David Bowie (8. siječnja 1947. – 10. siječnja 2016.), vječni glazbeni kameleon i zvučni izvanzemaljac, koji je u svojim glazbenim standardima poletio u svemir s majorom Tomom, prodavao svijet, otkrivao život na Marsu zajedno s Hunky Doryjem, ugledao postapokaliptične vizije sa Ziggyjem Stardustom i njegovom reinkarnacijom Aladdinom Saneom, družio se s Halloween Jackom i njegovom postapokaliptičnom bandom Dijamantnih pasa, uživao u slavi s mladim Amerikancima, provodio zlatne godine družeći se s Thin White Dukeom, objašnjavao nam da svatko od nas može biti heroj barem na jedan dan, u prah zakopao mit o majoru Tomu, plesao s kineskom djevojkom, voljeo svemirku, pozvao nas van u društvu Nathana Adlera, bojao se Amerikanaca, upoznavao što znači biti pogan te na kraju uz pomoć crne zvijezde pobijedio vlastitu fizičku smrt. Tko poznaje njegovu bogatu stvaralačku karijeru, prepoznat će sve glazbene reference i sve nabrojene Bowiejeve alternativne osobnosti.
Ovaj članak donosi popis svih Bowiejevih studijskih ploča, uključujući oba albuma grupe Tin Machine te album obrada »Pin Ups« (1973). Albumi su poredani po važnosti, inovativnosti i odjeku, a ne toliko po kvaliteti samih pjesama, jer Bowie u svojoj bogatoj karijeri nije izdao nijedan loš album. Njegovi studijski dosezi stilski su toliko raznoliki da ih je često nepravedno uspoređivati međusobno. Naravno, među prvih deset spadaju albumi iz sedamdesetih, nastali u Bowiejevu kreativno najplodnijem i najinovativnijem razdoblju.
Na ovaj popis nisu uvršteni brojni Bowiejevi koncertni albumi, kompilacije i albumi s filmskom glazbom poput »Christiane F.« (1981), »Love You till Tuesday« (1984), »Labyrinth« (1986), »The Buddha of Suburbia« (1993) i »Lazarus« (2016).
27. Tin Machine: II (1991):
Unatoč tome što Davidov rad u sklopu Tin Machinea uglavnom nije bio dobro primljen, što vrijedi i za istoimeni prvijenac te grupe, nakon dugog razmišljanja članovi benda odlučili su snimiti još jedan album. Taj je bio još manje zanimljiv od prethodnika i više je nego po glazbenom sadržaju poznat po svojoj ‘kontroverznoj’ naslovnici, koja je u SAD-u naletjela na cenzuru, jer se u tamošnjem čudnovatom, dekadentnom i dvoličnom društvu staro grčki kipovi kurosa prepoznaju kao pornografija. Taj album od 1991. i dalje čeka svoje ponovno izdanje, što možda najviše govori o njegovoj popularnosti među Davidovim sljedbenicima i još živućim članovima Tin Machinea.
Ključne pjesme: Baby Universe, One Shot, If There Is Something
26. Tin Machine: Tin Machine (1989):
Nakon kritički ne baš dobro prihvaćenog albuma »Never Let Me Down« i jednako tako kritički ‘popljuvane’ The Glass Spider turneje, Bowie se ‘zatvorio u sebe’ te se nakon susreta s američkim gitaristom Reevesom Gabrelsom odlučio ‘vratiti korijenima’. Rezultat suradnje Bowieja i Gabrelsa s braćom Sales na basu i bubnjevima bila je grupa Tin Machine, pretežno hardrockerski kolektiv. S rijetkim istaknutim pjesmama, prvijenac Tin Machinea bio je, barem za Bowiejeve uobičajene standarde, prilično prosječan, uglavnom nemelodičan i relativno dosadan album, koji nije donio željeni komercijalni i kritički odjek.
Ključne pjesme: Heaven’s In Here, Tin Machine, Prisoner of Love
25. Pin Ups (1973):
»Pin Ups« (RockLine recenzija) većina Bowiejevih sljedbenika ne ubraja među njegove ‘regularne’ i ‘ozbiljne’ studijske albume, jer ne sadrži originalne skladbe, nego je riječ o zbirci vrlo dobro otpjevanih i odsviranih obrada raznih britanskih izvođača poput Pink Floyda, The Pretty Thingsa, Yardbirdsa, The Who i ostalih koji su ključno utjecali na Davidov glazbeni razvoj. Prema riječima tadašnjeg producenta Kena Scotta, »Pin Ups« nastao je prvenstveno za američko tržište, jer je Amerikancima želio predstaviti neke evergreene engleskih grupa koje su bile manje poznate s druge strane Atlantika.
Ključne pjesme: See Emily Play (originalno Pink Floyd), Here Comes the Night (originalno Them), Sorrow (originalno The McCoys)
24. David Bowie (1967):
Bowiejev prvijenac (RockLine recenzija), koji je izašao za etiketu Deram i za čiji se izlazak nakon višegodišnjih razočaranja morao poprilično potruditi, bio je u mnogočemu još prilično naivan, ali na trenutke simpatičan, duhovit, veseljački i tipično englesko obojen uradak, stilski pod snažnim utjecajem kabarea, psihodeličnog popa i dječjih pjesmica. Zbog Bowiejevih kasnijih metamorfoza te puno zrelijih i složenijih dostignuća koja su uslijedila nakon kraja šezdesetih, taj prvijenac i danas ostaje gotovo zaboravljen, iako je s godinama zadobio nešto više kritičke naklonosti.
Ključne pjesme: Uncle Arthur, Rubber Band, Love You till Tuesday, Silly Boy Blue
23. Earthling (1997):
Na »Earthlingu« je Davidovo eksperimentiranje s elektronikom, industrijskim rockom, tada popularnim drum ‘n’ bassom i technom, pod snažnim utjecajem njegova tadašnjeg suradnika Trenta Reznora iz grupe Nine Inch Nails, doseglo svoj vrhunac. Iako je, slično kao i prethodnik, pri izlasku polarizirao mnoge Davidove sljedbenike, postigao je bolji komercijalni uspjeh od eksperimentalnije usmjerenog prethodnika »Outside«.
Ključne pjesme: Little Wonder, Seven Years in Tibet, Dead Man Walking, I am Afraid of Americans
22. Outside (1995):
Na »Outside« je Bowie obnovio suradnju s Brianom Enom i ponovno počeo koketirati s elektronikom, a istodobno je otkrivao i industrijski rock. Osim toga, to je jedan od njegovih rijetkih konceptualnih albuma, jer sadrži priču o junaku Nathanu Adleru, koja je kroz pojedine pjesme s »Outside« predstavljena u obliku krimića. Unatoč prilično radikalnoj stilskoj promjeni na račun elektroničkih i industrijskorockerskih elemenata, »Outside« je bio komercijalno prilično uspješan album i značio je novo zvučno osvježenje za vječnog glazbenog kameleona.
Ključne pjesme: The Hearts Filthy Lesson, Strangers When We Meet, I’m Deranged, Hallo Spaceboy
21. Never Let Me Down (1987):
»Never Let Me Down« bio je posljednje poglavlje Bowiejeve pop-rock ere, koje među brojnim tadašnjim kritičarima i nekim sljedbenicima nije doživjelo tako topao prijem kao njegova dva prethodnika, bez obzira na ponovljeni lijepi komercijalni uspjeh. Za razliku od »Let’s Dance« i »Tonight«, »Never Let Me Down« bio je nešto udarniji, rockerskiji, ali još uvijek pretežno pop-rock uradak, koji je djelomično već nagovještavao da je Davida vuklo natrag korijenima, daleko od pop rocka i komercijalne dopadljivosti. Među brojnim zanimljivim pjesmama našla se i obrada pjesme »Bang Bang«, koja u originalu pripada Davidovu starom znancu Iggyju Popu.
Ključne pjesme: Day In Day Out, Time Will Crawl, Never Let Me Down, New York’s in Love
20. Tonight (1984):
»Tonight« je bio manje uspješan i nešto manje zanimljiv, ali svejedno pristojan nastavak klasika »Let’s Dance«. S »Tonight« je Bowie uspješno nastavio stilsku liniju razvikanog prethodnika, a istodobno mu je uspjelo zadržati pozornost posve nove generacije sljedbenika. Ovaj vrlo solidan album, koji je Bowieja dodatno učvrstio na vrhu najvećih pop-rock atrakcija osamdesetih godina prošlog stoljeća, obilježili su ponajprije odlična »Loving the Alien« i duet s Tinom Turner na naslovnoj pjesmi. Na »Tonight« našle su se čak tri obrade pjesama čiji je originalni autor Iggy Pop, uključujući naslovni klasik.
Ključne pjesme: Loving the Alien, Blue Jean, Tonight (s Tinom Turner), Dancing With the Big Boys (s Iggyjem Popom)
19. Black Tie White Noise (1993):
»Black Tie White Noise« prepoznat je kao važan album kojim je Bowie nakon dvojbenog projekta Tin Machine osvježio svoju karijeru i povratio povjerenje kako nekih glazbenih kritičara tako i dugogodišnjih sljedbenika. Na albumu, obilježenom Davidovim vjenčanjem s dugogodišnjom partnericom i manekenkom Iman te ponovnom suradnjom s Nileom Rodgersom, potresnom porukom ističe se pjesma »Jump They Say«. Ona je bila posvećena Davidovu shizofrenom polubratu Terryju, koji je 1985. počinio samoubojstvo nakon što mu je dojadio dugogodišnji boravak u psihijatrijskoj bolnici. Stilski je »Black Tie White Noise«, koji je sadržavao »I Feel Free«, obradu grupe Cream, na kojoj se David posljednji put udružio s Mickom Ronsonom, bio više nego zabavna mješavina art rocka, acid jazza, soula i elektronike.
Ključne pjesme: Jump They Say, Pallas Athena, Miracle Goodnight, Black Tie White Noise
18. Hours (1999):
Na »Hours« se David vratio pop rocku i art popu te pokopao svoju industrial rock, odnosno elektroničku fazu, što simbolizira i značajan omot ovog albuma. »Hours« je poznat i po tome što je bio prvi album nekog utjecajnog glazbenika koji je izašao u digitalnom formatu prije izlaska fizičke verzije. Glavni singl s albuma bio je soul evergreen »Thursday’s Child«, ujedno i najbolji rezultat s »Hours«. Posljednji album s Reevesom Gabrelsom na gitari po izlasku je dobio podijeljene kritike, ali su mnogi kasnije shvatili i požalili svoju zabludu. Iako »Hours« ne spada među Davidove klasične albume, riječ je o još jednom vrhunski aranžiranom, producentski i izvedbeno dotjeranom ostvarenju s mnoštvom dopadljivih trenutaka.
Ključne skladbe: Thursday’s Child, Survive, Seven, The Pretty Things Are Going to Hell
17. Heathen (2002):
»Heathen«, na kojem je David obnovio suradnju s Tonyjem Viscontijem, bio je mračniji nastavak prethodnika »Hours«. »Heathen« je nastao kad je Davidov plan za nikad službeno objavljeni album »Toy«, koji je trebao sadržavati neke novo snimljene stvari s početka Bowiejeve karijere, propao. »Toy« je ipak neslužbeno izašao 2011., ali se ne računa kao dio Davidove redovne studijske diskografije, dok je »Heathen« Davidu donio najveći uspjeh u SAD-u nakon kraja osamdesetih. Stilski je mračni »Heathen« izvrsno smješten između art rocka i art popa, a neki tekstovi odnosili su se na 11. rujna i njegove posljedice. Na »Heathen« su, u skladu s Bowiejevom dugogodišnjom tradicijom, gostovali brojni poznati glazbenici iz različitih žanrova, poput Tonyja Levina, Jordana Rudessa, Pete Townshenda i Davea Grohla.
Ključne skladbe: Slow Burn, Everyone Says ‘Hi’, Slip Away, Heathen (The Rays)
16. David Bowie/Space Oddity (1969):
Bowiejev drugi album, poznat i kao »Space Oddity« (RockLine recenzija), prema prijelomnoj skladbi kojom je osvojio svoj prvi hit, kao cjelina nije bio uspješan. Uz iznimku klasika »Space Oddity«, na kojem se prvi put predstavio Davidov originalni alter ego major Tom, taj folk i psihodelično rockerski orijentirani album nije sadržavao skladbe koje bi značajno obilježile njegovu karijeru. Unatoč tome, predstavljao je golem napredak u odnosu na prvijenac iz 1967. te početak njegove dugogodišnje suradnje s producentom i povremenim basistom Tonyjem Viscontijem, kao i početak kratke, ali uspješne suradnje s klavijaturistom Yesa Rickom Wakemanom.
Ključne skladbe: Space Oddity, Cygnet Committee, Wild Eyed Boy From Freecloud, Memory Of a Free Festival
15. Reality (2003):
»Reality« je punih deset godina važio za Bowiejev ‘oproštajni’ album, prije nego što se vratio na scenu s »The Next Day«. Album je sadržavao dvije obrade: »Pablo Picasso«, koju je izvorno napravio Jonathan Richman, te »Try Some, Buy Some«, koja izvorno pripada Georgeu Harrisonu. Prema riječima Tonyja Viscontija, Bowiejeva odluka da prestane pušiti utjecala je na to da je na »Reality« opet mogao doseći više vokalne registre, što mu nije polazilo za rukom od kraja sedamdesetih. »Reality« je pratila Bowiejeva posljednja koncertna turneja.
Ključne skladbe: New Killer Star, The Loneliest Guy, Bring Me the Disco King, Fall Dog Bombs the Moon
14. Lodger (1979):
»Lodger«, koji je uz art rock sadržavao brojne utjecaje novog vala te se istodobno odrekao elektronike i ambijentalnosti, bio je posljednje poglavlje tzv. berlinske trilogije. Postava koja je snimila njegova prethodnika ”Heroes” ostala je uglavnom ista, s iznimkom dodatnog gitarista Adriana Belewa, koji je zamijenio Roberta Frippa. Belew se kasnije pridružio King Crimsonu. »Lodger« spada među Bowiejeve manje razvikane albume, iako je sadržavao hit singl »Boys Keep Swining« i udarni »Look Back in Anger« uz pomoć kojeg je David deset godina kasnije započeo svoje djelovanje sa sastavom Tin Machine.
Ključne skladbe: Fantastic Voyage, Look Back In Anger, DJ, Boys Keep Swinging
13. The Next Day (2013):
Artrockerski orijentirani »The Next Day«, koji je izašao nakon Bowiejeve gotovo osmogodišnje medijske odsutnosti, bio je njegov pretposljednji album i predstavljao je vrlo uspješno ponovno udruživanje snaga s dugogodišnjim producentom Tonyjem Viscontijem. S »The Next Day« Davidu je uspjelo izigrati suvremene medije, jer izlazak albuma nitko nije uspio predvidjeti, a istodobno je dokazao da ga stvaralačka žilica, unatoč desetogodišnjoj stanci od izlaska prethodnog studijskog albuma, nije napustila. Brojni kritičari i sljedbenici bili su naime uvjereni da se David nakon 2006., kad je imao svoj posljednji koncertni nastup, tiho potpuno povukao iz glazbe. »The Stars (Are Out Tonight)«, koja je izašla i kao singl, bila je najprepoznatljivija i najpopularnija skladba s »The Next Day«.
Ključne skladbe: The Next Day, The Stars (Are Out Tonight), Love Is Lost, Where Are We Now?
12. The Man Who Sold The World (1970):
Hard rockerski obojeni »The Man Who Sold the World« (RockLine recenzija) označio je početak Bowiejeve višegodišnje suradnje s legendarnim gitaristom Mickom Ronsonom i pratećom postavom Spiders From Mars. Kultni status album, koji je sadržavao remek-djela poput naslovne skladbe, »Supermen« i »Width of a Circle«, stekao je tek tri godine kasnije, kad je Bowie postao svjetska zvijezda. Originalni omot na kojem dugokosi Bowie nosi žensku haljinu u SAD-u je smatran kontroverznim pa je na tamošnjem tržištu zamijenjen kičastim blesavim crtežom. Svi koji bi voljeli čuti Davida u ‘tvrđem’ izdanju i danas će uživati u slušanju ovog pomalo previđenog, ali zasigurno klasičnog albuma.
Ključne skladbe: The Supermen, All the Madmen, The Man Who Sold the World, Width of the Circle
Poseban RockLine prilog posvećen 50. obljetnici albuma “The Man Who Sold The World” možeš pročitati OVDJE!
11. Young Americans (1975):
»Young Americans«, kojim se Bowie pretvorio u soul glazbenika, po izlasku je važio za kontroverzan album jer je predstavljao radikalan stilski prekid s njegovom glam rock fazom. Unatoč tome, album je uz pomoć hitova poput naslovne skladbe i »Fame« stekao kultni status i brzo se pokazao jednim od Bowiejevih najuspješnijih i najomiljenijih albuma, kojim je napokon ‘pokorio’ i američko glazbeno tržište. Tijekom stvaranja »Young Americans« David je otputovao u SAD gdje je istraživao tadašnju soul i funk scenu te je u suradnji s pjevačima kalibra Luthera Vandrossa otkrio svog dugogodišnjeg gitarista Carlosa Alomara. Na evergreenu »Fame« i obradi klasika The Beatlesa »Across the Universe« sudjelovao je i John Lennon, koji se tijekom snimanja »Young Americans« zatekao u studiju i izrazio svoju očaranost onim što je čuo.
Ključne skladbe: Young Americans, Fame, Fascination, Right
10. Let’s Dance (1983):
»Let’s Dance« bio je Bowiejev komercijalno najuspješniji album, koji ga je iz kultnog i svjetski priznatog glazbenika pretvorio u globalni popkulturni fenomen kojem je rasprodati stadionske koncerte bila igra. S »Lets’ Dance« počelo je Bowiejevo pop rock, odnosno art pop rock razdoblje, koje je trajalo gotovo do kraja osamdesetih. Istodobno je »Let’s Dance«, koji je iznjedrio dva velika hita u obliku naslovne skladbe i »China Girl« (originalna verzija pripada Iggyju Popu), po atmosferi bio jedan od Davidovih najveselijih i najpozitivnijih albuma, jer je nastao u razdoblju kad su mu se stvari u životu opet posložile. Ključnu ulogu u uspjehu »Let’s Dance« odigrala je Bowiejeva suradnja s američkim gitaristom i producentom Nileom Rodgersom. S »Let’s Dance« Bowie je do danas ostao jedan od rijetkih rock glazbenika kojem je uspjelo stvoriti dance-rock, odnosno dance-pop album uz koji većina ljudi može plesati. Iako su mu neki zamjerali komercijalizaciju, sve skladbe na albumu, pa i one najradiofonskije, imale su za Davida posve specifičnu eksperimentalnu i inovativnu narav.
Ključne skladbe: Let’s Dance, China Girl, Modern Love, Cat People (Putting Out Fire)
9. Black Star (2016):
Bowiejev oproštajni album, tijekom čijeg se nastajanja već zavjetovao da je kraj blizu, izašao je samo dva dana nakon njegove smrti i bio je njegov dar svim vjernim sljedbenicima, preko kojih će njegova glazba ostati vječna. Od svih Davidovih albuma »Blackstar« je nedvojbeno najmračniji, a možda i najdublji kad je riječ o potresnom sadržaju pojedinih tekstova, iako ima prilično optimistično intoniran završetak. »Blackstar« je obilježila ponajprije skladba »Lazarus«, koja je otvorila vrata istoimenom mjuziklu, jednom od Davidovih posljednjih umjetničkih projekata. Teško bi se bilo sjetiti glazbenog stvaratelja koji je objavio tako dubok i genijalan oproštajni album kao što je »Blackstar«.
Ključne skladbe: Lazarus, Blackstar, Tis a Pity She Was a Whore, I Can’t Give Everything Away
8. Station To Station (1976):
»Station to Station« obilježio je Bowiejev tadašnji alter ego zvan Thin White Duke, nastao tijekom njegove borbe s ovisnošću o kokainu. Thin White Duke prvi se put pojavio u kultnom filmu »The Man Who Fell to Earth« (1976), u kojem je David glumio tajanstvenog vanzemaljca Thomasa Jeromea Newtona. Album su obilježili prije svega naslovni evergreen i »Golden Years«, koji je David izvorno napisao za Elvisa Presleyja, ali ga je ovaj odbio. U stilskom smislu »Station to Station« bio je tranzicijski most između ‘plastic’ soula prethodnika »Young Americans« (1975) i krautrockom inspiriranih eksperimenata koji su obilježili sljedeći album »Low« (1977). U to je vrijeme David bivao sve umorniji od ‘američkog sna’ i zvjezdarstva, što se vidjelo i u tekstovima na »Station to Station«.
Ključne skladbe: Golden Years, Stay, Station to Station, Word On a Wing
7. Low (1977):
»Low« je označio početak Bowiejeve tzv. berlinske trilogije i njegove plodne suradnje s Brianom Enom. Njime je Bowie nakon privremene selidbe u Berlin najavio početak jednog od svojih najeksperimentalnijih razdoblja, obilježenog pretežno instrumentalnom elektroničkom i ambijentalnom glazbom pod utjecajem njemačkih krautrock bendova poput Neu! i Kraftwerk. Dominantna prisutnost instrumentalnih skladbi na »Low« bila je vrlo hrabar korak za glazbenika koji je kroz karijeru bio najpoznatiji kao pjevač. Unatoč visokoj eksperimentalnoj usmjerenosti, »Low« je sadržavao i hit, »Sound and Vision«. On je brzo postao jedan od Davidovih najomiljenijih standarda. Kao i prethodnik, »Low« je imao naslovnicu koja je bila grafički obrađen kadar iz kultnog filma »The Man Who Fell to Earth« (1976), u kojem je David odigrao glavnu ulogu.
Ključne skladbe: Sound and Vision, Speed of Life, Always Crashing in the Same Car, Warszava
6. Scary Monsters (and Super Creeps) (1980):
»Scary Monsters (and Super Creeps)«, na kojem je David ponovno udružio snage s Robertom Frippom, bio je artrockovska poslastica s nekim od najodličnijih radova u njegovoj karijeri. Album, na kojem su najprepoznatljivije skladbe mračni »Ashes to Ashes«, u kojem se u znatno nihilističnijoj verziji vratio major Tom, i sarkastični »Fashion«, nastao je nakon završetka Davidova berlinskog razdoblja i tijekom njegova povratka u Englesku. Frippova specifična gitarska tehnika na skladbama poput naslovne majstorije jamčila je da je i dalje prisutan onaj nepredvidljivi, eksperimentalni faktor koji je obilježio većinu Davidove diskografije. U stilskom i produkcijskom smislu David je ovim majstorskim albumom uspješno zakoračio u osamdesete i djelomice već nagovijestio da ga vuče prema poprockovskim vodama.
Ključne skladbe: Ashes to Ashes, Fashion, Scary Monsters (And Super Creeps), Teenage Wildlife
5. Diamond Dogs (1974):
Od svih Bowiejevih albuma »Diamond Dogs« je uz »Outside« (1995) bio najbliži pridjevu konceptualan, jer se većina skladbi temeljila na Davidovoj vlastitoj distopijskoj priči i Orwellovoj književnoj klasici »1984«. Taj je album bio u mnogočemu prijelomni i tranzicijski most između Davidova glam rock i ‘plastic’ soul razdoblja. Nakon završetka Davidove suradnje sa Spiders From Mars važne su uloge na albumu dobili klavijaturist Mike Garson, basist Herbie Flowers te bubnjari Aynsley Dunbar i Tony Newman. Konačni rezultat bio je jedno od Bowiejevih najmračnijih i najpotresnijih ostvarenja, sa zastrašujućim vizijama postapokaliptične budućnosti predvođenima još jednom Bowiejevom alternativnom osobnošću – Halloween Jackom (s gusarskom poveznom preko lijevog oka). Skladba »Rebel Rebel« postala je jedna od Davidovih najomiljenijih klasika, dok su »1984« i »Big Brother« stilski već bili pod snažnim utjecajem soula koji je obilježio Davidovo sljedeće studijsko ostvarenje »Young Americans«.
Ključne skladbe: Diamond Dogs, Rebel Rebel, 1984, Big Brother
4. Aladdin Sane (1973):
»Aladdin Sane« (RockLine recenzija) bio je pomalo previđen, eklektičniji i ‘amerikaniziraniji’ nastavak razvikanog prethodnika »The Rise And Fall of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars«. Bowie je ovaj album jednom prilikom nazvao ‘Ziggy ide na put po SAD-u’. Istodobno je Aladdin Sane bio sljedeća, kratkotrajna evolucijska faza Ziggyja Stardusta, kad je riječ o Bowiejevoj bogatoj zbirci alter egā. Taj je album u mnogočemu bio plod Bowiejeve američke turneje i onoga što je doživljavao putujući s koncerta na koncert po SAD-u, kad je shvatio da Amerika nipošto nije takva kakvom se često prikazuje u hollywoodskim filmovima. S »Aladdin Sane« Davidova je glamrockovska faza doživjela vrhunac, a na albumu se našla cijela gomila Bowiejevih klasika. U usporedbi s poznatijim prethodnikom bio je atmosferom mračniji, jer je Bowie, koji je tada već postao superzvijezda, tijekom američke turneje 1973. zapao u višegodišnju ovisnost o kokainu.
Ključne skladbe: Aladdin Sane, Panic in Detroit, The Jean Genie, Drive-In Saturday
3. Hunky Dory (1971):
»Hunky Dory« (RockLine recenzija), često označen kao album na kojem je ‘Bowie postao Bowie’, bio je artrockovska majstorija s brojnim začecima ranog glam rocka, koja Bowieju unatoč mnogim evergreenima poput »Changes«, »Life On Mars?«, s Rickom Wakemanom na klaviru, i »Oh! You Pretty Things« nije donijela toliko željeni proboj među najveće glazbene fenomene. Hunky Dory je nakon ‘Čovjeka koji je prodao svijet’ i majora Toma bio Davidov treći, jednako kratkotrajni alter ego. Obje najpoznatije skladbe s »Hunky Dory« postale su evergreeni tek u vrijeme kad je Bowie već postao Ziggy Stardust. Na »Hunky Dory« produkcijsku je štafetu od Tonyja Viscontija na neko vrijeme preuzeo Ken Scott, koji je u izvrsnom stilu nastavio produkcijski ugled Bowiejevih albuma. U to se vrijeme Bowiejevoj pratećoj postavi The Spiders From Mars pridružio kultni basist Trevor Bolder, koji je u karijeri svirao i u Uriah Heep i Wishbone Ash.
Ključne skladbe: Changes, Life On Mars?, Oh! You Pretty Things, Queen Bitch
2. Heroes (1978):
”Heroes”, drugi dio Bowiejeve tzv. berlinske trilogije, bio je u više pogleda prijelomni album. U tom se razdoblju David riješio svoje višegodišnje ovisnosti o kokainu i shvatio da može stvarati odličnu glazbu i bez opojnih supstanci. Za uspjeh »Heroes« ključna je bila veza bivšeg klavijaturista Roxy Musica Briana Ena, koji je s Bowiejem surađivao već na prethodnom albumu »Low« (1977), i gitarista King Crimsona Roberta Frippa. Skladba »Heroes« i danas spada u sam vrh Bowiejevih najboljih skladbi. Fripp je tijekom intervjua za BBC-jev dokumentarac o Davidu Bowieju u svom stilu izjavio da je uvodna skladba »Beauty and the Beast« idealna stimulacija za zabavu u krevetu. Otprilike pola albuma bilo je instrumentalno, što je prilično osebujan fenomen za glazbenika koji je poznat prije svega po svom pjevačkom talentu.
Ključne skladbe: Heroes, Beauty and the Beast, Joe the Lion, Secret Life of Arabia
1. The Rise And Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars (1972):
»The Rise And Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars« (RockLine recenzija) bio je Bowiejev najvažniji i najutjecajniji album. Njime je nakon gotovo deset godina od početka glazbene karijere i brojnih razočaranja napokon postao superzvijezda i globalni fenomen te stvorio svoj najslavniji alter ego Ziggyja Stardusta. Zahvaljujući Bowieju, njegovoj pratećoj postavi The Spiders From Mars, u kojoj je bio nezaboravni gitarist Mick Ronson, i odličnoj koprodukciji u suradnji s Kenom Scottom, taj je album na krilima singla »Starman« danas prepoznat kao ključni album veličanstvene karijere vječnog glazbenog kameleona i zvučnog inovatora. Osim što se smatra jednim od ključnih bisera glamrockovske scene, »Ziggy Stardust« imao je važan i dalekosežan utjecaj na razvoj hard rocka, punka i novog vala.
Ključne skladbe: Starman, Ziggy Stardust, Moonage Daydream, Lady Stardust
Bowiejevi evergreeni koji se nisu našli na njegovim studijskim albumima, a zaslužuju počasno spominjanje: All the Young Dudes, Under Pressure (nastao u suradnji sa skupinom Queen), Absolute Beginners, This Is Not America (nastao u suradnji s Patom Methenyjem), Dancing in the Street (obrada soul klasike, otpjevana u duetu s Mickom Jaggerom)
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
