Digital Ghosts

0 7

Izvođač: Shadow Gallery
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 55:26
Ocjena: 4.5/5

Svjetlo dana ugledao je 6. studijski album, mogu reći, veterana progresivnog metala, jer po osobnoj iskaznici Shadow Gallery pripadaju generaciji američkih sastava koja je tijekom devedesetih podizala popularnost spomenutog žanra zajedno s Dream Theater. Shadow Gallery su išli svojim putem s puno manje buke, s obzirom na razvikanost svojih suvremenika Dream Theater, a ipak su ih nadmašivali dodatnom mjerom veličanstvenosti i profinjenosti u aranžiranju skladbi, o čemu Dream Theater danas većinom mogu samo sanjati. Albume Shadow Gallery uvijek smo teško i dugo čekali, jer su izlazili u razmacima od 3-4 godine, a tako je bilo i ovaj put. S “Digital Ghosts” pao je veliki kamen sa srca i članovima sastava i svim oduševljenim ljubiteljima Shadow Gallery, što podrobnije opisuje sljedeći odlomak. 

Povrh toga, dečki su prošli kroz manju krizu, jer ih je zbog iznenadne smrti napustio dugogodišnji pjevač Mike Baker, pa je novi album utoliko važniji element kojim Shadow Gallery upozoravaju da još uvijek udaraju, da postoje. Prepoznatljiv karakter glasa preminulog Bakera nipošto nije lako nadomjestiv. Ponajprije zbog specifičnosti koje definiraju samu glazbu Shadow Gallery. S Bakerovim “odlaskom” na udaru se našla atmosfera po kojoj su Shadow Gallery prepoznatljivi. Hoće li dečkima uspjeti i bez Bakera prenijeti na novi album sve svoje osnovne zaštitne znakove glazbene poruke? Zamjena za Bakera je pjevač Brian Ashland. Njegov glas posjeduje veliku gipkost, kakvu je nudio i Bakerov. Ne toliko gipkost vratnih mišića grla i glasnica, koliko se ta gipkost odnosi na sposobnost prilagodbe u samim bojama vokalnog pristupa. Iznenadit će vas sasvim očita činjenica da Ashland već na prvu podsjeti na pristup Geoffa Tatea (Queensryche). I u udarnijim dijelovima, gdje mora djelovati u neprekinutom isticanju snage i nadogradnji same melodije kroz bombastiku napjeva, i u mirnijim dijelovima, gdje se sviđa njegova suptilna strana osjetljivog izražavanja melankolije, čežnje,… Ukratko, čovjek na mjestu. A sličnost s Queensryche lako ćete preslišati, jer je na ovom albumu puno faktora koji skreću pozornost s te činjenice. Ponajprije tu preusmjeru pozornosti treba zahvaliti činjenici da Shadow Gallery i na novom albumu koriste karakteristično harmonizirane svečane višeglasne napjeve, koji na trenutke preuzimaju ulogu vodećeg vokala i čiji se napjevi često (opet) ukusno prelijevaju u kombinirano kompatibilne melodije.

“Digital Ghosts” je mekši, manje ljut i manje izravan album od “Room V” (2005) i znatno pristupačniji od na trenutke i previše eksperimentalnog “Legacy” (2001). Energija uhvaćena na njemu drugačija je od svih dosadašnjih albuma, a ipak je s “Digital Ghosts” cijelo vrijeme jasno da je s nama prava Shadow Gallery ploča. Upravo zbog okreta prema traženju većeg ravnoteže između klavijaturskih dionica i gitarskog sječenja, kao i zbog naglaska na jasnije istaknutim točkama veće smirenosti, potkovanim i organski zvučećim kolažima zvuka uz upotrebu klavira, nije teško prizvati neke atmosferske paralele s magnum opusom ovog sastava – pločom “Tyranny” (1998).

Shadow Gallery će vas i ovaj put podsjetiti na to da su odrastali i kalili se slušajući legendarne ikone progresivnog rocka poput sastava Kansas, Yes i do neke mjere čak Pink Floyd te Queen (sedamdesetih). To je sastav kojem je riječ sofisticiranost posve jasna. Uz neosporivu činjenicu da u slučaju Shadow Gallery govorimo o prog metalu, njihova glazba poručuje mnogo više, od onoga dokle čuje ili seže domet hvatanja frekvencija običnog uha.

Posebice je u slučaju Shadow Gallery opet riječ o potvrdi izvanrednog dijaloga između klavijatura i gitare, koji djeluju u međusobnom razumijevanju i osjećanju savršeno te pritom opet moćno, jedinstveno i prepoznatljivo. Ta dva elementa ni na “Digital Ghosts” nisu nužno postavljena jedan nasuprot drugome u serviranju unakrsne vatre vrtoglavih solaža (Dobro jutro Dream Theater!), nego su usmjerena na uplitanje atmosfera lagano profinjenog “teatralnog” momenta, s osjećajem spontanosti, dašku nepredvidljivosti, kroz jasno definirane te iste motive instrumentalnih dijelova skladbi (osobito uvodnih i izlaznih dijelova, gdje treba “priču” atmosferski potencirati do dramatičnog maksimuma). Taj dugin razgovor motiva s mnogobrojnim motivsko-atmosferskim zaokretima cijelo vrijeme skrbi za ukusne bojene prelive, održava crvenu nit, lako probavljivost za slušatelja te (u ovom slučaju iznimno važnu) kompaktnost skladbama.

Uz to ta bravurozna “poigravanja” oduševljavaju osobito sve “gurmanski” usmjerene i zahtjevnije slušatelje. Pogotovo kad im dodamo atribut tehnički visoko izbrušenog i optimalno kapitaliziranog lomljenja ritmičkih obrata, koji naglašavaju kontrastne nijanse mnogobrojnih motiva u tim instrumentalnim dijelovima.

Unatoč tome spomenuli smo da su Shadow Gallery i dalje kompaktan sastav. Iako je skladbi samo sedam, čovjek nigdje ne dobiva dojam, zbog bogatog posezanja za mnogobrojnim motivima, da sluša 55 minuta samo jednu jedinu skladbu, kao što je to sve češća pojava kod novodobnih Dream Theater. Primjerice skladba Strong posjeduje osnovni ritam na kojem leži gitarski riff, koji nije teško smjestiti k nekim europskim power metalcima, ili “čudacima” tipa Manowar, a uz Ashlandov vokal kontrastno je dodan duet gostujućeg pjevača sastava Primal Fear Ralfa Scheppersa. Potonji naravno zaključuje prilog nebo parajućim “fearovski” našminkanim “screamom”, koji teško može preslišati i gluh slušatelj.

Ako otvaranje albuma skladbom With Honour po sadržaju vrlo brzo u svojoj osnovnoj namjeri uvjeri da su s nama i dalje pravi Shadow Gallery, “Symphony-X-ovska” Venom je najotresitija i najizravnija skladba (s gostom Clayem Bartonom iz Suspyre u duetu s basistom Cadden-Jamesom), koja u nastavku s oštrim naprijed usmjerenim riffom nudi traženi raj za ljubitelje metalskog juriša, gdje je i rezanje Wehrkampovih solaža konkretnije istaknuto, kao i ostalih tipičnih progmetalskih elemenata (izlazni dio!). Skladba Pain izvrstan je izbor, koji izbija visoki napon, kakav na albumu stvara “božji gnjev” skladbe Venom. Refren ove skladbe melodijski je najdovršeniji od svih na albumu i skladba nosi (uz pravilno napravljene rezove editiranja i prilagodbe) potencijal izdavanja kao hit singl. Opet pak Shaodow Gallery majstorski održavaju kompaktnost. Bravurozno soliranje i motivsko slikovito prelijevanje i ovdje su sačuvali za završetak skladbe. Gold Dust se dotakne With Honour, a Ashlandov pristup, osobito ovdje, priziva boje vokalnog pristupa Geoffa Tatea.

Upravo se naslovna skladba može pohvaliti s najviše uhvaćenih paralela s “Tyranny” (1998). Riječ je o nešto sofisticiranijoj skladbi, gdje na ovom albumu najljepše dolazi do izražaja savršenost supostojanja gradivnih elemenata glazbe Shadow Gallery. U toj je skladbi osobito uspješno zamagljena crta raskoraka između posve mirnih dijelova i ubrzanih, koje gotovo ne zamjećuješ, osim ako se naravno empirijski ne usredotočiš na taj element sastava. U ovoj izvrsnoj kompoziciji Shadow Gallery duguju mnogo pionirstvu Kansas (klavijature) i starim (sedamdesete) Queen (vokalni harmonijski napjevi). Od šeste minute pa do kraja skladbe nije teško preslišati utjecaje Yes (čak i u kreaciji završetka zborskih napjeva).

Kod Yes ostanimo još malo. Haunted je oduševljavajući i iznenađujući završetak albuma, jer Shadow Gallery ne nude nekakav bezglavi međugalaktički brzinski reli, koji bi se očekivao za kraj, nego još dublje (s obzirom na naslovnu skladbu) naglašavaju osjećaj za sofisticirano nizanje zvučnih kolaža, koji grade njihovu glazbu. Nakon dobre četiri minute sanjivog uplitanja album se zavrti u završni ples tornada, kroz potpunu dramu obrata atmosfere, koja ipak održava visoku slušljivost i ravnopravnu raspodjelu gradivnih elemenata. Soliranje je dakle posve kontrolirano i ne “rasipa” visoko definiranu motivsku kompaktnost. Album nosi melankoličnu atmosferu završetka potpunog smirenja.

“Digital Ghost” je izvrstan album Shadow Gallery, koji se kvalitetom posve približava uz bok jedinstvenom “Tyranny” (1998). Višeslojan, a istodobno jasno definiran album. Melodijski dovršen, s očuvanim osjećajem sastava da hoda po srednje urezanom putu, između bravuroznosti instrumentalnog preplitanja solističkih eskapada (i punoće dijaloga na relaciji klavijature – gitara) te čvrsto postavljenih i jasno definiranih motivskih fraza. Ta kombinacija cijelo vrijeme oduševljava duhovitošću, visokom inspiriranošću, jedinstvenom prepoznatljivošću, posebnim atmosferama, kakve si prisvajaju samo Shadow Gallery. Kost koju glodaš dulje vrijeme i koja će navodno bez težih zapinjanja izdržati i test vremena. Taj će pokazati da će, kad budete npr. za 30 godina otpuhnuli prašinu s vašeg primjerka ovog CD-a, “Digital Ghosts” i dalje odzvanjati u ušima svježe, nadahnuto, istraživački, razigrano, ratnički,… Ukratko, u poruci vrhunski izbrušen, teško usporediv s ičim i u definiciji glazbenog izraza Shadow Gallery posve unikatan.

Fanovi sastava potražit će na policama trgovina posebno, količinski ograničeno izdanje albuma “Digital Ghosts” s dodatnim CD-om, na koji su dodane četiri skladbe. Dvije od njih snimljene su još s pokojnim Mikeom Bakerom na vokalu.

Postava

Brian Ashland – vokal
Gary Wehrkamp – gitara, klavijature, prateći vokal
Brendt Allman – gitara, prateći vokal
Carl Cadden-James – bas gitara, flauta, vokal, prateći vokal
Joe Nevolo – bubnjevi

GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Ralf Scheepers – vokal (skladba br. 5)
Clay Barton – vokal (skladba br. 2)
Srdjan Brankovic – gitara (skladba br. 5)
Vivian Lalu – klavijature (skladba br. 4)

Produkcija

Gary Wehrkamp

Popis skladbi

1. With Honor (9:59)
2. Venom (6:21)
3. Pain (6:22)
4. Gold Dust (6:45)
5. Strong (6:50)
6. Digital Ghost (9:37)
7. Haunted (9:36)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići