Mjesto: Bluesiana / Velden / Austrija
Datum koncerta: 05.10.2009
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 43 €
Bluesianu je proteklog ponedjeljka posjetio David “Honeyboy” Edwards, jedan od rijetkih još živućih zastavonoša takozvanog delta bluesa, koji je svojim prvim posjetom Austriji neočekivano razveselio sve ljubitelje autentičnog bluesa i istodobno im pružio životnu priliku da vide živu legendu na djelu. Danas 94-godišnji “Honeyboy” prava je rijetkost u svijetu glazbe, duh nekog drugog, davno minulog vremena. Strašno! Nakon smrti Henryja Townsenda (96) i Roberta Lockwooda (91), uz velikog prijatelja Pinetopa Perkinsa, Edwards je naime vjerojatno jedini pravi “starosjedilački” predstavnik tradicionalne blues kuhinje.
“Honeyboy” je u bluesianu stigao s još dvojicom neutješnih blues ovisnika, majstorom usne harmonike Michaelom Frankom i odličnim gitaristom Lesom Copelandom. Prvu polovicu večeri otvorio je upravo potonji, uglavnom solističkim nastupom. Copeland je priznato ime svijeta blues glazbe. Nama prilično nepoznat glazbenik aktivan je ponajviše s onu stranu Atlantika, gdje je već nastupao s legendama bluesa poput Sonnyja Rhodesa i Jimmyja Leeja Robinsona. Les posljednjih godina očito kopa sve dublje prema korijenima bluesa, a priznajmo si, bolјeg mentora za takvo što od Davida “Honeyboya” Edwardsa danas bi teško tko našao. Usprkos cjelokupnoj arheološki orijentiranoj izražajnosti, koja već poslovično zaudara na krutost i izražajnu nefleksibilnost, Les se pokazao i kao veliki majstor improvizacije i rukovanja slideom, a snažnim naslanjanjem na utjecaje country bluesa, jednog od svojih ranih utjecaja, njegova scenska slika uporno dobiva na raznovrsnosti.
Les je središnju poziciju pozornice Bluesiane zauzeo nekoliko minuta nakon 21 sat, lijeno se opasao gitarom i s cigaretom u ustima hrabro zakoračio prema selekciji manje i više poznatih blues standarda. Neusiljeno i posve “na clean” odzvanjali su “Smokin’ 44” i Watsonova “Make Me a Pallet On The Floor”, a za njima je uslijedila prva u nizu vrtoglavih slide ekspedicija, koje su ambijentalni vrhunac dočekale uz “I Can’t Be Satisfied” i vragolasto izvedbu “Little Red Rooster”. Les je cijelo vrijeme učinkovito mijenjao raspoloženjske nijanse, koje su u minimalističkoj gitarskoj intonaciji zvučale autentično, pravovjerno, bluesersko, tradicionalno, kao da tom čovjeku ima 100 godina. Copeland se očito do kraja nadisao aroma tradicionalnih blues receptura, koje su nekoć davno obitavale isključivo u prostranim močvarama Mississippija, a danas ih u izvornoj maniri naokolo posipa tek šaka “Honeyboyevih” suvremenika. Vrijeme naravno nemilosrdno teče dalje i i tu je riječ o rijetkoj vrsti koja je tik pred izumiranjem.
Les Copeland je demonstracijom sirovog bluesa serviranog bez dodanih konzervansa zacrtao smjernice daljnjeg odvijanja događaja. S “Everday People” na pozornici mu se pridružio Michael Frank, koji je u ostatku prvog dijela nastupa kolegi pružao slatku usnoharmonikaššku zvučnu podršku, a gospoda su predstavila i nekoliko materijala s Copelandova albuma najavljenog za sljedeći velјaču, čiji će izdavač biti upravo etiketa Michaela Franka.
Nakon kraće stanke napokon je došao dugo očekivani trenutak. David “Honeyboy” Edwards živa je legenda bluesa! Doslovno! 94-godišnji gospodin, dobitnik prestižne nagrade grammy, pravi je biser blues glazbe, jedan od rijetkih još živućih dinosaura bluesa, koji je bio glazbeno aktivan već početkom 30-ih godina prošlog stoljeća i nekoć je stajao na pozornici s legendarnim Robertom Johnsonom, a za nadodatak je starina bluesa navodno prisustvovao i kobnoj večeri kad je vragu napokon ponestalo strpljenja pa je spomenutom Robertu, koji nije slutio ništa loše, veselo gurnuo bocu blago otrovnog okrepljenja. Ostalo je povijest!
U iščekivanju vrhunca večeri osobno se nisam mogao otresti osjećaja da ćemo s posjeta blues legende odnijeti ponajprije hladnu poslugu na brzinu nabacanih blues favorita, koji će po nekom nepisanom pravilu prijetiti ponajviše u režiji glazbene pratnje ikone blues glazbe, ukratko, “Honeyboya” ćemo moći promatrati kao neki jedva pokretni spomenik tradicionalnom bluesu. Ako uzmemo da bi svaki normalan pojedinac već na samo spominjanje 94 godine starog čovjeka očekivao nešto u stilu ne baš lijepo fosiliziranog tijela, onda je nastup Davida Edwardsa priredio nesluteno iznenađenje. “Honeyboy” je usprkos astronomskoj starosti još uvijek nevjerojatno vitalan, zapravo pun energije. Dobro, na pozornicu je starac doduše mogao stati samo uz pomoć Lesa Copelanda, ali kako je pokazao nastavak večeri, u mršavom tjelešcu još uvijek tinja plamen neispravljivog blues trubadura, koji za svoje djelovanje ne poznaje ni sram ni žaljenje.
David “Honeyboy” Edwards pokazao se još kako pribranim, jer je najfinijim sluhom cijelo vrijeme pratio zbivanja i puls okoline. Svaki manevar, bilo Copelandov silazak iz osnovnog tonalitetnog načina ili spontani Frankov odgovor na harmonici, sve je cijelo vrijeme ostajalo u zamjedbenom polju uglednog gosta. Njegovo gitarsko sviranje razumljivo je ostajalo koliko god je moguće osnovno, dakle istodobno neiskvareno sirov brenkaški govor, a gospodinova jasna interpretacija uz svaki predvidljivi manevar zahtijevala je strogo poštovanje tradicionalnih vrijednosti i reda. Vrijedi spomenuti i iznenađujuću činjenicu da je “Honeyboy” tijekom nastupa zadržao primat neosporenog dirigenta razvoja događaja, sam se čak uporno upuštao u sve nove solističke avanture, koje su mjestimice doduše zvučale prilično disharmonično, ali su uvijek izazivale bučno odobravanje publike, koja takve aktivnosti 94-godišnjaka dakako nije očekivala.
“Honeyboy” je simpatije okupljenih u Bluesiani marljivo prikupljao dražesnim izborom blues standarda, preoblikovanih po mjeri trenutnog nadahnuća, među koje je “diskretno” ugurao i nekoliko autorskih zamisli. Naravno, nisu smjele izostati Johnsonove “Sweet Home Chicago” i “Travelling Riverside Blues” ili recimo Watersonov “Rollin’ Stone”, a srce ljubitelja bluesa dodatno je poskočilo uz “Going Down Slow”. Spomenute su uz tanko pištav Edwardsov glas upozoravale na debelu crtu razdvajanja između klasičnog bluesa i otupjelog, bezdušnog zvučnog smeća, koje se danas sve češće i bez trunke poštovanja izjednačava s pojmom blues glazbe. Možemo se smatrati sretnima što smo u društvu “Honeyboya” Edwardsa mogli uživati upravo u neulјepšanom liku glazbe, koja je uhu prosječnog glazbenog konzumenta jednostavno previše izravna i neukusna. Upravo ovima potonjima namijenjeno je “Honeyboyevo” upozorenje koliko daleko unatrag sežu korijeni popularne glazbe.
Fotografije: Robi Lipej
Setlista
1. Smokin’ 44 2. Make Me a Pallet On The Floor 3. Slide inštrumental 4. I Can’t Be Satisfied 5. Little Red Rooster 6. Everyday People 7. Please Don’t Let The Devil 8. Blues in G 9. Little Red Wagon 10. Walkin’ My Blues Away 11. Rollin’ Stone (Catfish Blues) 12. Sweet Home Chicago 13. That’s Allright 14. Little Boy Blue 15. All Your Love 16. Meet Me Around The Corner 17. Goin’ Down Slow 18. Gamblin’ Man 19. I Feel So Good 20. Travelling Riverside Blues 21. Mother In Law 22. That’s Allright
Galerija slika
