskažu silno obećavajući i perspektivni domaći bendovi, za koje znamo da ih po sjevernom dijelu Italije vrvi, a potom je začinio repertoar s dva žanrovski načelno potpuno nespojiva benda, Threshold i Crucified Barbara. Dva benda koja su svaki u svom smjeru neovisno izbrusili glazbeni lik i djelo u jedinstvene i neponovljive dragulje artizma glazbenog zanata. Ako Ciao Luca festival i iduće godine ponudi ovako lijep repertoar bendova, s najvećim ćemo se zadovoljstvom još i dalje odazivati ovom festivalu. Bilo je lijepo spoznati da je festival drugog dana posjetila i hrpa pravovjernih ljubitelja teških i progresivnih zvukova iz Slovenije.
Setlista
THRESHOLD:
1, Mission Profile
2. Don’t Look Down
3. Coda
4. Colophon
5. Angels
6. Pilot in the Sky of Dreams
7. Long Way Home
8. Ashes
9. The Rubicon
—bis—
10. Slipstream
Galerija slika
