Defector
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hackett, Steve
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1980
Ocjena: 4/5
Steve Hackett, jedan od najcjenjenijih gitarista zlatne ere progresivnog rocka, nastavio je i nakon veličanstvenog remek-djela “Spectral Mornings” (1979) plodno stvarati svoje glazbene vizije, iako više nikad nije ponovio nedostižne standarde koje je postavio svojim prvim trima albumima, koji spadaju među klasike simfonijskog proga. Taj veliki gitarski inovator, jedini glazbenik koji je zaslužio pohvale i Johna Lennona i Yehudija Menuhina (što sam smatra najvećim osobnim priznanjima u cijeloj karijeri), nije se ni na trenutak odmarao i snimio je još jedan odličan album, koji, nažalost, i danas prečesto ostaje u sjeni njegova prva tri remek-djela.
“Defector” je unatoč tome još jedan izvrstan album, koji je dugi niz godina predstavljao Steveov posljednji klasični, simfonijski prog rock orijentirani uradak, u čemu je obično bio najjači. Kao i na prethodniku, i ovaj put svjedočimo izvanrednoj zvučnoj šarolikosti i više-manje transcendentalnom ugođaju, koji odražava ponajprije njegov unikatan i s kilometra prepoznatljiv pristup sviranju gitare, a on uključuje i niz tehnika koje je tijekom godina razvoja uspio dotjerati do pravih nebesa za sve one koji suptilnost cijene više od brzine. Steve je zadržao odličnu postavu s prethodnog albuma, u kojoj su uz njegova brata Johna bili još izvrsni klavijaturist Nick Magnus, bubnjar John Shearer, basist Dik Cadbury i pjevač Pete Hicks. Nažalost, Steve je tu postavu iskoristio posljednji put, a u budućnosti su ostali samo John i Nick Magnus. Na “Defectoru” možemo uživati ponajprije u nizu veličanstvenih simfonijski usmjerenih instrumentala, nastalih u njegovoj najboljoj tradiciji, te malo manje u dijelovima koji već sadrže utjecaje AOR-a, kojemu će nažalost davati sve (pre)više naglaska na svojim sljedećim uradcima, kad će početi njegov privremeni umjetnički pad.
Album se otvara atmosferičnim instrumentalom “The Steppes”, koji po ugođaju i po strukturi po mom mišljenju predstavlja najbolji komad na njemu i uopće jedno od Steveovih najboljih djela. Bogatu orijentalnu atmosferu u uvodu počinje graditi flauta, a onda upadaju masivni bubnjevi, odlična linija bas-gitare i suptilne klavijature, koji su među ključnim razlozima učinkovitosti ovog vrhunskog remek-djela. Ništa od toga, naravno, ne bi bilo moguće bez Steveove gitare, koja zvuči fantastično i izuzetno tečno (kao i obično), osobito kad ponudi niz iznimno suptilnih solaža koje se cijelo vrijeme prepliću s odličnom flautom i božanskim zvukovima mellotrona. Tužna je činjenica da je to jedan od posljednjih trenutaka u kojima je taj nezaboravni instrument korišten na nekom prog rock albumu 80-ih, jer je potom slijedilo razdoblje u kojem je pao u potpunu zaboravu na račun novih sintisajzera, koji su po mom mišljenju uvijek bili inferiorni u odnosu na “kralja klavijatura”. “Time To Get Out” je već nešto više u stilu AOR rocka, prema kojem će Stevea vući ponajviše na sljedećem albumu, no zahvaljujući Hicksovu vokalu i dalje je bolja od svih njegovih kasnijih sličnih pokušaja komercijalizacije zvuka. Nakon solidnog gitarskog uvoda, koji podsjeća na genesisovsku klasiku “The Lamb Lies Down On Broadway”, prelijeva se u melodičnu vokalnu dionicu, koja pomalo podsjeća na “Every Day” s prethodnog albuma, iako je riječ o osjetno manje zanimljivoj skladbi. Ipak, sadrži nekoliko dobrih vokalnih harmonija u kojima se ukusno prepliću gitara i klavijature, a Steve u završnici demonstrira i nekoliko duhovitih gitarskih dionica.
Nakon tog solidnog AOR pokušaja slijedi odlični “Slogans”, stopostotni simfonijski progresivni užitak u kojem će zbog neprestanog smjenjivanja mračnih i disonantnih dionica uživati ponajprije svi ljubitelji Van Der Graaf Generator. Nakon divljeg i napetog uvoda na klavijaturama skladba se kroz brojne preokrete nastavlja u mračnom, gotovo jezivom ugođaju s mnoštvom odličnih dionica na gitari. To je skladba u kojoj se jasno osjeti doprinos svakog instrumentalista i u kojoj ne manjka duhovitih efekata na klavijaturama. Skladba doživljava vrhunac u srednjem dijelu, u kojem majstor Hackett demonstrira besprijekorno vladanje gitarskom tehnikom tappinga, što je za nekoga tko se danas smatra njezinim izumiteljem naprosto samorazumljivo. Vrijedi spomenuti i završni, vrlo dobar upad jezivih sintisajzera i gitare, koji skladbu izravno prebacuju u puno nježniju “Leaving”. Ona ima izuzetno mističan ugođaj jer sadrži nekoliko vrlo dobrih harmonija u interakciji gitare, flaute i suptilnih klavijatura. Kratki akustični instrumental “Two Vamps As Guests” osnovnim motivom nastavlja onamo gdje je “Leaving” stao. To dokazuju ponajprije središnji gitarski rif i elegantno sviranje akustične gitare, kojima Steve opet pokazuje zašto je jedan od najboljih akustičnih gitarista u svijetu rock glazbe. Izvrsni instrumental “Jacuzzi” još je jedan od vrhunaca albuma, a i Steveove karijere uopće, ponajviše zahvaljujući zapanjujuće uspjeloj interakciji između maštovitog sviranja flaute, svemirskih klavijatura i odlično postavljenih gitarskih rifova. Mellotron i začinjeni vremenski prijelazi stvaraju pravu progresivnu nirvanu jer se skladba iz dionice u dionicu neprestano mijenja. Nevjerojatna koegzistencija gitare, klavijatura i flaute u srednjem dijelu jedan je od najboljih trenutaka na albumu. Završetak skladbe vraća uvodni motiv, u kojem se ponovno pojavljuje složena melodija sve do završnog klimaksa, gdje opet svjedočimo Steveovim raznovrsnim gitarskim majstorijama.
“Hammer In The Sand” dobar je instrumental s dašom new age glazbe, ponajprije zbog vrlo lijepa sviranja klavira i atmosferičnih sintisajzera. Da su njih zamijenili mellotronom, i ovaj solidan komad mogao bi biti jedno od remek-djela. “The Toast” još je jedna vrlo lijepa skladba nabijena mistikom, kvalitetnim vokalnim harmonijama i otmjenim gitarskim motivom. Sadrži i vrlo lijepu instrumentalnu dionicu u kojoj interakcija flaute i klavijatura podsjeća na jedno od poznatih djela klasične glazbe. “The Show” je po mom mišljenju prilično slab pokušaj stvaranja hit singla, podložen prilično jeftinim sintisajzerima i disko ritmom koji prati glavnu melodiju. U Velikoj Britaniji bio je čak manji hit, što ga ipak nikako ne može spasiti od statusa najslabijeg trenutka na albumu. Steve je na svojim ranim uradcima obično rado ubacio barem jednu burlesknu skladbu, a ovaj put je to završna “Sentimental Institution”, koja podsjeća na pop kakav su četrdesetih slušali naši djedovi i bake. Steve je taj dojam “autentičnosti” starih vremena dodatno pojačao posebnim produkcijskim efektima. Iako ta šaljiva skladbica ima neki poseban šarm, čovjeku dosadi već nakon nekoliko slušanja.
Bonus skladbe na reizdanju zacijelo će razveseliti većinu ljubitelja Hackettovih djela, iako ne donose ništa posebno novo. “Hercules Unchained” ipak je više nego zanimljiv eksperiment jer bi bilo vrlo teško zamisliti manje tipično djelo u Steveovoj izvedbi. Tu on naime svira gotovo pa čisti punk, koji u završnici, osobito zahvaljujući iznimno visokoj vokalnoj akrobatici odličnog Petea Hicksa, podsjeća i na rani heavy metal. Majstor se očito htio našaliti na račun glazbenog žanra i pokreta koji je tada već bio u zalasku, ali je svojedobno uživao u napadima na svaku vrstu inventivne glazbe iz ruku glazbenika Steveova kova. Ostali bonusi su koncertni snimci s turneje “Defector” (većina potječe s nastupa na festivalu Reading), među kojima najviše oduševljava odlična izvedba remek-djela “The Steppes”.
Unatoč prilično prosječnom završetku, konačni je rezultat nadasve raznolik, tečan i simfonijski začinjen album, koji će prijati svim pravim ljubiteljima Hackettovih solo uradaka, kao i većini onih koji cijene dobar simfonijski prog 70-ih. “Defector” za mene predstavlja posljednji Steveov klasični, simfonijski prog rock orijentirani album, iako zbog nekih manje uočljivih eksperimenata ne dostiže status remek-djela kao nezaboravni “Spectral Mornings”, i upravo zato ovaj album ostaje pomalo previđen. No sigurno bi zaslužio malo više poštovanja jer je po mom mišljenju riječ o jednom od onih posljednjih “starovalnih” prog rock albuma, koji su nakon dugog zatišja 80-ih ponovno oživjeli tek usred 90-ih. Od ovog albuma nadalje Steveovi albumi postaju puno manje progresivno usmjereni, a maestro se okušava i u drugim glazbenim žanrovima. Sljedećim je albumom uslijedio već velik korak unatrag kroz komercijalizaciju i sintetiziranje zvuka, a konačni rezultat bilo je nekoliko njegovih najslabijih djela.
Postava
Steve Hackett – gitara, prateći vokal, Optigan, Roland GR 500
John Hackett – flauta
Nick Magnus – klavijature
Pete Hicks – vokal
Dik Cadbury – bas-gitara, prateći vokal
John Shearer – bubnjevi & udaraljke
Produkcija
John Acock & Steve Hackett
Popis skladbi
1. The Steppes (6:04)
2. Time to get Out (4:11)
3. Slogans (3:42)
4. Leaving (3:18)
5. Two Vamps As guests (1:58)
6. Jacuzzi (4:35)
7. Hammer in The Sand (3:09)
8. The Toast (3:41)
9. The Show (3:40)
10. Sentimental Institution (2:32)
Trajanje albuma: 36:50
Bonus skladbe na reizdanju (2005):
Hercules Unchained (B-side of “The Show”)
Sentimental Institution (Live)
The Steppes (Live)
Slogans (Live)
Clocks (Live)