Izvođač: 7for4
Izdavač: 57 Records
Izdanje: 2001
Ocjena: 4.5/5
7for4 je zasigurno ime koje ne čuješ niti ne pročitaš svaki dan. Štoviše, dečki se nisu proslavili ni u svojoj rodnoj Njemačkoj, što možda i nije tako iznenađujuće jer je riječ o poprilično nekomercijalnom žanru; ako ih već moramo negdje smjestiti, album bismo u kućnu kolekciju stavili pod naslov jazz fusion. No taj pojam, jazz fusion, tako je labav kad su u pitanju 7for4 (koji potječe od istoimenog naziva za skladbe što sadrže elemente više žanrova, tj. 7 for 4 composition), jer se glazbenici ne zaustavljaju nigdje i zbog nikoga – bilo da je riječ o funku, jazzu, metalu, countryju, latino glazbi, u svemu pronalaze inspiraciju i različite stilove koriste u svom stvaranju.
Njihov debi iz 2001., Contact, bio je svakako nešto novo, nešto svježe u Njemačkoj, koja doista ima tek nekoliko odličnih sastava tog žanra. Grupa je naišla na predrasude da će biti riječ tek o još jednom krautrock sastavu – takva je naime svaka druga njemačka progresivna rock grupa – a uvjerenje je bilo još snažnije jer je gitarist, Wolfgang Zenk, bivši član njemačkog krautrock/progresivnog metal benda Sieges Even. 7for4 su unaprijed osuđivačima i skepticima pokazali i dokazali potpuno suprotno – da nisu samo drugačiji, nego su u svojoj drugačijosti i dobri, odlični, fenomenalni. Brzo su bili označeni kao must-hear svakog jazz fusion fana, svakog ljubitelja progresivnog rocka i metala, među koje se “ploča” i smjestila; revoluciju među slušateljima drugih žanrova nažalost nije izazvala.
Contact slušatelju brzo uđe pod kožu i tamo ostane dugo – svaka skladba donosi nešto novo. Tako je X-Dreams super intro u album, najavljuje ga kako se i dolikuje – ponajprije s lagahnom početnom melodijom predvodi Markus Grützner sa svojom električnom bas gitarom bez pragova (fretless), koja se brzo razvije u puno više. Pogotovo kad se priključe s klavijaturama Markus Froschmeier i Wolfgang Zenk s električnom gitarom. Bubnjar Klaus Engl svira ambijentalnu kombinaciju činela i bubnjeva. Pjesma doživljava svoj vrhunac kad Zenk prebaci na blagu distorziju. Tada se pokaže njegova virtuoznost i odgovori na pitanje zašto je jedan od najcjenjenijih njemačkih gitarista. Ritam jačaju i Froschmeier s psihodeličnim zvukom i Engl s bržim i snažnijim bubnjanjem. Ritam snažno oscilira: iz spore, sanjive jazzovske melodije u brze, metalske rifove. U takvom se igranju odvija veći dio skladbe, koja se zaključuje tamo gdje je i počela – s fretless basom Markusa Grützner-a. Izuzetno emotivna skladba zbog koje se počinjemo pitati što nam Nijemci još mogu ponuditi; na naše veselje brzo dobijemo odgovor.
Slijedi skladba Tokamak, koja potpuno mijenja osjećaj; počinje psihodeličnim zvukovima Zenkova glasa, nakon čega slijedi bučan početak u kojem se oglase baš svi instrumenti. Brzo postajemo svjesni Zenkovih “korijena” u metalu, snažni bubnjevi, virtuozno distorzirano sviranje gitare, oštar bas i niski zvukovi klavijatura, koji nakon udarnog početka prelaze u neku vrstu wah-wah sviranja; ono ne traje dugo jer opet na scenu stupa Zenk s brzim preigravanjem ljestvica te kasnije raznih rifova. Tako se gitara i klavijature oponašaju, a skladbu pri kraju izmjenom ritma vode fantastični Zenk i Froschmeier. Kompoziciju ovaj put završava Engl sa svojim zamršenim bubnjanjem.
La Provence se isto kao i X-Dreams počinje sanjivo, s Englovim blagim oblizivanjem činela i durskim tipkanjem Froschmeiera, kojima se kasnije pridruži još i Zenk sa sporom melodijom koja nas jednostavno natjera da zatvorimo oči. U trenucima svaki glazbenik malo snažnije i brže odsvira svoj dio da se pokaže onaj rockovski/metalski dio, no pjesma manje-više nudi napisano, samo u nešto glasnijem i bržem okruženju, u kojem na svoje dolazi Zenk i njegova metalska strana. Zanimljivo je kako Grützner-ovo udaranje po petožičnjaku ne čujemo sve do kraja, kad mu je posvećena cijela minuta. Tu se pokažu njegova iskustva iz brojnih jazz fusion bendova, a prati ga ludo iživljavanje Froschmeiera nad klavijaturama. S utišavanjem momenta spomenute dvojice skladba se i završava.
E-Gyptian je još jedno ugodno iznenađenje njemačkih drugačijih; ovaj put Zenk u introu prihvaća klasičnu gitaru i pokazuje nam da mu ni latino pasaže nisu nepoznate. Brzo čujemo da je riječ o producijski dotjeranoj stvari, pa je u ovom slučaju skladba višeslojna jer su snimljene dvije gitare – izmjenjuju se naime klasična i električna gitara (Zenk iste linije odsvira španjolskim zvukom klasične pa zatim još i s nenametljivom distorzijom električne gitare). Skladba se odvija u sličnom manevru, oba Markusa i Klaus sviraju poprilično ponavljajuće uzorke i tek rijetko dolaze u prvi plan, odnosno dolaze samo onda kad je gitara potpuno utišana. Zenk sa svojim dobro osmišljenim latino ubacivanjima i završava taj njihov klasični “7 for 4” pristup glazbi.
Na apsolutnoj sredini, na najvišoj točki čeka nas Highlands, kojem je dano sve što pripada sredini, tom apsolutnom i bezgraničnom vrhuncu, naime upravo je tu svaki član izrazio svu svoju genijalnost, spojio se u jedno s instrumentom i naslikao nam krajolik visokih brda, zelenih šuma, plave spokojnosti neba. Ako se Zenk prije skrivao iza izobličenosti distorziranog zvuka, ovdje se gotovo potpuno odriče umjetne elektroničnosti i prepušta se prirodnom glasu gitare. To je njihova pjesma u kojoj su ostavili djelić sebe, u kojoj boravi duh svakog izvođača, u kojoj je uhvaćen jedinstveni trenutak genijalnosti. Dalje opisivati skladbu riječima bila bi nepravda prema samoj glazbi.
Rushian nam ponovno nudi Zenkov sanjivi intro s klasičnom gitarom, koji se vrlo brzo preobrazi u stilski tipičan progresivno-metalski komad, primjećujemo i nekoliko space-rockovskih elemenata – najviše prstiju unutra ima naravno Froschmeier – kad se skladba smiri i vrati na početno klasično “gitariranje” Mozartova imenjaka. Nakon toga bira se nešto jazzovskiji pristup, no samo nakratko, kad opet na scenu dolazi metalac Zenk. Spacy zvuk, koji je ovdje nešto novo, također zaključuje Zenkovo soliranje.
Toliko potrošenih žanrova, a momci se još nisu iscrpili – ovaj put pjesma nazvana Rockalaxy počinje vrlo blues-rockovski, gdje ponovno svoje bezgranične sposobnosti pokazuje Zenk. No taj se rock’n’rollovski pristup brzo odvije u epsko udruživanje instrumenata i virtuozno soliranje bivšeg Sieges Even-a, kao što je do sada na ovom albumu već bivalo. Na polovici skladba zaplovi u mirnije vode, gdje naravno ne ostaje dugo, ritam se pojača i glasnoća poveća; čujemo prve naznake ponavljanja, kao da smo ovo već negdje čuli. Na kraju nam nešto više nude Engl i Froschmeier, kad nakon duljeg vremena gitara nije najglasnija; ona ipak završava skladbu.
Kad te počne glodati ona sumnja da će sve ići nizbrdo odnosno u ponavljanje iz prijašnjih tvorevina, čujemo vokal. Za mikrofon staje Greg Keller, koji je sa Zenkom surađivao u Sieges Even. Pokazuje se da 7for4-ovci znaju odsvirati i s prostorom za pjevača, koji odlično otpjeva svoj dio (vokal mi djeluje izuzetno “kingcrimsonovski”, u stilu Grega Lakea), nažalost (ili na sreću?) gitara ponovno ima progresivno metalski pristup, no stvoreno je puno mračnije raspoloženje nego prije.
Album završava bajkovito, na 9. skladbi. Dečki zaključuju poprilično rockovski, ponovno šetaju iz jedne glasnoće u drugu, prelaze iz hoda u trk. Spacy klavijature pojavljuju se u velikom dijelu skladbe, a gitara ovaj put nakon dugo vremena nije metalski usmjerena, opet na vidjelo izlaze i bas i Grütznerov groove. Osjećamo svemir i svrha Subspace-a, kako se zove završetak ploče, postignuta je.
Već iz opisa nam je jasno da je u svjetlu ponajprije Zenk, što je donekle logično kad saznamo da je upravo on napisao sve skladbe. Tako su temelji postavljeni na njemu, što je pomalo šteta, jer bi puštanjem više prostora Grützneru (koji se u trenucima kad doista ima priliku za manevriranje izuzetno iskaže) i Englu (koji je diplomirani bubnjar s dugim iskustvom) ploča možda zvučala manje ponavljajuće, spomenuta bi je još dodatno jazz-fusionski obojila, za čim album kamo vikne.
S ovim teško nadmašivim debijem 7for4 su postavili poprilično visoka očekivanja za budućnost pa su se u njihovu rodnom Münchenu pojavili i novi skeptici, češ da su dečki već sve pokazali. Unatoč tome ploču je moguće slušati više puta, rado se uzima u ruke u bilo koje doba i nema šanse da se ne nađe skladba za svakoga. S višestrukim i pozornijim slušanjem uočavamo ogromno glazbenih elemenata koji samo još potvrđuju talentiranost (ako se to tako može reći, jer glazbenici imaju iskustva i barem su u Njemačkoj potvrđeni kao odlični). Kao što se govorilo odmah nakon izlaska, album je obvezno slušanje za svakog muzikalnog sladokusca, a preporučljivo onima koji ste već uživali u fusionističkim zvukovima Liquid Tension Experimenta i Liquid Trio Experimenta.
Postava
Wolfgang Zenk – gitara
Markus Grützner – bas gitara
Klaus Engl – bubnjevi
Markus Froschmeier – klavijature
Popis skladbi
1. X-Dreams
2. Tokamak
3. La Provence
4. E-Gyptian
5. Highlands
6. Rushian
7. Rockalaxy
8. Catking
9. Subspace Distortion
