Izvođač: Ruffians
Izdavač: Metal Heaven
Izlazak: 2006
Ruffians su u davnim osamdesetima bili vrlo perspektivna skupina koja je zajedno gurala novi val američke heavy metal scene, a ona se od britanske razlikovala ponajprije manjom mjerom himničnosti i epske bombastike. To su Amerikanci kompenzirali još bržim sviranjem odabranih rifova, pikiranjem preko njih i, naravno, sonično solističkim dionicama. Istodobno su uvijek težili produkciji prljavijeg, sirovijeg zvuka, kojem su dodavali daleko veću dozu polutonski zakrivljenih elemenata. To je bilo karakteristično i za rane Fates Warning, Queensryche i rane Savatage (razdoblje Avatar, a osobito ploča Power Of The Night), a da ne spominjemo hrpu bendova koji su se tada pojavili na obzoru američkog vala, od Liege Lord, Helstar do Testament i naravno Vicious Rumors. Neki su među njima kroz albume postajali sve agresivniji i u svoj iskonski izraz unosili sve manje melodike, drugi su sve češće bili označavani kao progresivni, a neki su pak ostajali cijelo vrijeme okoštalo “speed” metalski (Helstar, Vicious Rumors). Među potonje s lakoćom možemo svrstati i istoimeni prvijenac skupine Ruffians, koji je izašao 1985.
Četiri godine kasnije skupina se raspala na idućih 15 godina i ponovno okupila tek 2004. Nakon izvanrednog odziva i sveopće podrške masa, Ruffians su se odlučili ponovno snimiti novu ploču. I? The Song Remains The Same! Jednostavno rečeno! Riječ je o old school speed varijanti metala. Gdje se vlak 1989. zaustavio za Ruffians, 2006. s “Desert Of Tears” nastavlja dalje. Album je definitivno posve iz mode i djeluje kao oživjeli dinosaur koji je mirno prespavao svojih sedamdeset milijuna godina i kad se probudio, oko sebe nije ni primijetio da se u međuvremenu išta bitno promijenilo u njegovu prirodnom okolišu! Vjerojatno dinosaur – mutant, s posebnom vrstom urođene dioptrije, najvjerojatnije prilagođen životu u špiljama. Sličan fenomen u tom pogledu danas predstavljaju, primjerice, Britanci Saracen.
Rich Wilde, koji je još u osamdesetima zamijenio odličnog Carla Alberta, i danas pjeva većinom čistim melodičnim pristupom. Glupo je uspoređivati njegov vokal s pokojnim Albertom. Naravno da ne dosiže tu razinu. Richov vokal hrapavo podsjeća na starog Jona Olivu (Savatage), samo letimično i samo na trenutke, ali dovoljno da se to ne može previdjeti, a inače se neke srodne smjernice u njegovu pjevanju mogu tražiti i kod vokalista Aftershocka Vicea Hixa. Vokal je autoritativno agresivan i na novu ploču unosi pravu mjeru buntovničke i adrenalinske žurbe. Snaga je zadržana na zavidnoj razini! I nakon 17 godina! Rad obiju gitara naravno je glavni nositelj izraza i zvuka skupine i u novom tisućljeću. Prodorni rifovi, sirova produkcija, klasični gitarsko-solistički dueli, odvažne tercne harmonije koje skladbama daju duhovitu razigranost i radost življenja. Svi atributi metalne erupcije s početka osamdesetih. Bez kompromisa odsvirano, udarac na prvu loptu!
Probuđene Ruffians u srpnju 2006. pogodio je još jedan šok! Dugogodišnjeg basista Dana Moura, koji je tada iznenada preminuo, u skupini je zamijenio Tommy Sisco, iskusno alternativno rješenje za popunu redova Ruffians, koji se prije toga kalio u skupinama Villain, Vicious Rumors i Luvplanet. Sisco je kao novi član ekipe odsvirao cjelokupne dionice bas-gitare na “Desert Of Tears”.
Ljubitelji “eighties” američkog vala metala, rado ćete “headbangati” uz skladbe poput I Believe, naslovne Desert Of Tears, vratolomno ubrzane Darkest Of Light i završne Freedom. Album djeluje konzistentno. Čak i u polu akustičnoj It Ain’t Over! Pa ipak, Ruffians ne uspijevaju dočarati grom koji bi te opalio među oči kad prvi put zavrtiš ploču. Jednostavno, to više nisu osamdesete, a standardi su danas postavljeni na mnogo višu razinu. Standardi za postizanje visokog raspoloženja, melodične bombastike, standardi refrena koji te zgrabe za uho i u njemu ostanu dulje vrijeme. “Desert Of Tears” je tečan album, a skladbe su na njemu po kvaliteti ujednačene. Album koji će se svidjeti isključivo zagriženim fanovima američke okoštale škole osamdesetih i svima vama koji volite sirovo, izravno i jednostavno, ali istodobno začinjeno dovoljno melodije. Ukratko, vrlo pristojan “come back” album iz drugog doba, skupine iz drugog doba, koji sam po sebi predstavlja čvrsto polazište za nadogradnju njegovim nasljednikom! Dobrodošli natrag, Ruffians, i dobrodošli svi ostali koji ćete vrtjeti “Desert Of Tears”! Dobrodošli opet u vrijeme davne prošlosti!
Postava
Rich Wilde – vokal
Chris Atchison – gitara
Craig Behrhorst – gitara
Tommy Sisco – bas-gitara
Luke Bowman – bubnjevi
Popis skladbi
1. I Believe
2. Running Blind
3. Day Of The Champion
4. I Will Fly
5. Desert Of Tears
6. Darkest Of Light
7. It Ain´t Over
8. Live By The Sword
9. Chosen One
10. Soldiers Fate
11. Freedom
Trajanje albuma: 45:56
