Datum izlaska: 7.11.1969
Izdavačka kuća: Vertigo Records
Produkcija: Tony Reeves i Gerry Bron
Trajanje: 34:46
Žanr: progressive rock/jazz rock fusion
Ocjena: 9.5/10
»Valentyne Suite« s kraja 1969. bio je drugi album u povijesti engleskih progrock pionira Colosseum te nasljednik debija »Those Who Are About to Die Salute You«, koji je izašao nekoliko mjeseci ranije. Danas ga većina ljubitelja progresivnog rocka s pravom smatra najboljim ostvarenjem sastava Colosseum i prvim albumom objavljenim za Vertigo, dok je u produkciji u paru s basistom Tonyjem Reevesom ponovno sudjelovao dugogodišnji menadžer benda Uriah Heep Gerry Bron, osnivač izdavačke kuće Bronze.
Središnje djelo albuma bila je instrumentalno usmjerena, epska naslovna suita, koja je sadržavala majstorsku solažu klavijaturističkog čarobnjaka Davea Greensladea, kojom je tada ‘izazvao’ lik i djelo legendarnog Keitha Emersona. Epska, gotovo sedamnaest minuta duga suita podijeljena je u tri iznimno eklektične jazz rock fusion sekcije kroz koje cijelo vrijeme struji izvanredna energija, a svaki član sastava, ne samo sjajni Greenslade na Hammond orguljama, klaviru i vibrafonu, dobiva dovoljno prostora za slikovitu demonstraciju svojih izvanrednih instrumentalnih vještina. U srednjem dijelu iznenadi melankolično-nostalgičan uložak sa zborskim harmonijama, dok su simfonijsko-jazzovski aranžmani cijelo vrijeme prava paša za uši. Za završni dio ovog nezaboravnog epa prvotno je bio predviđen »Beware the Ides of March«, no članovi benda su kasnije predomislili jer je taj vječno zeleni instrumental već izašao na prethodno spomenutom debiju sastava Colosseum.
»Na albumu su se nalazila i tri kraća ostvarenja, među kojima je najviše odskakala nostalgična »Elegy«, koja je, prvenstveno zbog pjevačkog pristupa gitarista Jamesa Litherlanda i buntovnih orguljaških dionica, pomalo podsjećala na rane Uriah Heep. Zanimljivo ostvarenje bila je i mračna »The Machine Demands a Sacrifice« s jazzovski obojenim bubnjarskim prijelazima i smjelim saksofonskim dionicama u domeni Dicka Heckstalla-Smitha. Razigrani, gotovo drski blues rocker »The Kettle« te »Butty’s Blues«, okićen uvodnim simfonijskim ukrasima, sa svojim su brojnim prevladavajućim bluesovskim elementima bili nešto manje zanimljivi trenuci na »Valentyne Suite«, pogotovo u usporedbi s naslovnim epom, no svejedno su bili na ravnopravnoj kvalitativnoj razini kao većina radova s debija sastava Colosseum.
Colosseum su s »Valentyne Suite«, zahvaljujući naslovnoj majstorini, dosegnuli svoj umjetnički vrhunac i ključni album svoje karijere. Nakratko su se našli u elitnoj skupini najboljih i najvažnijih pionirskih progrock sastava i činilo se da ih čeka svijetla budućnost. Članovi benda, unatoč tome što su već tako rano u karijeri bili ‘na konju’, tada nisu bili oduševljeni Litherlandom, kojeg je ubrzo nakon izlaska »Valentyne Suite« zamijenio gitarski virtuoz Dave ‘Clem’ Clempson (ex-Bakerloo, kasnije Humble Pie), koji je na sljedećem albumu sastava Colosseum »The Grass Is Greener« (1970), objavljenom samo u SAD-u i Kanadi, nakratko bio i glavni vokalist.
autor recenzije: Peter Podbrežnik
popis skladbi:
1. The Kettle
2. Elegy
3. Butty’s Blues
4. The Machine Demands a Sacrifice
5. Valentyne Suite Theme One: January’s Search
6. Valentyne Suite Theme Two: February’s Valentyne
7. Valentyne Suite Theme Three: The Grass is Always Greener
Colosseum:
James Litherland – glavni vokal, gitara
Dave Greenslade – Hammond orgulje, vibrafon, klavir, prateći vokal na “The Machine Demands a Sacrifice”
Tony Reeves – bas gitara
Jon Hiseman – bubnjevi
Dave Heckstall-Smith – saksofon, flauta na “The Machine Demands a Sacrifice”
gostujući glazbenik:
Neil Ardley – dirigent na “Butty’s Blues”, aranžer gudača na “Elegy”
