Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gentle Giant
Izdanje: 1980
Trajanje: 35:07
Ocjena: 3.5/5
“Civilian” je bio oproštajni album legendarnih prvaka eklektičnog progresivnog rocka, koji su se u posljednjim godinama svog postojanja kao spasonosne slamke dohvatili američkog tržišta, jer su ondje oduvijek uživali veće poštovanje nego na domaćem britanskom tlu. Njihove nade u opstanak neizbježno su se izjalovile jer kreativna kemija među članovima grupe više nije funkcionirala na nekadašnjoj razini, a ni dugogodišnji vjerni obožavatelji nisu bili previše oduševljeni komercijalnijim smjerom kojim su htjeli osvojiti američke radijske valove.
Na “Civilian” su Gentle Giant nastavili zvučni trend kompaktnijih, uglavnom melodičnih i tvrdorockerskih skladbi, koji su započeli već na “The Missing Piece” (1977). Inovativni, vrlo kompleksni i često provokativni progresivnorockerski eksperimenti iz njihovih zlatnih vremena bili su još samo daleka uspomena. Nakon što se već činilo da su nakon relativno slabog prethodnika “Giant For a Day” (1978) ostali posve bez ideja, za oproštaj su priredili nemalo iznenađenje i stvorili iznenađujuće svjež album s karakterističnom produkcijom osamdesetih.
Tvrdorockerske gitarske fraze vječnog zaljubljenika u blues Garyja Greena u produkciji su, više nego ikad prije, gurnute u prvi plan, dok je klavijaturist i povremeni pjevač Kerry Minnear na sintisajzerima i klaviru dobio uglavnom sporednu ulogu. Zbog tog poteza “Civilian” je postao njihov najtvrđi album od vremena istoimenog prvijenca. Mjestimice se još uvijek mogu čuti neki zaštitni zvučni trikovi, iako su gudači i puhači već odavno nestali iz njihova glazbenog izričaja. Upravo su vokalne harmonije Dereka i Kerryja one koje osiguravaju njihov dalekosežno prepoznatljiv zvučni kontinuitet.
O tome u kojoj se mjeri američko tržište odazvalo na ovaj uradak mogло bi se dugo raspravljati, ali činjenica ostaje da su Gentle Giant s “Civilian” uspjeli stvoriti energičan melodično-tvrdorockerski album na kojem nema ni jedne nezanimljive skladbe. One se drže jednostavnih struktura i trenutačne izravnosti, što je svakako povoljno za prosječno američko uho, a istodobno zadržavaju zaštitnu britansku melankoliju i lirski humor. Već uvodna tvrdorockerska bomba “Convenience (Clean and Easy)”, u kojoj se osjeća lirski podsmijeh na račun američke “kulture”, oduševljava svojom buktećom energijom. Tolike udarnosti u njihovoj glazbi nije bilo od vremena istoimenog prvijenca. Derekov karizmatični pjevački nastup poduprt je Greenovim nakostrušenim gitarskim rifovima i Weathersovim nemilosrdnim bubnjarskim udarcima.
“All Through the Night” je sa svojim duhovitim rifanjem i Derekovim odličnim pjevanjem iznimno posrećen hibrid tvrdog i melodičnog rocka. S drugačijim vokalnim pristupom i produkcijskim trikovima ne bi ga se sramili ni neki Boston ili Journey. Eterična balada “Shadows on the Street” jedna je od rijetkih skladbi koja keltskim ugođajem podsjeća na njihova ostvarenja iz zlatnih progresivnorockerskih godina. Kerryjevo anđeosko pjevanje položeno je na vrlo lijepe, melankolične harmonije na klaviru. U nastavku se preko prijelaza pridružuju i moćna višeglasja koja dodatno pojačavaju eterični ugođaj. S “Number One” su uspjeli stvoriti jedno od najboljih ostvarenja iz završne faze svoje karijere, koje se ljulja od tvrdorockerske potentnosti zahvaljujući moćnim Weathersovim bubnjarskim prijelazima i Greenovim duhovitim gitarskim frazama, dok Derek ponovno blista kao karizmatični pjevački predvodnik.
“Underground”, u kojem se poigravaju zvukovima tutnjavog vlaka, neobično podsjeća na neko ostvarenje prog rock rođaka Yes (era Trevora Rabina). Također i zato što Derekov vokal zajedno s pratećim harmonijama neobično podsjeća na Chrisa Squirea. Šaljivi “I Am a Camera” ima sve odlike potencijalnog hita jer sadrži hipnotičan refren, temperamentne ritmove i zavodljivu melodiju. “Inside Out” ističe se svojim mračnim ugođajem, koji stvaraju relativno paranoične vokalne harmonije i valovi slojeva sintisajzera, čime se približava njihovim prošlim simfonijskim prog rock manirima. “It’s Not Imagination” je još jedan solidan, beskompromisan tvrdorockerski primjerak u kojem ne nedostaje energičnih ritmičkih fraza, dok je bonus skladba “Heroes No More” sa svojim melankolično-svečanim ugođajem iznimno prikladan završetak za pale heroje progresivnog rocka.
“Civilian” je više nego dostojanstven oproštaj legendarnih heroja eklektičnog prog rocka, još i danas jedne od najoriginalnijih i najvizionarskijih rock grupa svih vremena. S njim su uspjeli stvoriti solidan melodični rock album, koji je naravno daleko od njihovih visokoeklektičnih prog rock remek-djela, ali na njemu ima više nego dovoljno dobrota kojima lako zadovoljavaju sve one koji imaju razumijevanja za njihovu zvučnu evoluciju. Nažalost, mnogi su obožavatelji “Civilian” po izlasku otvoreno mrzili, što je članove grupe dodatno potaknulo da se odluče sporazumno okončati priču o ljubaznom divu.
Derek je u idućim godinama postao uspješan glazbeni izdavač, Ray se odlučio za producentsku karijeru, dok je Kerry postao glazbeni učitelj. U ulozi aktivnih glazbenika ostali su samo Gary Green, koji i danas nastupa s lokalnim sastavima, te John Weathers. Potonji se u nastavku karijere pridružio legendarnim Velšanima Man, a nedavno je surađivao i sa sastavom Wild Turkey. Mogućnosti ponovnog okupljanja te nevjerojatne grupe danas ostaju minimalne. Njihova glazba nedvojbeno nije bila za svačiji ukus, ali oni koji su odvojili vrijeme i udubili se u čudesni svijet Pantagruela, Gargantue, Panurgea i društva, bili su uvijek više nego bogato nagrađeni.
Zasedba
Derek Shulman – vokal
Gary Green – električna i akustična gitara
Kerry Minnear – klavijature, vokal
Ray Shulman – bas gitara, akustična gitara, prateći vokal
John Weathers – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Gentle Giant
Seznam skladb
1. Convenience (Clean and Easy)
2. All Through the Night
3. Shadows on the Street
4. Number One
5. Underground
6. I Am a Camera
7. Inside Out
8. It’s Not Imagination
9. Heroes No More [*]
