Izvođač: Devil's Slingshot
Izdavač: Mascot Records
Izdanje: 2007
Iza imena Devil’s Slingshot kriju se tri super heroja, zbog kakvih rock nikad ne bi bio toliko popularan kad govorimo o njegovu približavanju masama kroz atraktivnost eksplozivnih nastupa uživo, uz manifestaciju čistog neukrotivog marša kroz postizanje nadzvučnih brzina i juriš oslobađanja prave Herkulovske snage svaki put kad treba pokazati sviranje punom snagom, a instrumenti, prave male igračke u rukama titana, cvile pod radom njihove muskulature i gnječenja prstiju. Uz to je faktor eksperimentiranja, kojemu treba zahvaliti na račun osnovne “prćastosti” sve trojice aktera u Devil’s Slingshot, taj prekopotrebni jezičac na vagi, koji zapravo i čini album “Clinophobia” zlokobno privlačnim.
Tek sastavljena postava Virgil Donati (bubnjevi), Tony MacAlpine (gitara) i Billy Sheehan (bas gitara) odmah je izbacila album iz sebe. To je “Clinophobia”. Strah od spavanja. Odakle to sad, dovraga? Glavninu ideja za “Clinophobia” doprinijeli su Tony MacAlpine i Virgil Donati. Da cijela stvar, s melodične strane, ne bi ispala kao MacAlpineov studijski album, znači u slučaju kad k suradnji dovedeš Sheehana i Donatija, misiju nemoguću. “Clinophobia” donosi 40 minuta glazbe, što je više nego dovoljno, jer albumu treba mnogo slušanja da se podkožno usidri. Tvrd je to orah za glodanje, jer je motivski često fragmentiran i vrlo, vrlo teško savladiv za svakog površnog uživatelja, premda ne posjeduje ni trunku “nabijanja i trošenja nota u prazno”. MacAlpine u svojim motivima donosi glavninu slušljivosti i “logike” albuma. To vrijedi za harmonije koje polaže preko metalski bijesnog riffanja, kao i za neposrednu riffovsku udarnost. Sheehan nije doprinio niti jedan motiv za album “Clinophobia”. Cijelu stvar naime posve jednostavno saniра izvanrednim znanjem dugogodišnjeg iskustva i rutine, na krilima unikatne, kvalitetno visokoprofilirane tehnike artističkog pristupa.
Izvanredan je naime udio nepredvidljivosti koji u najvećoj mjeri u sliku Devil’s Slingshot unose upravo Donati i Sheehan. Donati se neprestano brine za vrtoglave skokove u izboru ritmičke pratnje, kroz progresivno lomljene prijelaze koji se nižu posve neočekivano jedan za drugim, a trojac pritom ni na trenutak ne gubi jasnu žarišnu točku, toliko je intenzivno međusobno osjećanje glazbenika. Osjećaj spontanosti ovog albuma jedna je od njegovih najvećih draži. Najintenzivnije se ističe na albumu. Izrazito je zarazan, jer album “Clinophobia” čini nevjerojatno privlačnim, gdje uzbuđenja, iznenađenja i oduševljenja materijalom jednostavno nikad ne nestane. I to povrh dočarane snage koju trojka demonstrira kad svira punom snagom. Osnova sadržaja usmjerena je na metalski riff, generiran ispod MacAlpineovih zapaljivo supersoničnih prstiju. Ploča dinamično valja plasirajući brojna raspoloženja, osobito na suptilnim pasažama, gdje zablista Sheehanov znameniti slalom. Zvuk albuma je neposredan i sirov. Najviše te živosti donosi ritam linija, posebno Sheehanov metalni zvuk, sačuvani “licki”, škripanje žica tijekom Sheehanova prebiranja prstima. Zvuk je samo uz dio trija maksimalno kontrastno popunjen, agresivan, zdepast i grubo odrezan. Bez zahvata po metodama koje poznaje estetska kirurgija.
Sheehan daje intenzivan pečat albumu kroz debeli “groove”, sa svojim karakterističnim standardnim zvukom, koji zbog zveckanja zveckavih harmonija djeluje kao da istodobno sviraju dva basista. Sheehan naglašava dodir tamnine, dramatičnosti, što osobito učinkovito djeluje u mirnijim do srednje brzim pasažama, gdje koristi prostor za unos melodije koja ne skriva u eksperimentalnosti sferu transcendentalnosti i psihodelije. Sheehan je i ovaj put onaj standardni spontani Sheehan, ovaj put kombiniran s MacAlpineovom gitarom, za razliku od priče o Niacin, gdje je traženje dijaloga njegove bas gitare usmjereno na Hammond B3 orgulje. Donati je neuništiv stroj koji pokreće rad basista i gitarista i udiše dušu Devil’s Slingshotu. Njegov je rad jednom više filigranski, kompaktno silovitih bučnih učinaka i dojmljiv u domišljatosti unosa elementa improvizacije.
Uvodna Nederland, kao i Flamed pred kraj ploče, među svima su najviše pisane na kožu ljubitelja frontalnog napada teško distorziranih zvukova, jer su osobito neposredne i agresivne u svojoj zametaliziranoj buci. Ritmički su podložene gegavim akcentom koji oživljava posrćući nespretni hod pobješnjelog dinosaura koji je tijekom paše slučajno zalutao na rastište “pračili paprike” i izjelica se nesvjesno i nehotice prejela, a sad ga bezgranično razdire od sveg nepodnošljivog previjanja. Ludnica za koju je u ovom slučaju najviše kriv Virgil Donati. Nakon Nederland dečki izvode nešto kontroliraniju sliku u Balade de Bastille, koju obilježava epičnost glavnog motiva, što skladbi daje dodir svečanosti, čega kasnije u preostaloj minutaži albuma više nema, a tome se još najviše približava Hourglass. Def Bitch Blues je Tony MacAlpine “glavom i bradom”. U smislu da se u njemu najviše osjeća Tony. Skladba je pravi galop s fluidno tekućim osnovnim riff motivom kroz koji čvrsto usađen, osedlan jaše trojac. Skladba kao stvorena za podlogu koja prikazuje inserte utrke formule 1. Simpatična Lay Off je, kao kompozicija, osobito nabijena čarolijom nepredvidljivo spontanog razvoja, sa šokantnim nizanjem ritmičko/motivskih obrata. U istraživački eksperimentalnoj Injustice Line u prvi plan ponovno stupa ritam linija. Tu dečki doslovno traže tonove među tonovima, skladba na albumu prednjači u psihodeličnoj atmosferi i krhkoj fragmentiranosti, koju donosi hrpa vrtoglavih ritmičkih obrata i svemirskog slaloma MacAlpineovih jednoglasja. Već u sljedećem trenutku muškarci opet pristupaju bliže moždanoj logici i raciju, jer nastavljaju s “tankoćutnom” Ocean. Uz odabranu harmoniju tanje zvučne kontrole MacAlpinea, nije teško pred očima poredati nježan vjetrić koji se razigrano šeće iznad morskih valova, slijedi potpuna transcendentalna zatišje, kad iznenada zakopa svom intenzitetom Sheehan s vrtoglavim tornadom brzog nizanja plejade tonova, koji izvode pravi bijesni morski orkan.
“Clinophobia” je nova pobjednička formula, gdje njegova trojka Devil’s Slingshot diše jednako ekspresivno, bez trunke međusobne inferiornosti. Album je nužna obveza za sve ljubitelje sve trojice glazbenika. Album je kroz koji sjaji kreativni element, što u hrabrosti svog avanturizma neprestanog slobodarskog eksperimentiranja stvara svojevrsnu magiju glazbene slike, kakvu ne nalaziš nigdje drugdje. Tehnički kompleksno i zahtjevno, s druge strane, “Clinophobia” lijepo teče u uho. Uz to je album teško osvojiva utvrda koja zahtijeva mnogo slušanja, čega se uz oduševljenje koje se pritom oslobađa teško zasititi, ako uopće.
Postava
Tony MacAlpine – gitara
Billy Sheehan – bas gitara
Virgil Donati – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Bunny Brunel – bubnjevi na skladbi br. 8
Produkcija
Devil’s Slingshot
Popis skladbi
1. Nederland
2. Ballade de Bastille
3. Def Bitch Blues
4. Lay Of f
5. Injustice Line
6. Ocean
7. Flamed
8. Hourglass
9. Aerial Perspective
Trajanje albuma: 40.10
