Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Human League, The
Izdavač: Wall of Sound
Izlazak: 2011
Trajanje: 46:55
Ocjena: 2.2/5
Nakon deset godina otkako se vrtio posljednji uradak The Human League, Secrets, ikone new wave synth popa osamdesetih vraćaju se na scenu. Slično kao što ponovno pokazuju znakove života njihovi sheffieldski rođaci OMD i Heaven 17, i Oakey se s ekipom odlučio da je vrijeme za opće buđenje i izdavanje novog The Human League dokumenta više nego dozrelo.
Novi album, kako to već sugerira banalna slika njegova omota, djeluje vrlo jednostavno, bizarno minimalistički. Očekivano. Ili ipak ne? Za ljubitelje starog The Human League kataloga više nego naručeno, ali ruku na srce, u bogatoj karijeri sastava, za koji je Bowie nekoć rekao da su The Human League “zvuk budućnosti”, potpuna parafraza odmrznutog recepta provjerene “Being Boiled” formule. Dakle, gaženje na mjestu i potkopavanje kredibiliteta, za koji su se The Human League, uz sudbinu nezaustavljivog trenda tranzicije u klupski bend kroz zadnja dva desetljeća, gdje uopće čudi činjenica da sastav zapravo još funkcionira, morali boriti svim sredstvima da ga zadrže.
Album djeluje kao da ga je netko izvadio iz zamrzivača nakon dvadeset i pet godina. U fokusu je pečatna i reprezentativna kombinacija triju vokala Philipa Oakeya, Susan Sulley i Joanne Catherall, zaklete pratnji plesnih “nazubljenih” ritmova, a sve to obavija formula pokrivala staromodno zvučećih sintisajzera i zvučne manipulacije njima. S akcentom bizarnog minimalizma, kojim je new wave u vrijeme svoje pojave tako učinkovito palio i u osamdesetima tako kroio vrhove glazbenih ljestvica.
Vrag je u tome da Oakey već duže vrijeme vjeruje trendovskoj produkciji, koja nije nužno uspješan izbor za The Human League. Ovaj put zvučnu obradu prepustio je opskurnom psihodeličnom trip hop duetu I Monster, koji je izabranim trima vokalima oljuštio organski prirodno zvučno pokrivalo i potpuno ih sintetički “otuđio” u konačnom zvučnom miksu. Nečega takvog kvalitetna i u novom dobu u svemu kredibilna vokalna interpretacija trojca Oakey-Sulley-Catherall, provjerena 12.11.2011. tijekom nastupa The Human League u Zagrebu, sigurno ne zaslužuje. No dobronamjerna fikcija navodi um na mnogi eksperiment za koji se kasnije pokaže da u stvarnosti nikako ne funkcionira. Vokali su u produkciji zvuka trebali ostati netaknuti, jer im nedostaje provjerene karizme navođenja na pohotni grijeh, što su The Human League nekoć postizali s lakoćom.
Tu je samo jedna pjesma koja doista izaziva zanimanje. To je upravo uvodna Never Let You Go, s iznimno koketno položenom kombinacijom na relaciji strofa-predrefren-refren, slatko zavodljivim melosom u refrenskom napjevu, pravilno stupnjevanim ozračjem, gdje je smještenost sva tri vokala u interpretaciji optimizirana. Svakako to vrijedi i za kombinaciju staromodne elektronske zavjese sintisajzera, koja je spretno implementirana u okvir skladbe.
Kasnije album počinje tonuti iz sekunde u sekundu u pokušaju prodaje već nebrojeno puta prodane formule (prodane u vrijeme kad je to palilo). Ponavljanje izricanja jednosložnih rečenica, uglavnom nokturnalne grotesknosti od Night People, Sky, Into The Night,… ne budi baš ništa zanimljivo, još nečuveno, svježe provokativno.
Za dugovječnost ovakvog sastava, kakav su The Human League, čovjek bi očekivao više odvažnosti i artizma, s čvrstom i kredibilnom platformom glazbenog eksperimenta, koja sastav tjera razvojno naprijed. U uspješno prkošenje novim vremenima. Ciljam prije svega na to da se sastav i dalje spretno izbjegava uključivanju začina kojima bi mogao oplemeniti svoj izričaj u novim vremenima na moćno uzbudljiv način. Smeta kronična odsutnost gitare, smeta neiskorištena praznina na relaciji kontrasta vokal – ritmička podloga, koju nisu sposobni zamaskirati ni dopunskom melodijom bas gitare, a kamoli nadograditi sočnošću uzoraka zvučnih petlji veće “organske vatrenosti”. Zapravo, ovo je album potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, koji je izgubio dodir sa sadašnjošću i smislom, a The Human League je, kao posve osijedjeli dinosaur, izgubio svu sposobnost prilagodbe novim vremenima, a time i mnogo kredibiliteta.
Postava
Philip Oakey – vokal
Susan Sulley – vokal
Joanne Catherall – vokal
SURADNICI:
Rob Barton – elektronski bubnjevi
Nic Burke – gitara, bas gitara, klavijature
Neil Sutton – klavijature
Produkcija
Dean Honer & Jarrod Gosling
Popis skladbi
1. Never Let Me Go
2. Night People
3. Sky
4. Into the Night
5. Egomaniac
6. Single Minded
7. Electric Shock
8. Get Together
9. Privilege
10. Breaking the Chains
11. When the Stars Start to Shine
