Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1981
Ocjena: 5/5
Godine 1981. glazbeni, a ponajprije gitarski posebnjak Robert Fripp, u velikoj mjeri izumitelj onoga što danas zovemo progresivnim rockom, nakon godina djelovanja u ulozi solo glazbenika, gostovanja na raznim albumima drugih glazbenika poput Petera Gabriela i Davida Bowieja te rada na projektu The League Of Gentleman, osniva sastav Discipline. Kad odjednom shvati da se glazba koju svira postava okupljena oko njega ne samo stilski nego i duhovno poklapa s naslijeđem davno (sedam godina) “zamrznutih” King Crimson, odlučuje reanimirati legendarno ime i novi King Crimson (pre)rođeni su u potpuno novom zvučnom ruhu, a opet sa svojim prepoznatljivim pristupom otkrivanju nekonvencionalnih i dotad neistraženih oblika sviranja rock glazbe. Postava je posve opravdano mogla ponijeti to ime jer se ubrzo pokazala jednom od najboljih u njihovoj povijesti, dok je “Discipline” postao naslov novog albuma, njihova prvog studijskog nakon sedam godina, a s vremenom i ime njihove neovisne izdavačke kuće, koja je danas odgovorna za lijep broj kvalitetnih izdanja u progresivnom rocku. Gotovo posve neočekivani povratak King Crimson razveselio je i brojne ljubitelje progresivnog rocka, koji su baš tada počeli gubiti nadu i proživljavati teška vremena jer su mnogi njihovi miljenici prestali djelovati ili zabrazdili na čudne glazbene staze koje su bile tek blijeda sjena nekadašnje veličine. Za King Crimson, koji bi se radije odmah raspali nego se na bilo koji način iskomercijalizirali, nikad nije bilo straha da bi odstupili od svoje temeljne glazbene filozofije. I u 80-ima ostali su jedan od glavnih čimbenika u podizanju rock glazbe na više oblike djelovanja i glavni nositelji progresivnog rocka s velikim naglaskom na riječi progresivan.
Na “Discipline” se zaista dobiva onaj pravi osjećaj da je Frippu napokon uspjelo ostvariti ono prema čemu je težio od samih početaka svog glazbenog djelovanja s King Crimson: spojiti smjesu matematičke preciznosti i soničnih vizija koje oduzimaju dah u gotovo savršenu i nepobjedivu smjesu zvučnih oblika. Do tada posljednji Crimson album “Red” (1974) općenito ima malo zajedničkog s ovim albumom jer je sastav opet u potpuno novom zvučnom ruhu. Ovaj su put u svoj glazbeni izraz unijeli brojne elemente world glazbe, new wavea, minimalizma, kao i avangarde, koja im je i prije bila svojstvena, a sve su to pretočili u jedinstvenu smjesu savršenstva, uigranosti, inovativnosti i preciznosti. Ako su prije bili poznati i po tradiciji nestabilnih postava od kojih nijedna nije izdržala dulje od jednog albuma, Frippu je ovaj put uspjelo oko sebe okupiti profesionalne glazbenike koji pripadaju samom glazbenom vrhu. Uz njegovu genijalnu, diktatorsku malenkost, koja je sa svojim “devices” (nazovimo ih zvučnim igračkama), a koji su tada postali poznati i kao “Frippertronics”, ostao dobri stari striček Bob, i povratnika Billa Brufordа, majstora prog rock bubnjara, koji je u to vrijeme u svoj set bubnjeva uključio i elektroničke bubnjeve, u sastav su došla i dva vrhunska američka glazbenika, i to gitarist i pjevač Adrian Belew (po stilu sviranja izdaleka prepoznatljiv gitarist, koji se već prije dokazao kao gitarist Davida Bowieja i Franka Zappe te sviranjem na skladbi Talking Heads “I Zimbra”) i Tony Levin (dugogodišnji član sastava Petera Gabriela, inače veteran bezbrojnih gostovanja kod uglednih glazbenih imena), iznimno inovativan basist i svirač sticka (posebnog, iznimno raznovrsnog instrumenta koji je osobno definirao i koji može istodobno objediniti bas i neke gitarske dionice). Ponajprije se Frippov izbor ovih dvojice pokazao kao čista pobjeda jer su imali najviše zasluga za novo zvučno ruho sastava, dok su Fripp i Bruford osiguravali da sastav unatoč tome ostane prepoznatljiv. Svaki je glazbenik svojim jedinstvenim glazbenim pristupom i tehnikom jasno definirao svoju ulogu u sastavu: Fripp i Bruford diktiraju brojne transakcije pojedinih zvukova i ritmova, dok ih dopunjuju Levinov valovit bas i Belewova često zavijajuća gitara uz opsežnu uporabu tremola i slide efekata. I kao pjevač je Belew, koji je prema Frippovim riječima izabran i zato da sastavu doda malo pop prizvuka, pogodak u sridu sa svojom prepoznatljivom i raznovrsnom bojom glasa (mjestimice namjerno vuče malo na Davida Byrnea iz Talking Heads), koja se mijenja od iznimno galantne do ultra paranoične. Njegove vokalne sposobnosti najviše dolaze do izražaja na skladbama poput “Matte Kudasai”, gdje se iskazuje svojim izvanrednim osjećajem za pjevanje balada, dok se na “Indiscipline”, “Elephant Talk” i “Thela Hun Ginjeet” pokazuje kao inteligentan narator, odnosno pripovjedač priča. Osim odličnog sviranja gitare, vokala i dobrih, često apsurdnih tekstova, Belew je u sastav unio i potpuno svjež scenski nastup i dobru dozu humora. King Crimson sada su bili sposobni baš za sve! Ta se postava održala cijela tri albuma i time postala njihova najstabilnija dotad. Velik dio uspjeha “Discipline” počiva upravo na toj izvanrednoj postavi.
Gotovo svaka skladba na “Discipline” smatra se klasikom sastava, što rječito svjedoči o kvaliteti ovog albuma. Svaka je skladba na njemu čista pobjednica. Koliko se King Crimson razlikuju od svih prethodnih inkarnacija, govori već uvodna remek-djelo obojeno crnim humorom, “Elephant Talk”, u kojoj istodobno šokira i oduševljava neobično Belewovo oponašanje slonovskog trubljenja preko gitarskog efekta. Sam tekst je groteskna parodija upućena masovnim medijima, ponajprije glazbenim kritičarima. Sa svojim na tri dijela ugođenim ritmom, kojeg tvore izvanredno sviranje sticka pomiješano s iznimno domišljatim gitarskim rifovima te inteligentnim i provokativnim tekstom, a pogotovo spomenuto Belewovo oponašanje slona, “Elephant Talk” odnosi sastav na dotad neotkriveni teritorij. Klasik koji slušatelju odmah na početku glasno objavi da se kralj vratio na svoje prijestolje.
“Frame By Frame” oduzima dah svojim zapanjujućim ritmom i atmosferom, koju tvori ponajprije iznimno agresivno, a istodobno umjetnički profinjeno sviranje Levinova sticka zajedno s gotovo nježnim Brufordovim bubnjanjem i suptilno intoniranom Frippovom gitarom, kojima se pridružuje i iznimno emotivan Belewov vokal. Posebno me oduševljava interakcija između dviju gitara jer obje istodobno sviraju iznimno brze akorde, ali u različitom ritmičkom načinu i tempu. Ova skladba sadrži poliritmiku jer gitare sviraju u taktu 7/8, dok je ritam u 4/4. Uz zapanjujuću tehničku potkovanost, koju tu do kraja potenciraju svi članovi sastava, ovo djelo ponajviše krasi iznimna, stupnjevana atmosfera.
Iznimno melankolična i osjećajna balada “Matte Kudasai” jednostavno je jedna od najljepših tvorevina u povijesti sastava. Tu Fripp nudi neke od svojih najlakših i najsuptilnijih dionica u cijeloj karijeri. Njegovi najnoviji trikovi preko nasnimljenih efekata na “Frippertronics”, koje je definirao i demonstrirao već na svojim projektima s Brianom Enom, ovdje su procvjetali u punom sjaju. I Belewovo sviranje gitare je briljantno, s brojnim zavijajućim zvukovima uz uporabu slide efekta, a ponajprije se tu iskazuje kao iznimno emotivan pjevač.
“Indiscipline” je zasigurno najneobičniji dio cijelog albuma. Ovo ritmički razvaljeno i razdrobljeno remek-djelo prava je poslastica za sve ljubitelje avangarde. Levinov zvuk sticka tu gotovo probija pod, dok Belewov paranoični vokal, odnosno naracija iznimno apsurdnog teksta, koji je nastao nakon što je Belew cijeli dan pokušavao napisati pismo svojoj ženi, a nikako mu nije išlo od ruke, pobrinut će se da slušatelj dobije sliku pravog kaosa koji nastupa kad je čovjek pod teškim opterećenjem. Oduševljava i iznimno dobra podloga u pozadini, koju gradi Brufordovo iznimno energično i disonantno bubnjanje te Frippova zavijajuća gitara. Svaki instrumentalist tu svira na svom kraju i od mirnog početka skladba se pretvara u pravu paranoju. O njoj mogu reći još samo ono što Belew na kraju teksta uzvikne – “I Like It!”
Najbolje na albumu tek dolazi! “Thela Hun Ginjeet” je potpuna pobjeda i vjerojatno čak vrhunac cijelog albuma, u kojem se istodobno miješaju genijalnost, dramatika i humor. Ritam je najskočniji na cijelom albumu i nema šanse da uz njega ne bi bilo moguće čak i plesati! Sastav je tu jednostavno neukrotiv, naprosto ne nalazim prave riječi kojima bih opisao genijalnost ove tvorevine. Središnja zvijezda tu je zasigurno Belew sa svojim izvanrednim glumačkim žarom (nije samo vrhunski glazbenik, nego je po mom mišljenju rođen i za odličnog komičara) jer kroz iznimno proživljenu naraciju govori o svom bliskom susretu s nekom uličnom bandom, a kasnije i s policijom dok se potucao ulicama NYC-ja kako bi snimio posebne efekte za album. Glavni rif i ritam sekcija iznimno su duhovito začinjeni. Skladba je ujedno puna zvukova džungle (lijepo se uklapa u atmosferu betonske džungle iz teksta), uz višeglasni, iznimno egzotični refren “Thela Hun Ginjeet”, koji pomalo asocira na dozivanje imama za vrijeme ramazana. Baš kao i kod “Frame By Frame”, i ovo je djelo građeno na poliritmici.
Elementi world, ponajprije orijentalne glazbe dolaze do izražaja na sjajnom instrumentalu “The Sheltering Sky”, koji oduševljava zvukovima Frippovih gitarskih efekata. Tu do veličanstvenog izražaja dolazi i Brufordova uporaba udaraljki, jedna od najboljih u njegovoj karijeri uopće. Posebno oduševljavaju zvukovi konga. Najsnenija atmosfera na cijelom albumu, koja cijelo vrijeme stupnjuje svoju atmosferu od meditativno-spiritualne do matematično-logične. Savršena harmonija oba elementa.
Savršena, gotovo matematička uigranost, prava definicija ovog sastava, dolazi do cijele svoje veličine na završnom, primjereno nazvanom instrumentalu “Discipline”. Majstorski izlet na bubnjevima, sticku i objema gitarama, koje tvore takav zvuk kao da svira pet gitara odjednom. Svi su instrumenti integrirani u savršenu cjelinu. Reizdanje albuma sadrži kao bonus skladbu i alternativnu verziju “Matte Kudasai”, skladbu čija zarazna melodija slušatelju još dugo odzvanja u ušima i koja je više nego prikladna za završetak.
“Discipline” je apsolutno remek-djelo progresivnog rocka 80-ih i jedan od ključnih albuma sastava, koji prikazuje King Crimson kao iznova preporođene glazbene inovatore iz vremena kad se većina glazbe još radila srcem i dušom. Album je ujedno potvrdio da stari sastavi ne samo da mogu preživjeti u novoj, drukčijoj glazbenoj klimi nego i iznova procvjetati te pomaknuti žanr na nova čudesna i dotad neotkrivena mjesta. “Discipline” je jedan od najboljih i najvažnijih albuma za sastav, koji je značio preporod, novo uskrsnuće i novi početak. Od svih legendarnih progresivnih sastava koji su utemeljili žanr, upravo su King Crimson najbolje prebrodili 80-e i zakoračili u jedno od svojih najstabilnijih razdoblja. Od 80-ih naovamo pak postajali su sve osamljeniji kao jedan od posljednjih, ako ne i posljednji uistinu progresivan bend iz zlatnog doba progresivnog rocka.
Postava
Adrian Belew – vokal, gitara
Robert Fripp – gitara, devices
Tony Levin – stick, bas gitara, prateći vokal
Bill Bruford – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
King Crimson i Rhett Davies
Popis skladbi
1. Elephant talk (4:41)
2. Frame by frame (5:08)
3. Matte Kudasai (3:45)
4. Indiscipline (4:32)
5. Thela Hun Ginjeet (6:25)
6. The sheltering sky (8:22)
7. Discipline (5:02)
Trajanje albuma: 37:55
Bonus skladba na reizdanju:
8. Matte Kudasai (alternative version) (3:50)
