Nastupaju: Clutch (predgrupe: Green Lung, Tigercub)
Mjesto događanja: Zagreb / Tvornica kulture / Hrvatska
Datum: petak, 25. 11. 2022.
Više je nego očito da su Clutch posljednjih godina u Hrvatskoj dobili punopravno državljanstvo. Novi i ukupno treći posjet grupe, i to treći put zaredom rasprodanoj Tvornici kulture, to je potvrdio s velikom razlikom. Kultna američka stoner rock institucija iz Marylanda vratila se u Europu sa svojim trinaestim studijskim albumom “Sunrise On Slaughter Beach”, koji donosi niz prepoznatljivo udarnih novih točaka – Red Alert (Boss Metal Zone), Nosferatu Madre, Skeletons On Mars, Jackhammer Our Names i Mercy Brown, kojima po svojoj glazbenoj naravi zauzimaju mjesto uz bok dobro poznatim Clutch klasicima. A album, koji je izašao sredinom ovogodišnjeg rujna, među sljedbenicima grupe odlično se primio do kraja studenoga.
No idemo redom. Kao što je već uobičajeno za Clutch turneje, kvartet sa zavidnim stažom od preko 30 godina djelovanja u pravilu se pobrine za vrlo zanimljive predgrupe koje ih prate na turnejama. Ovaj put su kao podršku na turneji izabrali Tigercub i Green Lung. Dvije britanske postave.
Tvornica kulture, koju su Clutch tako nakon gotovo tri puna godine posjetili već treći put, tek se počela polako puniti kad su se kao prvi na pozornicu popeli Tigercub. Alternativnorockerski trio iz Brightona ima u džepu dva albuma. “Abstract Figures in the Dark”, koji je izašao 2016., i svježi ‘plavi kao indigo’ “As Blue as Indigo”, koji je izašao prošle godine. Grupa je u dosadašnjem djelovanju na tlu Velike Britanije i u krugovima alternativnorockerskog podzemlja već vrlo dobro poznata i uživa veliku podršku. No, pogled po Tvornici davao je drugačiju sliku. Tek je malo ljudi nešto iza osam navečer pridavalo nevjerojatno puno pažnje onome što trio radi u skromnih pola sata, koliko mu je bilo na raspolaganju da pokaže svoju glazbenu narav. Ipak, Tigercub su vrlo brzo uvjerili da je riječ o grupi s izgrađenim stilom i jasnom glazbenom vizijom. Ako su u otvarajućoj Favourite Song još djelovali kao da se zagrijavaju, drzak, podrugljiv i zjapeći sažet riff u Sleepwalker odmah je nagovijestio da s Tigercub nema šale. Jamie Stephen Hall, vođa, gitarist i vokalist grupe, karizma je i magnet. Mršavi dugajlija u generaciji svojih glazbenih vršnjaka vrijedi kao pravi ‘neboder’. Vokalnom se nastupu prepušta proživljeno, razjareno i ljuto. I u sviranju gitare ima zavidnu i duhovitu varijabilnost, što je uvjerljivo isporučila osobito skladba poput The Perfume Of Decay. Salve ‘groovea’, u kojima su se mogli naslutiti utjecaji ranih Queens of the Stone Age s jasno dodanim velom psihodeličnosti, te usklađena i kompaktna scenska kinetika, dokazivale su da grupa ima lijepu zalihu koncertnog iskustva i kilometraže. Grupa je iz minute u minutu osvajala. Sve intenzivnije. Prema kraju je vrhunac nastupa u repertoaru predstavljala skladba Stop Beating On My Heart (Like A Bass Drum), koja je dočarala izražen kontrast između zjapeće doze nisko udarenih tonova, bučnog fraziranja i psihodelično ‘zadrogiranog’ vokalnog performansa Halla. Bend koji svojom pojavom definitivno uvjerava i bend na koji vrijedi ozbiljno obratiti pažnju i ubuduće svoj je više nego uvjerljiv nastup okrunio zarazno režećom (ali muzikalnom) točkom Beauty.
Green Lung priča su iz potpuno drugog glazbenog testa. Londončani su u pet godina djelovanja izdali dva albuma, i to Woodland Rites (2019) i aktualni “Black Harvest” (2021). Štićenici izdavačke kuće Nuclear Blast Records s obzirom na supstancu obaju albuma uživaju veliku pažnju, što im je donio već studijski prvijenac, koji je dočekan s velikim hvalama. Green Lung zanimljiva su priča. Utjecaje Black Sabbath nikako ne kriju. Okultizam i doom metal te znatno veća doza buke koja je preplavila Tvornicu kulture isporučila je vrhunski uigranu predstavu sa slikovito razgibanim nizom mračnih točaka. Gromoglasnost tih točaka izvukla je iz dubina podzemlja samog vraga, koji je tako morao prepustiti svoje prijestolje grupi barem narednih 40 minuta, koliko je trajala njihova predstava. Zamah rocka sedamdesetih donosi integracija orgulja, koje su te večeri u miksu zvučne slike ipak povukle kraće. Kosmate fraze ‘kosmatog’ gitarista Scotta Blacka pokrivale su ogroman prostor u zvučnom spektru, a bombastičnog teatra u crno-zlokobnom nastupu nikako nije nedostajalo. Kod Green Lung funkcionira sve. Vokal Toma Templara uliveno se veže u kompozicije. Djeluje okultno, zlobnički, poguban, što mučeničkom prodiranju fraza daje dodatnu težinu i intenzivnost. Podložen topovskim granatiranjem ritam sekcije i na krilima odlične scenske forme, bend je predstavom upozorio da je to njihova glazbena priča koja mora izazvati pažnju, među ostalima, i ljubitelja kakvih Cathedral, samo što prema ‘doom-metalstvu’ pristupaju nešto drugačije.
Tik prije dolaska Clutcha na pozornicu u Tvornici se više nije dalo disati. Prostor je bio krcat. Do zadnjeg kutka. Ljudi nanizani kao šibice. Značajan broj posjetitelja ovaj je put bilježio i ponovni dolazak slovenskih sljedbenika grupe, koji su svi nakon reda znali reći da Clutch večeras u Zagrebu ne gledaju prvi put. Briljantna energija. I kamo god da je oko seglo, u publici je vrvjelo od posjetitelja u flanelskim kariranim košuljama (takve Labodove pisac ovih redaka nosio je sredinom osamdesetih, a da mu nije bilo na kraj pameti da će jednom postati dio (isprva grunge, a kasnije) stoner rock kulture). Da. I sve te frizure te raskošno obraslo bradatilo. Svi bi te večeri htjeli biti Neil Fallon.
Clutch su definitivno posebnjaci. U više pogleda. Zato su i tako privlačni. Jer im to daje predznak isklesane jedinstvenosti. Već sam izlazak na pozornicu djelovao je izrazito neteatralno, pa nisi odmah mogao procijeniti je li riječ o posljednjem manevarskom ‘checku’ tehničara ili je na pozornicu doista stupio sam kvartet. Crvena svjetlost. Tako mora biti. To je Clutch stil. Puno crvene svjetlosti. Ne samo u uvodnom dijelu, nego kroz cijelu predstavu. Fascinantna je statičnost dviju figura. Basista Dana Mainesa, koji se s Rickenbackerom tijekom koncerta gotovo skrivao kod svog pojačala, te skrušeno nepomičnog gitarista Tima Sulta, koji je možda samo dva ili tri puta skrenuo pogled s vrata svoje gitare na to što se oko njega događa. Glavnina pozornice pripala je dakle manevrima i vragolijama visoko karizmatičnog Neila Fallona. Iskričavi pedalj čovjeka koji je u tren oka kupio publiku svojim teatrom raznoliko izobličenih grimasa i drugih ‘ekstremnih’ pokreta, čime se brinuo za dodatni uzlet atmosfere i dinamike same predstave. Ako sam blago zloban, Fallon po izgledu djeluje kao obrasli, malo zapušteni Robbie Williams koji je upravo dobro zalutao u krizu srednjih godina. Vražji vokalist nevjerojatan je pogonski motor grupe. Kad promatraš na pozornici sve to njegovo zapovijedanje okrunjeno prepoznatljivom vokalnom grubošću, a osobito svu tu neprestanu intenzivnu komunikaciju s publikom, dobiješ osjećaj da Clutch na trenutke djeluju kao ‘Neil Fallon Band’.
Bend je očekivano odmah u uvodu stresao prostor točkama najnovijeg albuma, kad je počeo grist zarazno s Red Alert (Boss Metal Zone) te odmah za njom s Nosferatu Madre. Na taj je način u tren oka razvio svoju unikatnu scensku pozu i glazbenu kulisu, koja je u galop pokrenula cijeli prostor. Treba istaknuti izvanrednu suradnju publike. Kemija u Tvornici bila je nevjerojatna, teško opisiva i dodatan razlog velikog uživanja u cjelokupnoj predstavi grupe. Ono što krasi Clutch iznimno je promišljeno projiciran stoner rock minimalizam, koji grupa uklapa u otrovno prodorne fraze i rušilačku ritmiku, čime Fallon uvijek ispreda pobjedničku kombinaciju optimiziranja svoje na milju prepoznatljive vokalne karizmatičnosti. S notom cinizma i do neke mjere čak i podsmijeha (kao reakcije društvene kritičnosti) nazubljena energija stoner rock fenomena s likom pjevača ne bi se bolje mogla sporazumijevati. Upravo to daje grupi jedan od bitnih zaštitnih znakova cjelovitog glazbenog unikuma. Fallon na pozornici postaje pravi vražićak koji je u svom teatru (s obzirom na lik) i vrlo zabavan.
U repertoaru, koji je obilno bio zastupljen najnovijim skladbama te trenucima prethodnih dvaju albuma “Book Of Bad Decisions” (2018) i “Psychic Warfare” (2015), Clutch su poslužili obaveznim zapaljivcima, odnosno klasicima starijeg razdoblja djelovanja. Album “Blast Tyrant” tako je bio zastupljen sa Subtle Hostle, koja se nakon više godina vratila u repertoar, te standardnima The Mob Goes Wild i The Regulator. Rano razdoblje djelovanja grupe ‘spašavao’ je vječno lucidni eksperiment “Clutch” (1995) klasikom Spacegrass, koja je tako i te večeri u repertoaru zauzimala posebno mjesto. Nakon toga uslijedio je veliki finale, u kojem je grupa najprije oslobodila poguban elektricitet duhovitom CCR obradom Fortunate Son te se zaljuljala kroz klasik The Regulator opet do materijala s novog albuma, koji su utjelovili jureća stoner rock zadušnica We Strive For Exellence te tribalna i momentom southern rocka protkana Jackhammer Our Names, koja je u mračnoj maniri zaključila redoviti dio koncerta.
Ako se Fallon tijekom Skeletons On Mars zabavljao s theremin, u velikom je finalu (obavezni dodatak) iz rukava izvukao i? Usnu harmoniku. Nema potrebe za dugim nagađanjem. Na repu predstave. Vrhunac u finalu, koji je grupa isporučila s krepkom ‘groove’ točkom D.C Sound Attack! s albuma “Earth Rocker” (2013), na koju su svi u Tvornici grozničavo čekali. Detonacija za detonacijom pratile su izvrstan i krajnje zanosan nastup grupe. No kao što je rečeno na početku ovog eseja. Sam koncertni doživljaj s Clutch u Zagrebu ne bi bio tako intenzivan bez izvanredne suradnje publike. U prostoru se naime okupila velika većina žarkih sljedbenika grupe, koji su stvorili to ozračje. Tako je tisućglava publika jedinstveno disala s činima grupe. U svakoj sekundi nastupa. S poznavanjem stihova, sa sudjelovanjem. Kamo god je pogled seglo. Bilo na tribinu ili parter. Sve je valovalo na ramenima orijaškog potresnog udara koji je hipnotiziranu publiku odveo u pravi trans. Naelektriziranost je bila izvanredna. Još i nakon što su Clutch već napustili prostor – to su učinili bez trunke teatra, kao da na pozornicu nikad nisu ni došli, pri čemu publika još uvijek nije mogla vjerovati da je koncerta doista kraj.
Takvih događaja, nabijenih tako grabežljivim voltažom i energijom, zapravo nedostaje. Nastup Clutch u Tvornici kulture, koju su tako pokorili i osvojili i treći put zaredom, zasigurno spada među najintenzivnija i najuvjerljivija koncertna doživljaja koje je u ovoj godini isporučila klupska scena naše regije.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista Tigercub:
1. Favourite Song
2. Sleepwalker
3. Blue Mist in My Head
4. Memory Boy
5. The Perfume of Decay
6. Stop Beating on My Heart (Like a Bass Drum)
7. Beauty
Setlista Green Lung:
1. Woodland Rites
2. Leaders Of The Blind
3. The Ritual Tree
4. Graveyard Sun
5. The Harrowing
6. Old Gods
7. Reaper’s Scythe
8. Let The Devil In
Setlista Clutch:
1. We Need Some Money (taped intro – orig. Chuck Brown & The Soul Searchers)
2. Red Alert (Boss Metal Zone)
3. Nosferatu Madre
4. A Quick Death in Texas
5. Mountain of Bone
6. In Walks Barbarella
7. The Mob Goes Wild
8. Three Golden Horns
9. Hot Bottom Feeder
10. How to Shake Hands
11. Skeletons on Mars
12. Subtle Hustle
13. Spacegrass
14. Fortunate Son (orig. Creedence Clearwater Revival)
15. Slaughter Beach
16. The Regulator
17. We Strive for Excellence
18. Jackhammer Our Names
—dodatak—
19. Electric Worry
20. X-Ray Visions
21. D.C. Sound Attack!
22. Dirty Old Town (taped outro – orig. The Pogues)
