Diabolo Domination

Njemački gangsterski kvartet Dustsucker je tvrda, beskompromisna, ali istodobno vrlo teško probavljiva postava. Zapravo bi ih bez oklijevanja mogao označiti kao “suckere” u pravom smislu riječi, čije je zveckanje bez ikakvog efekta. Dustsucker se naravno ne daju smesti. Nakon petnaest godina i šest albuma, dečki još uvijek veselo propovijedaju o biti rock & rolla, koji im, barem sudeći po impotentnosti Diabolo Dominationa, još uvijek ostaje manje-više nepoznanica.

 
Dustsucker kao svoje uzore ističu takve ikone glazbene prošlosti kao što su Motorhead, Thin Lizzy, Molly Hatchet..popis je beskrajan..negdje usput naletjet ćete čak i na ime Rorya Gallaghera! Iskreno govoreći, to se iz buke Diabolo Domination ne može iščitati. Definiranju njihove slike najbliže dolazimo isticanjem već previše puta čuvene žanrovske veze, koja nas preko heavy metala i klasičnog rocka kao po pravilu uvijek iznova dovede do predvidljivosti MTV-jevskog “punka”. Dustsucker doduše jašu ponosno, s dobro pokrivenim produkcijskim zaleđem, ali bez jasnog cilja, osim ako si nisu dečki kao konačnu postaju svoje “odiseje” izabrali upravo kraljevstvo potpunog bezumlja. Alternativnih destinacija u njihovu turističkom vodiču doista nedostaje. Skladbe poput uvodne Lost And Forgotten i Dig Your Own Grave toj tvrdnji brzo stanu uz bok. Live In Sin je primjerice čistokrvna Offspring imitacija, koje se zacijelo ne bi sramio ni Dexter Holland. Ako pak slučajno ipak uspijete preživjeti histerični vokal gospodina Farmera, u uvodnim taktovima Land Of The King i Let The Good Times Roll u uši će vam se sigurno prikrasti čak i zahvati legendi heavy metala Diamond Head!! Šarolika žanrovska kuhinja dakle, ali posve neukusna i bez pravog učinka.

Diabolo Domination je dakle predvidljiv album koji bez energije i karaktera tek rijetko odaje simptome talentiranog ili barem kompaktnog glazbenog formata. Začudo, Dustsicker se unatoč svemu najradije predstavljaju kao fenomen koji ponosno prkosi modernim glazbenim smjernicama. Dakle, ako ništa drugo, dečkima samopouzdanja sigurno ne manjka, što je u društvu tako neizvornog pristupa zacijelo vrijedno divljenja. Na kraju krajeva Diabolo Domination zagnanost Dustsucker prilično dostojno slijeva u inače monotonu nepromišljenost ovog uratka, koji uz iznimku na sreću sve rjeđe viđenih oduševljenika bezglavim udaranjem zacijelo neće zadovoljiti duh ni najneukrotivijih glazbenih sladokusaca. Daleko od toga!