Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Bowie, David
Izdavač: Philips Records
Izdanje: 1969
Trajanje: 45:13
Ocjena: 3.5/5
Bowiejev istoimeni drugi solo album, koji je 1972. ponovno izašao za međunarodno tržište pod poznatijim nazivom »Space Oddity«, nedvojbeno spada među najvažnije albume njegove izuzetno bogate glazbene karijere, jer ga je iz londonskoprovincijskog, gotovo uličnog umjetnika katapultirao među najperspektivnija britanska glazbena imena s kraja šezdesetih, iako ga je do zvjezdanog statusa i većeg komercijalnog uspjeha dijelilo još nekoliko godina. Zahvaljujući legendarnoj naslovnoj skladbi, inspiriranoj filmom Stanleyja Kubricka ‘2001: Odiseja u svemiru’ i puštenoj na engleskim televizijskim postajama prilikom prvog slijetanja čovjeka na Mjesec, David je doživio svoj prvi komercijalni uspjeh, i to izvan područja Velike Britanije.
U manje od godinu dana od njegovog povijesno zanimljivog, ali u usporedbi s kasnijim ostvarenjima naivno jednostavnog prvijenca, David je temeljito preispitao svoju glazbenu, ali i vizualnu sliku te se pod utjecajem tadašnjih glazbenih trendova otisnuo u progresivnorockovske i folk vode s nezanemarivim pečatom psihodelije. Ključno za takvu zvučnu promjenu bila je suradnja s tada malo poznatim klavijaturistom Rickom Wakemanom, koji je kasnije kao član Yes stekao legendarni status, te (što je još važnije) basistom/producentom Tonyjem Viscontijem. Potonji je u ulozi producenta i povremenog glazbenika sudjelovao na nekim od najboljih dostignuća Davidove karijere. Visconti je kao producent Bowieju ostao vjeran i u posljednjim stvaralačkim godinama. Dosta zbunjenosti među tadašnjom publikom i kritičarima Bowie je izazvao naslovom albuma, jer se isprva zvao jednako kao i njegov prvijenac, dok je u SAD-u izašao pod naslovom »Man of Words/Man of Music«. Tek kasnije, u sedamdesetima, kad je Bowie već bio svjetska zvijezda, izašao je pod naslovom »Space Oddity« i većina ga tako zove i danas.
Naslovni evergreen, inspiriran čovjekovim slijetanjem na Mjesec 1969., očit je primjer Bowiejevog koketiranja sa space rockom, iako je u osnovi riječ o prog/psihodeličnorockovskoj skladbi s bogatim orkestralnim aranžmanima i Wakemanovim melotronskim valovima. Bowie je nosivu melodiju na akustičnoj gitari izvrsno spojio sa svojim jedinstvenim vokalom i tekstom o fikcijskom britanskom astronautu, bojniku Tomu, koji zauvijek ostaje odsječen od astronautskog centra na Zemlji te se sa svojim svemirskim brodom zauvijek gubi negdje u svemirskim dubinama. Bowie je tim nezaboravnim evergreenom želio satirizirati britanski svemirski program, koji nije postizao nikakve zamjetne uspjehe u osvajanju Mjeseca.
Navodno se u tekstu skriva i aluzija na konzumiranje psihodeličnih, halucinogenih supstanci, dok je Tomov svemirski trip više-manje metafora za njegovu ‘zadanost’ i društvenu otuđenost. Bowiejevim fascinacijama znanstvenom fantastikom, neistraženim svemirom i izvanzemaljcima time nije bio kraj, što je kasnije još više puta dokazao skladbama poput »Life On Mars?«, »Moonage Daydream«, »Starman«, »Loving the Alien«, »Halo Spaceboy«, »Dancing Out in Space«, da navedemo samo neke. Majoru Tomu se pak vratio 1980. na klasiku »Ashes to Ashes«.
Ostale skladbe na albumu nisu bile jednako zanimljive kao uvodni hit, jer nisu dosezale njegovu artističku dubinu, no za nijednu se ne može reći da nije imala određenu, specifičnu umjetničku vrijednost, što je kod Bowieja tijekom karijere postala prilično uobičajena praksa. »Letter To Hermione«, koju je Bowie posvetio svojoj bivšoj djevojci, lijep je primjer ukusne folk balade s ljubavnim tekstom koji isijava Bowiejev izniman romantizam. Posebno spominjanje zaslužuje i progfolk eksperiment »Cygnus Committe«, koji je s gotovo deset minuta jedna od najdužih skladbi u Bowiejevoj karijeri. Tu se Bowie u tekstu ponovno dotiče još jedne od svojih omiljenih (distopijskih) tema; o samozvanom ‘nadčovjeku’ odnosno ‘mesiji’ s njegovim usponom i padom, što će u svojoj daljnjoj karijeri razvesti do doista epskih i glamuroznih razmjera. »An Occasional Dream« zabavna je demonstracija folkrockovske duhovitosti na flauti s obiljem vokalne improvizacije, dok je većina harmonija izgrađena na akustičnoj gitari. Cijeli album bio je izrazito akustično usmjeren, s minimalnim električnogitarskim umetcima u izvedbi Tima Reinwicka, što se već sljedeće godine Bowiejeve karijere korjenito promijenilo.
Među zanimljivije kompozicije spadaju još orkestralni »Wild Eyed Boy From Freecloud« te zaključna folk-psihodeličnorockovska zadušnica »Memory of a Free Festival«, koja je bila Davidovo pomalo cinično posvećenje jednom od hipijevskih glazbenih festivala, kojem je prisustvovao u ulozi glazbenika. Tekst u kojem se ne može previdjeti sarkazam i razočaranje tadašnjom sve više proslavljenom hipijevskom scenom spojen je s ugodnom, eteričnom melodijom. Priličan je udarnija i zanimljivija kasnija, singl verzija, na kojoj je glavnu gitaru odsvirao posebni gost, kasnija glamrockovska ikona Marc Bolan (T. Rex), s kojim je Bowie tada imao nekakav prijateljsko-rivalski odnos. Ta verzija »Memory of a Free Festival« već je sadržavala dva člana Bowiejeve buduće (i ujedno najslavnije) prateće postave The Spiders From Mars; gitarista Micka Ronsona, koji je odsvirao ritam gitaru, te bubnjara Mickja ‘Woodya’ Woodmanseya.
Albumom »Space Oddity« (i naslovnom skladbom) Bowie, iz kojeg su doslovno frcale inovativne glazbene ideje, dokazao je da će se na njega u budućnosti trebati itekako računati. Otprilike polovica skladbi na albumu bila je još čvrsto ukorijenjena u šezdesetima, dok su ostale već nagovještavale buduću, znatno ambicioznije usmjerenje. David je naime već težio sljedećem koraku u svojoj neprestanoj zvučnoj evoluciji. Ubrzo je počeo tražiti ozbiljan bend s kojim bi mogao razviti znatno tvrđi zvuk na bazi električne gitare te istodobno mahnuti za zbogom akustično-psihodeličnoj usmjerenosti koja je prevladavala na »Space Oddity«. Nakon što je počeo graditi novu postavu oko Viscontija, gitarskog majstora Ronsona i bubnjara Woodmanseya, postavljen je prvi temeljni kamen Bowiejeve klasične prateće postave te kasnijih artrockovskih/glamrockovskih inovacija i velikih uspjeha.
Ova je recenzija posvećena u spomen na Davida Bowieja (1947-2016).
Postava
David Bowie – vokal, 12-žičana gitara, akustična gitara, stylophone, orgulje, kalimba
Rick Wakeman – melotron, čembalo, klavijature
Terry Cox – bubnjevi
Tim Renwick- električna gitara
Keith Christmas – akustična gitara
Mick Wayne – gitara
Tony Visconti – bas gitara, flauta, snimač
Herbie Flowers – bas gitara
Benny Marshall i prijatelji – usna harmonika
Paul Buckmaster – violončelo
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1. Space Oddity (5:15)
2. Unwashed and Somewhat Slightly Dazed (6:55)
3. (Don’t Sit Down) (0:39)
4. Letter to Hermione (2:28)
5. Cygnet Committee (9:33)
6. Janine (3:18)
7. An Occasional Dream (2:51)
8. Wild Eyed Boy From Freecloud (4:45)
9. God Knows I’m Good (3:13)
10. Memory of a Free Festival (7:05)
