Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hackett, Steve
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1981
Ocjena: 1.5/5
Prije izlaska ovog uratka gospodin Hackett morao je ozbiljno pasti na glavu, ili je ovaj album bio posljedica posttraumatskog stresa nakon previše gledanja brazilskih limunada na zahtjev njegove ljupke družice. “Cured” je naime predstavljao dramatičan zvučni prijelomni trenutak u Steveovoj dotadašnjoj karijeri, kojim je presjekao sa simfonijskim usmjerenjem i mistikom svojih prvih četiriju (a u očima većine njegovih sljedbenika ujedno i najboljih) albuma te se na neko vrijeme okrenuo drugorazrednom AOR/pop rocku sa tek povremenim zvučnim sjećanjima na prošlost. Tim je potezom ozbiljno otuđio svoje dotadašnje sljedbenike, a prilično neuspješan bio je i u privlačenju tada tek rađajuće MTV generacije, pa je odlučno zakoračio u osamdesete i upio neke od najjeftinijih zvučnih tehnologija tog razdoblja. Pri osmišljavanju “Cured” više je nego očito htio po svaku cijenu prekinuti sa svojom prošlošću, ponajprije sa svim simfonijskim utjecajima svog bivšeg sastava, i po svaku cijenu osvojiti američko glazbeno tržište, koje nikad nije razumjelo “pomalo ekscentričnog” britanskog gitarista. Najveća ironija bila je u tome što su Steveu zamirisali komercijalni glazbeni trendovi onog vremena u godini u kojoj su njegovi bivši Genesis kamerati već doživljavali golem uspjeh nakon zaokreta prema radijskim valovima puno pristupačnijim melodijama. Dok su se oni penjali na vrhove top-lista, Steve je u ulozi pop rock izvođača, posve opravdano, potpuno pogorio.
Kako bi učvrstio novi zvučni smjer i pritom prošao što jeftinije, prionuo je temeljitoj rošadi dotadašnje prateće postave. Tako je prije izlaska ovog albuma, osim brata Johna na flauti i klavijaturama te klavijaturista Nicka Magnusa, otpustio cijelu ekipu koja je s njim surađivala na odličnim albumima “Spectral Mornings” (1979) i “Defector” (1980). To se pokazalo kao velika pogreška, a konačni rezultat bio je iznimno slab album koji je pri izlasku razočarao većinu njegovih dotadašnjih sljedbenika. Ni nakon svih ovih godina dojam nije ništa bolji, pa se unatoč trudu da se iz njegova glazbenog sadržaja izvuče što više pozitivnog na kraju ipak valjalo pomiriti s tim da je “Cured” najveća mrlja u Steveovoj cjelokupnoj karijeri.
Na glazbenu slatkastoću “Cured” lijepo nagovještava već podsmijeha vrijedna naslovnica na kojoj od mističnih silnica izliječeni Steve u jeftinoj košuljici sjedi pred egzotičnim koktelom i čeka sladoled, dok bulji prema kameri iza koje je gotovo sigurno stajala njegova zgodna brazilska družica Kim Poor. Njoj se fotografija njezina izabranika toliko svidjela da je prvi i posljednji put u Steveovoj diskografiji prekinula tradiciju i zaboravila naslikati naslovnicu albuma. No tako je barem, ako ništa drugo, stvorila favorita za najgoru naslovnicu u povijesti progresivnog rocka.
Najveći je problem “Cured” u tome što je Steve po svaku cijenu htio otpjevati sve glavne vokale. To ne bi bio nikakav problem da Steve u to vrijeme nije bio prilično prosječan pjevač, pogotovo što se tiče prikladnosti njegova glasa za pop rock/AOR skladbe. Ostavimo li po strani sveprisutnu slatkoću boje njegova glasa, on često zvuči prilično neugođeno, za što je djelomice kriva i loša produkcija. Drugi je problem očajna ritam linija, ponajprije neprirodan i plastičan zvuk bubnjeva. Umjesto organskog zvuka pravih bubnjeva korištena je umjetna ritam linija koja danas zvuči iznimno arhaično, a neprirodno je zacijelo zvučala i pri izlasku albuma. Treći je problem bila slaba produkcija, koja je, kao što je već rečeno, napravila najveću štetu upravo Steveovim vokalnim dionicama. Ni aranžmani pojedinih skladbi nisu bili baš blistavi, a većina uradaka pati od općeg nedostatka stvaralačke mašte. Nick Magnus nikako nije oduševio prevladavajućim sintetičkim zvukom svojih klavijatura. Gitarskom maestru pak je na većini stvari, protivno svim očekivanjima, jednostavno ponestalo mašte. Njegovu gitaru Magnusove linije sintisajzera ponekad čak potpuno pregaze.
U detalje većine skladbi na “Cured” nema smisla ulaziti jer je riječ, u najboljem slučaju, o uglavnom iznimno prosječnim, ako ne i podprosječnim tvorevinama. Prve tri skladbe, “Hope I Don’t Wake”, “Picture Postcard” i “Can’t Let Go”, podprosječni su primjerci lakoglazbenih pop rock skladbi sa zaslađenim vokalom, naivnim tekstovima, očajnim plastičnim ritmom i jednostavnim, ali repetitivnim melodijama. Čak i Steveove gitarističke dionice često zvuče umjetno i posve bez mašte. Inače očajno patetična “Picture Postcard” sadrži barem pristojan saksofonski solo, dok je “Can’t let Go” potpuna dosada i u najboljem bi slučaju bila podloga za zvučnu kulisu neke drugorazredne romantične sapunice tog doba. Ipak, sve stvari na albumu nisu bile posve za bacanje. Steveu je tako uspjelo dočarati nešto prošle simfonijske briljantnosti na solidnom instrumentalu “The Air Conditioned Nightmare”, na kojem je ponudio nekoliko svojih karakterističnih klasicističkih gitarističkih dionica i solaža. I dionice sintisajzera ovdje su dobro položene na Steveove dramatične gitarske pasaže. Ponajviše pak oduševljava njezina dramatična i pomalo mračna atmosfera kojom je oduševljavao na svojim prijašnjim izdanjima.
Slijedi “Funny Feeling”, još jedan plačljivi AOR zbrčkanac s plastičnim ritmom, suznim vokalom i neukusnim linijama arhaičnih sintisajzera, koji u najboljem slučaju zvuči kao neka drugorazredna tvorevina grupe The Alan Parsons Project. Zato je “A Cradle Of Swan” izuzetno lijep instrumental na akustičnoj gitari sa Steveovim prepoznatljivim klasicističkim linijama, kakve se na ovom albumu cijelo vrijeme nedostajalo. Stvari se dodatno popravljaju s odličnom “Overnight Sleeper”, koja je lako najbolji komad na albumu i opet donekle oživljava čaroliju većine Steveovih dotadašnjih uradaka. Da u skladbi nema očajne plastične ritam linije i Steveova neugođenog vokala, mogla bi se čak uvrstiti među jedno od najboljih ostvarenja Steveove karijere. Dramatične barokne gitarske pasaže cijelo su vrijeme na visokoj razini, dok klavijature uspješno grade napetu atmosferu. Završna “Turn Back Time” pak je još jedna iznimno prosječna i suzava balada koja zacijelo ne uspijeva popraviti konačni dojam o albumu, a najbolje zvuči u ulozi uspavanke nakon dosadnog filma.
“Cured” je bez sumnje najgori uradak u Steveovoj cjelokupnoj karijeri (tom se negativnom glasu približava jedino jednako iznimno slab “Till We Have Faces”, 1984), a pri njegovu slušanju okrenut će se želudac i progresivnorockerskim snobovima i ljubiteljima kvalitetnog melodičnog rocka, inače ciljnim skupinama u trenutku izlaska ovog izdanja. Steve je njime stvorio posve promašen i bezdušan eksperiment s podprosječnom produkcijom, očajnom ritam linijom, iznimno prosječnim vokalima i prilično dosadnom aureolom težnje za komercijalnom privlačnošću na bilo koji način. Samo tri svjetlija trenutka, koja u usporedbi s većinom njegovih najboljih uradaka nisu ništa osobito, odviše su malo da bi spasila opći dojam i zaštitila album od negativistički obojene kritike. “Cured” ni nakon testa vremena ne prestaje biti promašen eksperiment iznenadne težnje za brzom komercijalnom dopadljivošću i tamna mrlja Steveova stvaralačkog opusa, kojom se, osim najodanijih sljedbenika gitarskog majstora, nije potrebno pretjerano opterećivati. Njegova iznenadna preobrazba u pop izvođača na sreću je bila kratkog vijeka i maestrovu ugledu nije nanijela ozbiljnije posljedice.
Postava
Steve Hackett – gitara, bas gitara, klavijature, vokal
Nick Magnus – klavijature, bubnjarski stroj
John Hackett – flauta na “Overnight Sleeper”, bas pedale na “The air-Conditioned Nightmare”, klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
John Acock – saksofon na “Picture Postcard”
Produkcija
John Acock, Steve Hackett i Nick Magnus
Popis skladbi
1. Hope I don’t Wake (3:46)
2. Picture Postcard (3:54)
3. Can’t let Go (5:39)
4. The Air-Conditioned Nightmare (4:42)
5. Funny Feeling (4:02)
6. A Craddle of Swans(2:47)
7. Overnight Sleeper (4:30)
8. Turn back Time (4:19)
Trajanje albuma: 33:39
