Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Primal Fear
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2004
Trajanje: 60:23
Ocjena: 4/5
Peti album njemačkih heavy metal prvaka Primal Fear, rečeno ravno i bez dlake na jeziku, njihov je najbolji studijski uradak do sada. Primal Fear ponudili su najbolje dotjeranu ploču, klasičnih sastojaka svojeg izraza. Od agresivnog linearnog rifanja uvijek izrazito oštrih obrisa, dvostrukih tercnih harmonijskih probadanja preko rifova, pa do čeličnog urlika izvrsnog Ralfa Scheppersa, prepoznatljivog na kilometar daleko. Sve su savršeno posložili zajedno.
Prvo što me razveselilo dok sam slušao “Devil’s Ground” jesu back vokalne linije, koje su Primal Fear u karijeri najukusnije spojili s Ralfovim osnovnim deranjem. One sada, zajedno s ostalim faktorima, doista složno grade izvanrednu atmosferu nove ploče. Druga važna stvar koja je Primal Fear uspjela jest činjenica da su složili pjesme koje su fluidno građene kao nikad prije. Raznobojni motivi, koji neprimjetno prelaze jedan u drugi, nude izvanredne skokove uhvaćenih raspoloženja. Primal Fear su u produkciji pojačali rifanje gitara i ono sada s Ralfovim derom leži u savršenoj ravnoteži. Ralfova figura u izrazu grupe tako više ne nosi ulogu izrazitog središta. To su najuočljivije činjenice koje nadograđuju “Black Sun” (2002), koji se s konzistentnošću koju nosi nova ploča nikako ne može mjeriti.
S nama je opet pakleno živa produkcija Mata Sinnera. On uvijek duhovito pazi da magija među dečkima koja vlada u studiju jednako uvjerljivo vibrira i na nosaču zvuka. Od izuzetne su važnosti promjene u postavi. Novi bubnjar Randy Black (ex-Annihilator), koji je zamijenio osnivača grupe Klausa Sperlinga, unio je u bend prijeko potrebnu svježinu i svojim vragolijama u glazbeni izraz opet donio više živosti u samu ritam liniju. To je osobito očito u mnogo izražajnijoj dinamici varijabilnih prijelaza, koji su sada puno veći, a sav radni entuzijazam novog pojačanja osjeti se kroz sam intenzivan pristup, koji je puno uvjerljiviji od prethodnikova. Ne kažem da je Randy bolji bubnjar od Klausa, ali ovaj je potonji očito bio emocionalno ispražnjen i nije više disao zajedno za stvar, tako da je bend integracijom Randyja napravio potreban i ujedno odličan potez te si osigurao otvorena vrata prema neprestanom usavršavanju poslanja glazbenog fenomena zvanog Primal Fear. Druga, manje uočljiva promjena u postavi dogodila se na mjestu jedne od dviju gitara. Iskusni Tom Nauman vratio se u bend i zamijenio Hennyja Woltera, što ne znači da Tom i Henrik ne trljaju gitare zajedno u nekom drugom bendu. Obojica su naime gitaristi u Sinneru. Gitarski dvojac Leibing/Nauman sada djeluje još kompaktnije. Tomu je višegodišnja apstinencija s pozornica očito jako dobro došla, jer je sa svojim iskustvom unio u rad gitara dodatnu mjeru duhovitosti, koja se najljepše iskri u atmosferičnoj ljepotici Visions Of Fate. Obnovljeni Primal Fear sada isijavaju izvanrednu čvrstoću i djeluju još samouvjerenije, jer se osjeti da svi dečki u bendu opet dišu za istu stvar.
Kontrasti na ploči su izvanredni, zbog raznolikosti pjesama i raspoloženja koje neprestano valovi. Prvi atmosferični vrhunac nalazimo u srednje brzoj Visions Of Fate s jednim od najljepših razgovora između dviju gitara. No The Healer je nedvojbeno pjesma koja predstavlja epsko atmosferični vrhunac ploče kalibra Church Of Blood, osobito zbog grandioznog refrena, u kojem bend stvara izvanredno kontrastnu magiju kroz svoj masivni zvuk, dodane klavijaturske aranžmane i Ralfov proživljen nastup, uz koji su odlično dodane back vokalne linije. Jednako tako u tu pjesmu izvanredan kontrast unosi Randyjevo bubnjanje, koje osnovni srednje brzi beat probija udaranjem po tom-tomovima. Pjesma je savršena. Raspoloženje dostiže još jedan takav vrhunac pred kraj ploče s komadom Wings Of Desire.
Lirski su Primal Fear, s obzirom na prijašnje albume, također odrasliji. Prvu pjesmu Metal Is Forever moguće je shvatiti kao posvetu fanovima, jer isijava izvanredno pozitivnu energiju i vjeru u stvar, čija je osnova snaga koju bend crpi iz međusobnog povjerenja svojih fanova i sebe samog. Drugim komadom Suicide & Mania Primal Fear nas prikivaju za tlo, jer se u njemu počinju udubljivati u pitanja malog čovjeka današnjice. The Healer je vrhunac njihove poezije na novom albumu i nudi snažan pozitivan svjetlosni fluks naspram većine mračnih tekstova pjesama. The Healer govori o potpunoj obnovi pojedinca na način propovijedanja koji nikad nije bio karakterističan za bend. Potrebno je izgubiti strah, a ljubavi se napokon našlo mjesta da te sada može preplaviti, što samogenerira čišćenje ljudske duše, koja tako izraste u neprobojnu tvrđavu čelične vjere da se isplati boriti za dobro na ovom svijetu, jer kad dobro ispuni tvoje srce, nema šanse da bi nekome ikad poželio išta loše. Sacred Illusion na najljepši način poziva na ignoriranje moći velikog oka. Ustrajanje na svom putu sloboda je koju ti nitko ne može oduzeti, ali bez žrtava nema pobjede (“there will be no triumph without loss” – stih, inače preuzet iz završnog narativa Devil’s Ground) i toga su Primal Fear duboko svjesni.
Prošetajmo se još kroz razbijače. Sea Of Flames nosi glavni rif napisan u duhu onoga što su npr. ponudili Sinner sa svojim “There Will Be Execution” (2003) i samo dokazuje da se Mat Sinner već dugo ne koncentrira svom voljom na svoj matični bend Sinner, nego svoje kreativne ideje usmjerava isključivo u glazbeno tijelo Primal Fear. Slične bijegove prema Sinneru nalazimo u prijelazu na refren u Heart Of The Brave i u refrenu Colony 13. Tu se najviše osjeti da je Mat imao prste u tome. Mat Sinner sa svojim oštrim osjećajem za engleski velika je potpora Scheppersu i pri odabiru odgovarajućih stihova u pjevnim linijama, da tako zvuče ukusno i izražajno. Inače se po odličnoj kombinaciji paklene brzine, beskompromisne oštrine i savršene mjere melodike ističu komadi kao što su Suicide & Mania, metalska himna srednjeg tempa In Metal, najbrža pjesma na ploči Sacred Illusion i naravno Soulchaser, koji po gitarskom probadanju preko rifova i Ralfovim pjevnim linijama čak odvuče na Gamma Ray, naravno one starije branše, kad je kod njih još pjevao Ralf.
Uvjeren sam da svi vrlo dobro poznajete Primal Fear. “Devil’s Ground” njihova je tipična ploča. Neki udarni gitarski rifovi zvuče već prilično uzbudljivo “thrashy”. Doktorirali su sve atribute koji su oduvijek krasili njihovu glazbu, na najljepši mogući način. Dakle, agresivan linearni stav, savršeno začinjen unosom velikih melodija i potpunim vokalnim performansom. Kad udariš, udariš svom snagom. Jedinstveno “fearovski”. Tipični Primal Fear, ali ovaj put s izvanrednom ambijentalnom atmosferom, koja golemu energiju i dinamiku ploče samo dodatno pojačava. “Devil’s Ground” je uz novu ploču Exodusa “Tempo Of The Damned” nedvojbeno jedan od ranih kandidata za heavy metal ploču 2004. godine. Svima koji ćete je nabaviti isplati se uhvatiti limitirano digipack izdanje, koje sadrži dva video spota i odličnu Black Sabbath obradu Die Young. Nadam se da ju je Ronnie James Dio čuo. Još jednom. “Devil’s Ground” je dosad najsavršeniji album benda, što samo dokazuje da su Primal Fear doista velik heavy metal bend koji svojim velikim srcem jednostavno ne može razočarati.
Postava
Ralf Scheppers – vokal
Tom Naumann – gitara
Stefan Leibing – gitara
Mat Sinner – bas gitara
Randy Black – bubnjevi
Produkcija
Mat Sinner
Popis pjesama
1. Metal Is Forever
2. Suicide And Mania
3. Visions Of Fate
4. Sea Of Flames
5. The Healer
6. Sacred Illusion
7. In Metal
8. Soul Chaser
9. Colony 13
10. Wings Of Desire
11. Heart Of A Brave
12. Devil’s Ground
13. Die Young (bonus track)
