Izvođač: Electrix
Izdavač: Dallas Records
Izlazak: 2009
Ocjena: 3.5/5
Mlada skupina Electrix već se dosta dugo nameće svojim dobrim live nastupima i prije svega time što se usredotočila na glazbu koja je odavno u zaleđu – mislim na dobri stari elektro pop iz osamdesetih. No što bi novo troje Slovenaca moglo donijeti žanru koji već dvadeset godina nije popularan? Na to bi nam trebao odgovoriti njihov prvijenac, koji je ove godine izašao za izdavačku kuću Dallas.
Odgovor na to pitanje jasan je već nakon prvih taktova. Ništa. No to ne znači da Electrix treba odmah odbaciti kao klon. Iako puno duguju komercijalnom britanskom elektro popu iz osamdesetih (Duran Duran, Spandau Ballet, Depeche Mode, Orgy,…), Electrix se ističu prije svega time što znaju stvarati baš super pjevne melodije. Istina, s vremenom postanu pomalo repetitivne, ali u umjerenim dozama slušanje je vrlo ugodno iskustvo. Možda će nekoga smetati što su dečki toliko ukopani u osamdesetima (glazba doista zvuči kao da tamo pripada), no svi oni koji vole to razdoblje (među njih ubrajam i sebe) bit će zadovoljni njihovim uradcima. Uglavnom je riječ o prilično lakim i veselim ritmovima, no da ne bi bili preveć jednolični, Electrix se pobrinu i za poneki dramatičniji i mračniji trenutak. Nisu doduše postigli takav artizam kao primjerice Depeche Mode, ali svaki početak je dobar i mislim da se upravo u nešto dramatičnijim zapletima kod Electrix krije još nešto rezerve. Vidjet ćemo u budućnosti.
Mislim da glazbu Electrixa treba shvatiti kao cjelinu, jer tehničko znanje pojedinih članova nije baš jasno. Važan je samo konačni proizvod, koji pokazuje da su dečki stvorili kompaktnu glazbu punu zvučnih i optimističnih melodija. Veliki dio glazbe temelji se na klavijaturskim linijama tipičnim za osamdesete, ali su toliko sočne i vesele da ti izmame osmijeh na usta. I pjevač ima glas koji je silno prikladan za ovu glazbu – skoro pomalo preslatkast, ali za taj žanr odličan. Bubnjar sa svojim sintetičkim bubnjevima samo stavlja točku na i i pokazuje da je doista riječ o sintetičkom elektro popu kakav su u osamdesetima znali raditi najbolje.
Čini mi se smislenim osvrnuti se i na tekstove. Na prvi pogled djeluje kao da je riječ o plitkim pričama iz modernog života, o raznim brzim ljubavnim avanturama itd. No ja osobno smatram da su kod Electrix to napravili s gomilom sarkazma i društvene kritičnosti, jer iz tekstova prilično često “sije” ruganje modernim vrijednostima, “instant” životu, kulturi kupovanja, brzim ljubavnim avanturicama i još koječemu. Dakle, čak i ako glazba djeluje lagano, ispod nje se krije nešto više (barem što se tekstova tiče).
Electrix je skupina koja je na slovenskoj sceni nedostajala, jer elektro pop kod nas do sada nije bio baš pretjerano popularan. Možda će se to s ovom novom postavom i dogoditi. Svakako imaju to “nešto” da bi mogli postati medijski priznatiji. S tim “nešto” mislim prije svega na njihove melodije koje lako ulaze u uho i još ih dugo zviždućeš kad se voziš autom, kad si u autobusu ili kad njima na poslu izluđuješ kolege. Dakle, Electrix su korisni u više pogleda, a najviše u onom glazbenom, naravno. Samo se nadam da nisu muha jednodnevka i da će s ovom glazbom nastaviti, bez obzira na to hoće li doživjeti komercijalni uspjeh ili ne.
Postava
Kamikaze – vokal, efekti
Moroderu – klavijature, gitara
Fish – bubnjevi
Produkcija
Peter Penko i Electrix
Popis skladbi
1. Last Kiss
2. Taja
3. Radio
4. Ljubezen v avtu
5. Razprodaja
6. Janez
7. Sonce po dežju
8. Dolce Vita
9. Nobody needs to know
10. Sci-Fi song
11. Bleed
Bonus komadi:
12. Catch me
13. Dreamin’
14. Soap Love
15. Waitin’
