Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Strawbs
Izdavač: Samizdat
Izlazak: 2009
Trajanje: 45:20
Ocjena: 4/5
Strawbs, legendarni predvodnici britanskog progresivnog folk rocka, posljednjih su godina jedna od rijetkih skupina iz zlatnih dana ovog relativno opskurnog glazbenog žanra koja još uvijek pobrine za ugodno studijsko iznenađenje, što su lijepo dokazali i iznad svih očekivanja nadahnutim prethodnim albumom “Broken Hearted Bride” (2008). Što li samo tjera kultnog gitarista i pjevača Davea Cousinsa te ostale stare vukove iz jedne glazbeno puno romantičnije ere da i u informacijama prezasićenom tisućljeću, kad glazbeno-izdavačka industrija proživljava pravu apokalipsu, još uvijek uspijevaju stvarati albume koji se kvalitetom čak i približavaju njihovim najboljim ostvarenjima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća? “Dancing To The Devil’s Beat” naime nastavlja takav trend Strawbsove zvučne renesanse, koja je nastupila nakon blijedih osamdesetih i devedesetih, kad su po nepotrebnom lutali u orijentacijskom mraku i uzalud tražili pravi kompozicijski kompas.
Bitnu zvučnu razliku između prethodnog albuma i “plesa uz đavolji takt” moguće je naći u nešto većem naglasku na folk rockerskom aspektu njihova uobičajenog skladateljskog stila u odnosu na simfonijsko-progresivne rockerske tendencije, što znači veću količinu pastoralno zasoljenih akustičnih aranžmana, osobito od strane obaju gitarista i glavnih nositelja zvučnog kontinuiteta, gospode Cousinsa i Davea Lamberta. Jedina važna razlika u postavi dogodila se u međuvremenu na poziciji klavijaturista, gdje je Johna Hawkena zamijenio Oliver Wakeman, sin nekadašnjeg člana Strawbsa, legendarnog Ricka Wakemana (Yes). U nadobudnom Oliveru dobili su još jednog čistokrvnog klavijaturističkog majstora. Osobito kad je riječ o stvaranju ambijentalno zaokupljajućih orkestralnih aranžmana i istodobno iskrenom njegovatelju klavirske profinjenosti.
Orkestralni aranžmani na pojedinim skladbama bogati su kao već odavno ne i daju osjećaj pravog, organskog orkestra, na što osobito utječe simuliranje puhača. Nešto iznenađujući, ali i pohvalan potez neuobičajena je količina tvrdo rockerskih pasaža koje bržim skladbama ulijevaju potrebnu aroganciju. Na albumu se može naći baš sve potrebne začine koji su kroz proteklih desetljeća oduševljavali ušne resice svakog Strawbsova privrženika: starinske, pastoralne melodije po uobičajenom Cousinsovu melodičnom receptu, obilje keltske melankolije, višeglasnih napjeva, moćnih orkestralnih aranžmana i nježnih akustičnih balada, dok tekstovi po običaju opjevavaju standardne folk rockerske teme poput rastave, nostalgije za domovinom/domom, neostvarene romanse te kritike besmislenih ratnih marševa. Produkcija je cijelo vrijeme iznimno živa i tečna, a istodobno sadrži i itekako poželjan retro šarm, koji slušatelja mjestimice na tren čak zaziba u njihove najbolje stvaralačke godine.
Već odlično otvaranje epskom “Revenge (Can Be So Sweet”), koja je jedno od najboljih Strawbsovih ostvarenja u posljednjih deset, možda čak i trideset godina, najavljuje da slušatelj ima posla s posebno nadahnutim albumom. Epsko ozračje izgrađeno je na iskrenoj keltskoj melankoliji s oduševljavajućim višeglasnim napjevima u melodičnom refrenu i sofisticiranim orkestralnim aranžmanima u pozadini. Dodatni utjecaj keltske folk pastorale osigurava Cousinsov lukavi doprinos na auto-harfi. Za ovim epskim predjelom slijedi bitno kompleksniji “Beneath The Angry Sky” s tajanstveno obojenim aranžmanima na akustičnoj gitari. Strawbs postupno grade energičnu melodiju koja vrhunac doseže kroz unos tvrdo rockerskih pasaža i Cousinsov proživljeni pjevački nastup, dok za dodatno oduševljenje brine nadasve ukusni Wakemanov solo na mini Moogu. Cousins je u posljednjih godina zaslužio dosta kritika na račun sve slabijeg vokala, što su mnogi doživljavali kao znak nedostatka pravog nadahnuća. Ovaj put to je slabljenje glasa kroz većinu albuma jedva primjetno. Dijelom i zbog nevjerojatne nadahnutosti i uspješne pomoći ostalih pjevačkih pratitelja.
“Copenhagen” je ugodna akustična balada koja se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme i osigurava nastavak Strawbsove tradicije stvaranja romantično-pastoralnih melodija na bazi jednostavne, ali silno učinkovite kombinacije gitarskih akorda. Visoko dotjerana Wakemanova orkestracija osigurava brojne keltski začinjene violinske dionice koje mogu mnoge zavarati da je riječ o pravoj violini. Još jedan folk rockerski bombončić, “Pro Patria Suite”, kao što kaže već i sam naziv, kritika je pretjeranog ratnog apetita i profiterstva te sjajna aluzija na razvikanu aferu koja već mjesecima puni slovenske novinske stupce i dovodi u neugodan položaj sve upletene lažljive klipane iza parlamentarnih korita. S izuzetkom cinično obojenog refrena i energičnih prijelaza na bubnjevima, glavnina skladbe položena je na elegantne, uglavnom simfonijski obojene melodije te na akustičnu pirotehniku. Vrhunac nastupa u završnom, ohrabrujućem refrenu s višeglasnim, “drugarskim” napjevima.
Doduše, postoji priličan sumnja da su Strawbs nadahnuće za tekst dobili iz nedavnih alarmantnih događaja u dolini Šentflorjanskoj, jer sigurno ne gube vrijeme na tako trivijalne stvari kao što je slovenska politika. Da je to istina, jedan od glavnih aktera istoimene afere s vojnim vozilima vjerojatno bi se pošteno počešao po prorijeđenu i osijedjelu zatiljku, nakon što bi se uz bok za tri generacije mlađe te seksualno razočarane, ali materijalno dobro zbrinute žene, preznojen i s grlenim krikom probudio iz svoje najgore noćne more. Pritom bi tijekom jutarnjeg budilnika u obliku radijskog puštanja “Pro Patria Suite” morao osobito paziti da glavom ne udari u iznad kreveta viseći divovski križ sa smaragdima.
“Where The Silent Shadows Fall” je sjajna fuzija folklornih finesa i melankolične simfonike na bazi klavira i akustične gitare s izrazitim retro ozračjem, dok orkestralni aranžmani s naglaskom na puhačima moćno, gotovo svečano ozračje podižu još za jedan stupanj više. Jedno od većih iznenađenja predstavlja odlični “The Man Who Would Never Leave Grimbsy”, koji je u osnovi doduše pomalo naivna balada, ali je obilježava izvrsno Lambertovo pjevanje, koje mjestimice nešto zavuče čak i na (ranog) Davida Bowieja, kojem bi se ovo ostvarenje zasigurno svidjelo. Svoje rade i hipnotično-pompozne orkestralne pasaže koje se pojavljuju tik prije refrena.
Šaljivo zasoljena “The Ballad Of Jay And Rose Mary” bluesovski je eksperiment koji bi se u slučaju skupine koja nikada nije njegovala bluesovsku tradiciju mogao loše završiti, ali na kraju ispadne iznenađujuće zabavno. Barsko ozračje prožeto je Cousinsovim “prekrokanim” načinom pjevanja, salonskim pasažama na klaviru te usnim harmonikama. Naslovna skladba još je jedan od vrhunaca albuma, jer je kroz kombinaciju razigranih pasaža na hammond orguljama, tvrdo rockerskih gitarskih fraza i Cousinsova razdraženog pjevanja naprosto razdire od energičnosti. Tu Wakeman mlađi napokon dobiva dovoljno prostora da demonstrira svoje čarobnjaštvo na hammondicama te svoje suborce kroz samo ozračje uspješno prenese u njihove zlatne stvaralačke godine.
Posve na kraju albuma nalazi se na novo odsvirana verzija antiknog Strawbsova klasika “Oh How She Changed”, koji se može naći na njihovu istoimenom prvijencu iz 1969. godine. Moglo bi se reći da je u svakom pogledu riječ o nadogradnji originala, za što su najzaslužniji moćni orkestralni aranžmani i lukavi unos električne gitare, koji se često mogao zaželjeti kad je riječ o njihovim ranim godinama. Možda bi bilo bolje da su ovaj na novo obrađeni evergreen uvrstili na neku “best of” kompilaciju na novo odsviranih klasika, a umjesto njega ponudili nešto novo, ali to ni u čemu ne umanjuje kvalitetu albuma kao cjeline.
Vseskozi spektakularno navdahnjeni “Dancing To The Devil’s Beat” dokazuje da Strawbs nakon više od četiri desetljeća djelovanja još dugo nisu za staro željezo i stare se poput vina; što su stariji, to su bolji. Glavnu vrlinu novog dostignuća, koje će najviše razveseliti sve ljubitelje sofisticiranog folk rocka, moguće je naći ponajprije u njegovoj raznovrsnosti i energičnosti, kakvu ne bi očekivao od skupine čiji su članovi, s izuzetkom Olivera Wakemana, svi redom već proslavili šezdeseti rođendan. Naravno, njihovi klasični albumi predvođeni “Grave New World” (1972), “Hero And Heroine” (1974) te “Ghosts” (1975) i dalje ostaju razred za sebe i standard koji više nikada neće ponoviti, no ipak bi se teško na prste jedne ruke nabrojilo (progresivno) rockerske skupine iz “antiknog” doba koje danas mogu tako uvjerljivo spojiti svježinu i klasični, prepoznatljivi zvuk kao što to u posljednje vrijeme čine Jagode. Već i sama činjenica da su jedini iz svoje generacije koji mogu izdati novi album već godinu dana nakon prethodnog i potonji čak nadograditi, govori sve. “Dancing To The Devil’s Beat” nedvojbeno je pobjednik, i po kvalitativnoj i po moralnoj strani, među malobrojnim albumima koje su u 2009. ponudili njihovi generacijski vršnjaci.
Postava
David Cousins – vokal, gitara, bendžo, auto-harfa
Dave Lambert – vokal, gitara
Chas Cronk – vokal, bas gitara, gitara, klavijature, programiranje
Rod Coombes – bubnjevi
Oliver Wakeman – klavijature, orkestracija
Produkcija
Strawbs
Popis skladbi
1. Revenge (Can Be So Sweet) (5:15)
2. Beneath The Angry Sky (4:27)
3. Copenhagen (4:44)
4. Pro Patria Suite (7:42)
(i) Back Along (We Were Young)
(ii) All For Each Other
(iii) Home Is Where The Heart Was Ever
5. Where Silent Shadows Fall (5:42)
6. The Man Who Would Never Leave Grimsby (4:59)
7. The Ballad Of Jay And Rose Mary (4:14)
8. Dancing To The Devil’s Beat (3:36)
9. Oh How She Changed (4:21)
