Izdavač: Harvest Records
Datum izlaska: 9. 7. 1971.
Produkcija: Martin Birch
Trajanje albuma: 40.30 min
Ocjena: 9.0/10
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Legendarni engleski hard rock giganti Deep Purple našli su se u trenutku izlaska petog studijskog albuma »Fireball« usred najvećeg umjetničkog i komercijalnog procvata, kad su im se snovi o osvajanju prijestolja najglasnije teškorockerske grupe počeli brzo ostvarivati. Prethodno studijsko remek-djelo »In Rock« (1970) konačno im je donijelo svjetsku prepoznatljivost, pa je među većinom sljedbenika i danas najomiljenija (Mark II) postava na »Fireballu« odlučila nastaviti uspješnu zvučnu formulu prethodnika i dodatno je nadograditi pustolovnim podvizima iz kojih je bilo jasno da Deep Purple još uvijek gore od želje za što većim skladateljskim perfekcionizmom i stalnom zvučnom evolucijom.
»Fireball«, koji je sadržavao poprilično klasika Purplea omiljenih i danas, ponovio je izniman uspjeh svog slavnog prethodnika, iako ga danas od članova Mark II postave kao remek-djelo priznaje samo pjevač Ian Gillan, koji je na ovom izdanju ostavio neke od najboljih vokalnih podviga u cijeloj karijeri. Ostali nisu dijelili njegovo oduševljenje, pogotovo gitarski virtuoz Ritchie Blackmore, kojemu je najviše smetala promijenjena, znatno profinjenija i manje sirova produkcija nego na prethodniku. Hirovit i nepredvidljiv Blackmore, koji se u slobodno vrijeme rado zabavljao noćnim strašenjem svojih kolega, po potrebi i sa sjekirom u ruci, kao vatreni zagovornik tvrđih zvučnih nijansi u tradicionalnom zvuku Deep Purplea došao je tijekom snimanja »Fireballa« do prvih sukoba s Gillanom, što će se u idućim mjesecima samo pojačavati i na kraju prerasti u otvoreno neprijateljstvo.
Daleko najprepoznatljivija klasika britanske verzije albuma, na kojoj se na trećem mjestu umjesto velikog hita »Strange Kind Of Woman« nalazio »Demon’s Eye«, bila je naslovna, uvodna skladba, koja je u osnovi navijeni tvrdi rocker u najboljoj Purple maniri. Nakon kratkog ‘vjetrovitog’ uvoda nastupa Paiceov bubnjarski stampedo u savezu s Gloverovim režećim bas linijama, što stvara hiperaktivnu ritmičku podlogu za moćne Blackmoreove gitarske pasaže i Lordove podivljale orguljaške meandre, dok Gillan na vokalu blista, kao i obično, izuzetno proživljenim emotivnim izljevima uz tradicionalno širokogrudan raspon svojih glasnica. Zanimljivo je da ova klasika, koja je izašla i kao singl, suprotno uobičajenoj Ritchievoj praksi ne sadrži gitarsko solo. Tekst je tipično ‘purpleovski’, jer govori o ljubavnoj peripetiji s enigmatičnom ženom-svemirkom u glavnoj ulozi.
»No No No« zanimljiv je hard rockerski punjač energije, gdje uz Gillanovu bijesnu pjevačku izvedbu vlada temperamentan gitarski riff, dok Glover tka zajedljive bas linije, a Lord si daje oduška nepredvidljivim orguljaškim eksperimentima. Unatoč prilično bazičnoj hard rockerskoj osnovi, ovaj pomalo previđeni Purple standard sadrži brojne zanimljive vremenske prijelaze i nepredvidljivu izmjenu instrumentalnih motiva među kojima ne manjka Blackmoreovo gastronomsko gitarsko solo. Već pri prvoj prilici Lord mu baca rukavicu monumentalnim solom na hammondici, što još zdaleka ne zaključuje njihov međusobni dvoboj koji traje kroz većinu albuma.
Zimzeleni »Demon’s Eye«, koji se nalazi samo na britanskoj verziji »Fireballa« umjesto »Strange Kind Of Woman«, skladba je srednjeg tempa obilježena enigmatičnom atmosferom. Ovaj standard, prožet tajanstvenom ambijentalnom magijom, obilježava odlučna gitarska fraza s ponavljajućim ritmičkim uzorcima, dok nad svime autoritativno zapovijeda Gillanov vokal, rastegljiv poput žvakaće gume i prožet divljom mješavinom emocija. Glavni refren dok pripovijeda još jednu neobičnu ljubavnu zgodu zvuči nestašno i dodatno pojačava sveopće tajanstveno ozračje, a Blackmore je ponovno nevjerojatan, i u nuđenju zajedljivih gitarskih fraza i u stvaranju završnog sola.
Bizarni country eksperiment »Anyone’s Daughter« skladba je trećerazredne vrijednosti koja je nastala kao čista zafrkancija i na albumu i danas nema što tražiti. Zapravo originalno uopće nije bila zamišljena za popis skladbi na »Fireballu«, no čovjek u crnom, koji joj je do danas jedini ljubitelj, došao je u ozbiljan sukob s Gillanom i počeo prijetiti svime i svačime ako se ne nađe na albumu. Blackmoreov seljački izlet u kaubojski salon i danas je daleko najlošiji uradak, ne samo u režiji Mark II postave nego i cijele karijere Deep Purplea, te ozbiljno ugrožava status »Fireballa« kao jednog od klasičnih Purple remek-djela. Na vokalu bi se uz pospanu klavirsku pratnju i klasične country gitarske akorde, koji tvore dosadnu melodiju, mogao puno lakše zamisliti neki kaubojski ‘cmizdravac’ tipa Bob Dylan ili Johnny Cash. Nevjerojatno, ali istinito, čak je i cjelokupan bonus materijal na reizdanju »Fireballa« na CD-u svjetlosnim godinama bolji od ovog uratka koji zaudara po stajskom gnojivu, što najviše govori o njegovoj kvaliteti.
Loš okus odmah popravlja sjajna klasika »The Mule«, koja je i danas jedan od najzanimljivijih Mark II eksperimenata kad je riječ o učinkovitom spajanju kompleksnih instrumentalnih nijansi i pomalo psihodelično obojenog vokala. Lordovo sakralno začinjeno orguljaško solo produbljuje dramatično ozračje, dok mu Blackmore u nastavku uz pomoć izrazito profinjene gitarske orgije ne ostaje dužan u solističkom napinjanju mišića. Tekst je za uobičajene Deep Purple prilike prilično netipičan jer sadrži tragove okultizma, dok eksperimentalna struktura dokazuje da je negdje duboko ispod hard rockerske površine još uvijek tinjao trag prog rockerske pustolovine.
Kompleksni standard »Fools«, na kojem uspješno križaju prog rockersku suptilnost i hard rockersku beskompromisnost, i danas je kriminalno previđen uradak. Početak je nježna balada s jednostavnom, pastoralno obojenom melodijom, što traje sve do trenutka kad upadne nakostriješen gitarski riff i ponovno počne ‘bacati na sve strane’ pošteno razjarenog Gillana tijekom emotivno produbljenih vokalnih izljeva. Zapetljana instrumentalna sekcija u srednjem dijelu sadrži raznoliku igru udaraljki i mračan zvuk klavijatura kojima polako pojačavaju napetu atmosferu, koja ulaskom preostale dvojice instrumentalista u zajednički zvučni kolaž dostiže spektakularne razmjere.
Temperamentni hard rockerski zimzelen »No One Came« predstavlja odličan završetak, gdje ponovno punom snagom zasjaju sve klasične Mark II sastavnice predvođene Gillanovim pjevačkim režanjem, Blackmoreovim neukroćenim gitarskim riffom, Lordovim šuštavim orguljaškim letovima, Paiceovim masivnim bubnjarskim rošadama i Gloverovim melodičnim bas linijama. Pozitivističku atmosferu i šaljiv tekst podupiru funkom obojene ritmičke nijanse. Blackmore si ponovno daje oduška dugometražnim gitarskim solom i usput u solistički dvoboj povlači i, kao i uvijek, odlično raspoloženog Lorda, koji dočarava nezaboravno orguljaško remek-djelo. Gillanovo sladostrasno pjevačko jadikovanje nad izgubljenom situacijom unosi u sveopću atmosferu skladbe dodatnu dozu razigranosti. Psihodelični završetak potpuno je neočekivan i djeluje kao grom iz vedra neba.
Na reizdanju »Fireballa« na CD-u, koje je izašlo uz 25. obljetnicu izlaska albuma i nabijeno je brojnim bonus dobrotama, najviše se ističe veliki hit »Strange Kind Of Woman«, koji je izašao kao singl, a originalno se nalazio samo na američkoj i japanskoj verziji ploče. Prema Gillanovim riječima, tekst je priča o prostitutki (originalni naslov skladbe bio je »Prostitute«) i izrazito zloj ženi s kojom je nekoć imao posla jedan od njegovih znanaca. Jednostavna struktura, utemeljena na lakom slijedu gitarskih fraza, boogie ritmu i brzo hvatajućem, šaljivom refrenu, u tren je oduševila mase glazbenih ljubitelja diljem svijeta, što je ‘ženu čudne sorte’ zauvijek uvrstilo među besmrtne rock zimzelene. I danas je prava šteta što ovaj veliki hit na svim originalnim verzijama albuma nije izašao umjesto »Anyone’s Daughter«. Potonju bi mogla zamijeniti i funkom obojena B-strana singla zvana »I’m Alone«, koja je zahvaljujući šaljivim ritmovima i pozitivističkom ozračju vrlo zabavan uradak.
Eksperimentalno obojeno remek-djelo »Fireball« u mnogočemu je čak i zanimljiviji studijski album od slavnog prethodnika, kojeg bi zasjenio u svakom pogledu da nema samo jednu jedinu manu koja se zove »Anyone’s Daughter«. Deep Purple su početkom sedamdesetih bili u zapanjujućem usponu i remek-djela su padala jedno za drugim, tako da su u to vrijeme Black Sabbath i Led Zeppelin bili jedini ozbiljni konkurenti za teškorockersko prijestolje. Čovjek u crnom, vječni perfekcionist, čije su čudaške hirove u slobodno vrijeme češće zasjenile njegovu briljantnu gitarsku tehniku, u međuvremenu nije skrivao nezadovoljstvo »Fireballom« i već je počeo kovati planove kako će zajedno s što poslušnijim i upravljivijim kolegama stvoriti ultimativni hard rockerski album.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Fireball (3:26)
2. No No No (6:54)
3. Demon’s Eye (5:21)
4. Anyone’s Daughter (4:43)
5. The Mule (5:22)
6. Fools (8:20)
7. No One Came (6:26)
Postava:
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Roger Glover – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi
