Izdavač: Polydor Records
Datum izlaska: 29. 10. 1984.
Produkcija: Roger Glover & Deep Purple
Trajanje albuma: 45.01 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 9.0/10
Legendarni britanski teškorockerski kolosi Deep Purple nakon osam godina raspada ponovno su se vratili na scenu svojim jedanaestim studijskim albumom »Perfect Strangers«, na kojem se ponovno okupila njihova najomiljenija i najuspješnija postava, koju sljedbenici obično najradije zovu MK II. Pjevač Ian Gillan došao je iz Black Sabbath, gitarist Ritchie Blackmore i basist Roger Glover iz Rainbow, klavijaturist Jon Lord iz Whitesnake, a bubnjar Ian Paice iz pratećeg benda kultnog gitarista Garyja Moorea. Dok se Gillan još i danas ruga svojoj kratkoj epizodi s Black Sabbath, Blackmore i Glover, nakon što im s AOR verzijom Rainbow nije uspjelo osvojiti američko tržište, također su jedva čekali pomoći obnoviti bend koji im je donio svjetsku slavu. Lord je također potiho bio sve nezadovoljniji svojim statusom u Whitesnake, gdje je pod zapovjedništvom iz albuma u album narcisoidnijeg bivšeg Purple pjevača Davida Coverdalea igrao sve rubniju ulogu. Paice, koji se prije trogodišnjeg druženja s Garyjem Mooreom također nakratko okušao u Whitesnake, uz Lorda je ionako uvijek bio najodaniji član Deep Purple.
Okupljanje najcjenjenije verzije Deep Purple i odluka da snime novi album te se otisnu na opsežnu koncertnu turneju bili su bez sumnje najvažniji rockerski događaj u 1984. godini. Naslov albuma i ključne skladbe na njemu nisu mogli biti prikladniji, jer su legendarni glazbenici iz postave Mark II, koji su i nakon raspada Deep Purple većinom ostali povezani, ali su zadnji put zajedno surađivali 1973., kad je izašao album »Who Do We Think We Are«, bili pravi potpuni stranci, osobito na relaciji Blackmore – Gillan, koji su ipak nekako uspjeli (privremeno) zakopati ratnu sjekiru.
Na »Perfect Strangers«, koji je obilježila klasična AOR produkcija osamdesetih, ponovno su probudili svoj pobjednički teškorockerski recept, za koji je bila karakteristična bezobrazno učinkovita kombinacija Gillanovih melodramatično obojenih, zavijajućih vokala, Blackmoreovih uvijek inovativnih gitarskih vragolija, Lordovih šuštavih orguljaških umjetnina, Gloverovih melodičnih bas linija i Paiceovih razornih bubnjarskih prelaza. Osobito je Lordovo, kao i uvijek izvrsno, sviranje Hammond orgulja usred potpunog trijumfa sintetizatorske sintetike osamdesetih ponovno prizvalo sjećanje na neka romantična i već gotovo zaboravljena vremena te omogućilo uspješnu zvučnu tranziciju i izgradnju mosta između starih i novih sljedbenika.
Blackmore i Glover donijeli su iz Rainbow i nešto melodičnorockerskih utjecaja, koji su bili osobito vidljivi u pojedinim refrenima. I to je omogućilo da »Perfect Strangers« bude tako uspješan povratak na scenu, jer je bio mješavina ‘starih dobrih vremena’ teškorockerske romantike i produkcijskog osvježavajućeg elana osamdesetih s prstohvatom AOR šarma. Istodobno na pojedinim skladbama nije manjkalo tehnički visokoprofiliranih instrumentalnih jamova, koji su oduvijek bili jedan od njihovih zaštitnih zvučnih znakova.
»Perfect Strangers« je od početka do kraja energičan tvrdorockerski vrtuljak s melodično obojenim začinom, na kojem se nalaze dvije i danas iznimno popularne Purple klasike. Prva od njih je otvaračka poslastica »Knocking At Your Back Door«, koja sadrži dramatičan orguljaški uvod i ubojiti gitarski riff, dok Gillan svojim visoko rastegljivim vokalom uz pripovijedanje klasične ljubavne priče odmah unosi potreban romantični šarm. Vrhunac energične atmosfere, koja raste usporedno sa sirovim gitarskim pasažama i beskompromisnim bubnjarskim prelazima, predstavlja moćan i melodičan refren na AOR bazi u kojem se lijepo prelijevaju višeglasne harmonije. Blackmoreova razigrana gitarska improvizacija u srednjem dijelu pobrine se za produbljivanje sveopće drame, dok Gillan iz sekunde u sekundu dokazuje da nije ni malo izgubio svoju izvanrednu pjevačku dubinu i romantični patos. Šuštavi slojevi Lordovih Hammond orgulja pak uspješno stvaraju efekt domaćeg i prenose poruku da su stari dobri Deep Purple opet tu.
Pacifistički usmjereni »Under The Gun«, koji govori o osamljenom vojniku usred besmislenog ratnog vihora, prava je teškorockerska bomba s do kraja raspjenjenim Gillanovim pjevanjem, potentnim Blackmoreovim gitarskim riffom i masivnim pasažama Lordovih orgulja, gdje dramatično raspoloženje uz podršku slojevitih bubnjarskih prijelaza raste u skladu s odlučnim refrenom. Ritchiejeve završne gitarske improvizacije ponovno su pravi melem za sve štovatelje bezgranične virtuoznosti čovjeka u crnom. »Nobody’s Home« otvara se domišljatom sintetizatorskom improvizacijom, koja otvara put pekućoj gitarskoj frazi i masivnim slojevima Hammond orgulja. Gillan je ponovno odličan u pjevačkom gradnji obiteljski obojene emotivne drame. Lordov šaljivi solo na hammondicama uz društvo nemilosrdnih bubnjarskih prijelaza lijepo začini udarnu atmosferu dok Blackmore još jednim sjajnim solom ne pobrine za posrećen završetak.
Na »Mean Streak« Gillan se više nego uspješno, onako kako on to vrlo dobro zna, preobrazi u pjevačku ulogu romantičnog pijanca kojem je glavu zavrtjela prva prolaznica što je malo pomaknula guzom i bokovima, dok mu podršku daju strastvene gitarske fraze, šuštavi sloj orgulja i melodično začinjena ritmička kombinatorika. Vrhunac albuma pak predstavlja naslovna klasika, dakle »Perfect Strangers«, gdje na krilima Blackmoreove moćne gitarske fraze i pentatonskih ljestvica Deep Purple stvaraju pristalo orijentalno raspoloženje, koje glavnim motivom prilično podsjeća na Rainbow klasiku »Stargazer« pa tako i na Led Zeppelin evergreen »Kashmir«. Mistično raspoloženje počinje graditi Gillanov tajanstveno obojen vokal, dok basovske linije uz dinamičnu bubnjarsku asistenciju s vremenom iskazuju pentatonske ritmičke nijanse. Slojeviti slojevi hammondica pak u vezi s moćnom gitarskom frazom i Gillanovim zavijajućim vokalnim varijacijama stvaraju znameniti, orijentalno obojeni motiv uz koji i danas ambijentalnu nirvanu mogu doživjeti svi glazbeni gurmani. Autobiografski tekst govori o susretu starih znanaca, koji su se nakon dugih godina ponovno našli zajedno i ustanovili da je stara duša koja ih je nekoć povezivala još uvijek tu.
»A Gypsy’s Kiss« mnogo je manje poznato ostvarenje od prethodnika, ali ipak prilično zanimljiv i kompleksan, a ponajprije temperamentan tvrdi rocker, koji svojom hiperaktivnom naravi i ubrzanim tempom slušatelja u trenu usisa u romantičnu priču o rockerskom životnom stilu za koju su upotrijebili metaforu o romskom poljupcu. Ritchiejeve inovativne gitarske fraze ponovno su u idealnom suzvučju s Lordovim masivnim orguljaškim teksturama, dok Paice i Glover zdušno skrbe za naglašenu ritmičku slojevitost. Blackmoreova klasicistička gitarska varijacija ubrzo se zapetlja u epski dvoboj s Lordovim gastronomskim orguljaškim solom. Odlična power balada »Wasted Sunsets« na krilima fenomenalne, srceparajuće Gillanove pjevačke izvedbe i Blackmoreovih klasicistički usmjerenih gitarskih umjetnina prožeta je izrazito melankoličnom atmosferom unutar koje ne manjka nostalgije za ‘starim dobrim vremenima’. Lord u pozadini marljivo skrbi za polaganje moćnih orguljaških zavjesa kojima produbljuje sveopću melodramatiku.
Neobični tvrdi rocker »Hungry Daze« sa svojim zanimljivim ritmičkim varijacijama i još jednom Blackmoreovom šaljivom središnjom gitarskom frazom, koja ponovno sadrži orijentalni prizvuk, pobrine se za izvrstan kontrast i potvrdi da su Deep Purple ponovno dobro nauljen tvrdorockerski stroj. Gillan ponovno briljira svojim neprikosnovenim vrišteći pjevačkim podvizima, dok je Blackmore jednostavno nezaustavljiv u osmišljavanju inteligentnih gitarskih riffova i kompleksnih solističkih varijacija. Lord pak u međuvremenu infuzijom sintetizatorskih tekstura u tradicionalnu orguljašku paletu dokazuje da je unatoč vječnoj ljubavi prema Hammond orguljama uvijek bio otvoren i za eksperimente s inovativnom klavijaturskom tehnologijom. Završna drama »Not Responsible« prožeta je mračnom atmosferom na račun sirove gitarske fraze, temperamentnih bas linija i Gillanove razjarene pjevačke melodramatike. Legendarni kolektiv i ovaj put uspješno demonstrira svoj izniman smisao za gradnju moćnih, brzo pamtljivih glavnih motiva te sklonost gnječenju tehnički dotjeranih instrumentalnih varijacija, koje dosežu vrhunac s Blackmoreovim šaljivim gitarskim solom.
»Perfect Strangers« predstavljao je pobjedonosni povratak već otpisanih teškorockerskih legendi, koje su se u snažno promijenjenim tehnološkim i produkcijskim okolnostima osamdesetih odlično snašle i stvorile jedno od najjačih ostvarenja u režiji među većinom sljedbenika najcjenjenije postave Deep Purple. Album je kao cjelina iznimno konzistentan, bez jednog jedinog slabog trenutka, iako se samo dvije skladbe na njemu mogu proglasiti pravim Purple klasicima (obje i danas izvode uživo). Povratak kultnog kvinteta bio je čak toliko uspješan da su tijekom rasprodane koncertne turneje morali uvrstiti dodatne datume za američke stadione. Godine 1985. bili su prema broju rasprodanih koncerata i prema zaradi od prodaje karata gotovo najuspješniji rockerski koncertni izvođači. Ispred njih je po koncertnoj zaradi bio samo, tko drugi nego, Bruce Springsteen.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Knocking at Your Back Door (7:09)
2. Under the Gun (4:40)
3. Nobody’s Home (4:01)
4. Mean Streak (4:26)
5. Perfect Strangers (5:31)
6. A Gypsy’s Kiss (5:14)
7. Wasted Sunsets (3:58)
8. Hungry Daze (5:01)
9. Not Responsible (4:53)
Postava:
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Roger Glover – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi
