Mjesto: Ljubljana / Menza pri koritu / Slovenija
Datum koncerta: 09.04.2013
Broj posjetitelja: 150-200
Cijena karte: 12 € u pretprodaji, 15 € na dan koncerta
Ne znam koji bend u ovom trenutku treba više uvodnih riječi – naši Litošt ili ameriški nositelji večeri The Soft Moon. Tih »zašto« ima tu više – Litošt je manje-više posve nov projekt, a The Soft Moon je bend koji je tek nedavno počeo doživljavati takvu prepoznatljivost diljem svijeta, ponajprije izvan SAD-a i srednje Europe, pa su riječi potrebne za oba benda. No ovdje je možda važnija neka druga stvar – to da se headlinere obično predstavlja opširnije, jer su, pa, headlineri, ali te su večeri Litošt toliko odušešili, vjerojatno čak i zasjenili The Soft Moon, da to zahtijeva da ih se tretira barem na razini headlinera, ako ne i kao, malo otrcano rečeno, zvijezde večeri.
Litošt su dakle trio tri ne posve nepoznata glazbenika – Boštjan Simon i Vitja Balžalorsky na klavijaturama (gdje potonji ima ulogu basista) te Bojan Krhlanko na bubnjevima. Goni ih ponajprije neopterećeno stvaranje, u kojem ih nikako ne zanimaju već poznate smjernice, samo želja za eksperimentiranjem, za traženjem novih zvukova, za zanimljivim, inteligentnim ritmovima, za potpunom slobodom od bilo kakvih vanjskih utjecaja. No to svojevrsno oslobađanje od okova nije njihovo vodilo – Litošt, barem po onome što sam čuo, nisu drugačiji zbog drugačijosti. Drugačiji su zato što im utjecaji nisu potrebni da bi stvarali. Drugačiji su zato što se ne opterećuju već čutim. A prije svega drugačiji su zato što sa svojom drugačijošću zaista imaju što reći. To su pokazali i na samom koncertu. Cijeli njihov set temeljio se na nekoj svojevrsnoj organskosti između dvojice manipulatora zvukom i bubnjara – zapravo je bila riječ o tako ludoj stilskoj povezanosti kakvu još nisam vidio. Vitja i Boštjan su često furali vrlo improvizacijski potkrijepljenu atmosferu, bez neke baš određene crvene niti, no Bojan je uvijek, ali stvarno uvijek držao neki posve ludi ritam, koji su glazbenici potom više puta mijenjali – i tu je uvijek bila riječ o onim jazzerskim »muvama«, o nekonvencionalnim ritmovima, o svemu što naprosto nije 4/4. Ponajprije je taj spoj elektroničkog ambijenta i Bojanova bubnjarskog stila nešto nevjerojatno, to spajanje dvaju tako specifičnih stilova u nešto novo i drukčije.
Činjenica je dakle da Litošt stvara neku zaista inteligentnu zvučnu masu koju naprosto nije lako označiti. Ne zbog neke eklektičnosti nebrojenih žanrova, nego jednostavno zato što je ta glazba tako drukčija. Nije da Litošt trebaju neku žestoku oznaku. Lako bi bilo reći jazz fusion, gdje se u fusionu krije podosta elektroničkih podžanrova, a jazz nekako pada na cjelokupni dojam koji se dobije uz samo živo izvođenje materijala, ponajprije zahvaljujući bubnjanju. Lako bi bilo naprosto reći eksperimentalna glazba i tu oznaku jednostavno ostaviti da je slušatelj sam tumači. Zato je na ovom mjestu bolje završiti s plitkim pokušajima označavanja. Litošt je bend koji na slovensku scenu donosi zaista neku novost. Nešto što ne da već dugo nismo vidjeli – Litošt su nešto što uopće još nismo vidjeli, i to ne samo kod nas. A ako imate priliku, pogledajte to uživo – energija je drugo ime benda.
Litošt su, unatoč tome što su počeli pred gotovo praznom Menzom, a završili pred napunjenom, tako snažno odušešili da su očekivanja za The Soft Moon bila (pre)velika. Zato neću reći da su Amerikanci razočarali, daleko od toga – bili su, pa, obični. Ništa posebno. Zasigurno ne bend odnosno stvar po kojoj ću pamtiti ovu večer.
The Soft Moon su inače izuzetno zanimljiv projekt – miješaju hrpu onih zanimljivijih alter žanrova osamdesetih prošlog stoljeća: post-punk, shoegaze, coldwave itd. Unatoč snažnom oslanjanju na dotične žanrove, ipak su se (baš nedavno) afirmirali kao tragači za novim, zanimljivim zvukovima, odakle dolazi i najveće eksperimentiranje benda. A svoju »zvučnost« bend zasigurno vlada – tu nema rasprave. Toliko atraktivnih i posve suvremenih, toliko još nesluđanih zvukova (što bi se donekle moglo reći i za Litošt) teško je, ako uopće, čuti u jednoj večeri. I bend ima vrlo dobro izrađen nastup, vrlo uvježban performans. No te večeri The Soft Moon zapravo nisu bili na pozornici Menze pri koritu. Bili su kao snimka koncerta, kao režirani spot, kao hologram preminulog izvođača. Apatičan nastup u kojem je energija proizlazila samo iz uigranosti i uvježbanosti, neosoban nastup, na kojem je bend došao samo po repete, a ne po iskustvo. Tom je dojmu zasigurno doprinijela i sama duljina koncerta, koja, ne znam, je li premašila sat vremena.
Rođenje benda Litošt nadoknadilo je zapravo cijelo (pomalo loše) iskustvo s The Soft Moon. Večer tako nije prošla u više-manje razvodnjenom nastupu američkih post-punkera, prošla je u početku nečeg svojevrsnog, nečeg ohrabrujućeg za slovensku glazbenu scenu. Koncert smo dakle posjetili zbog The Soft Moon, a ulaznicu sačuvali zbog Litošt.
Galerija fotografija
