Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Arena Open Air / Beč / Austrija
Datum koncerta: 30.06.2018
Svatko tko posjećuje koncerte ima popis izvođača koje jednostavno mora jednom vidjeti uživo. Jedan takav je za mene osobno, a vjerujem i za mnoge druge, seattleski gigant Alice in Chains. Znamo, grupa se nakon smrti vokalista Layna Staleya 2002. godine pribrala i uživo ponovno počela nastupati 2006., tri godine kasnije izdala je i vrlo dobro primljen povratnički album Black Gives Way to Blue. Istina, Staley je ikona koja se ne može zamijeniti, ali bendove koji su se nakon tako teškog udarca vratili tako snažni kao baš Alice in Chains možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Layna nažalost više nema, ali to su Alice in Chains Mk. II, koji imaju golem broj stvari za ponuditi. Grupa je to prije pet godina dokazala i pločom The Devil Put Dinosaurs Here, koju u Europi uživo gotovo nisu predstavljali, pa se na susret s Alice in Chains moralo čekati sve do ove godine. No čekanje se isplatilo, jer su Amerikanci u sunčanu subotu u Beču priredili jedno od ljepših koncertnih iskustava uopće.
Velika čast zagrijati austrijsku publiku prije nastupa seattleskih velikana pripala je Mother’s Cake. Mamina tortica tirolski je trojac koji slovenskoj publici nije posve nepoznat, jer su prije dvije godine u Mostovni nastupili kao predgrupa američkim doom veteranima Pentagram. Tada su neočekivano iznenadili, ovaj put malo manje, jer se već znalo što od njih očekivati. Ipak, dečki su ponovno dokazali da svojom potentnom mješavinom funka, hard rocka i progresivnog rocka spadaju među bolje bendove naših sjevernih susjeda. Svoj potencijal pokazali su i na velikoj, vanjskoj pozornici bečke Arene. Bučno i heavy odsvirali su dobrih pola sata dug set u kojem nije manjkalo bubnjajućeg bas slapanja, učinkovitih gitarskih vragolija i topovskog bubnjanja, koje je mjestimice već gotovo graničilo s blast beatom. Mother’s Cake glazbeno zvuče nekako najbliže nekim Red Hot Chilli Peppers, ali puno više »heavy«, a zadržava ih samo neuvjerljiv i, u usporedbi s instrumentalnom slikom, slab vokal Yvesa Krismera. Bez obzira na to, Mother’s Cake bili su više nego samo solidno zagrijavanje, a u plus im treba ubrojiti i to da se nastupa pred golemim glazbenim imenom nisu ni najmanje uplašili te su svoj posao odradili suvereno i samouvjereno.
Nakon dobrih pola sata pozornica je za velike zvijezde večeri napokon bila spremna, pa su jedan za drugim, bez ikakvih pompoznih uvoda, na nju izašli Jerry Cantrell, William DuVall, Mike Inez i Sean Kinney. Hvatanje instrumenata pratilo je samo huronsko oduševljenje publike, koja je brojala negdje između tri i četiri tisuće glava, a glasnoću je dodatno pojačao auditorij oblikovan u stilu amfiteatra. Od bučanja publike dizale su se dlake na koži, a tijelo se u cijelosti naježilo već s prvom pjesmom Bleed the Freak, koja je već sama po sebi bila mini vrhunac. Duh pobunjeništva prožima ovu Cantrellovu tvorevinu, koja je u duhu jedinstva na dva sata ujedinila i valovitu publiku, koja je bendu od prve sekunde jela iz ruke. I to posve opravdano, jer je predstava na pozornici bila vrhunska, bez ijedne pogreške, a ipak odsvirana sa srcem i uvjerljivošću koja se, ne sumnjam, dotaknula svakog prisutnog pod vanjskom pozornicom bečke Arene. AiC su kao drugu ponudili jednu od dvije odsvirane pjesme s »come-back« albuma Black Gives Way to Blue, Check My Brain, sa zaraznim refrenom koji zajedno otpjevaju Cantrell i DuVall te izgrade jedinstvenu i bogatu vokalnu harmoniju za koju je i gluhom jasno da može pripadati samo i jedino Alice in Chains. DuVall je svoju ulogu obavio izvrsno, naravno uz izdašnu podršku vokalno jednako snažnog Cantrella, koji ujedno brine za neke od najprepoznatljivijih i najunikatnijih rifova u cijeloj povijesti rock glazbe. To su dečki dokazali klasicima Again, Them Bones i Dam That River, a i sludgerski zvučećom Hollow, gdje posebno do izražaja dolazi dubok i rušilački zvuk debelih Mikeovih bas linija, koje u AiC-u, usprkos relativnoj jednostavnosti, imaju itekako važnu ulogu. Za vrijeme nezaboravne himne izgubljene generacije, Down in a Hole, koju je Cantrell inače napisao svojoj djevojci, prvi su put planuli upaljači, a izvanredna izvedba ponovno je izazvala trnce od pete do glave, a glasnice su već nakon dobre trećine koncerta bile posve promukle. Jednako kao i tijekom klasika No Excuses, pa The Devil Put Dinosaurs Here “otezanjem” Stone i izvrsnom We Die Young.
Bez sumnje je najemotivniji trenutak koncerta bila prelijepa akustična balada Nutshell s odličnog EP-ja Jar of Flies, koju Jerry obično posvećuje pokojnim članovima Layneu Staleyu i Mikeu Starru, a ovaj put dobila je još poseban naboj jer ju je posvetio i sjećanju na upravo i prerano preminulog Panterina bubnjara Vinnieja Paula, koji mu je inače bio dobar prijatelj. Vrhunske Jerryjeve gitarske linije ovaj su put zarezale još dublje, a poruka »If I can’t be my own/I’d feel better dead« također. Bend je bio vidljivo odlično raspoložen i zadovoljan izvanrednim odazivom publike, koja je svaki ton s pozornice gutala velikih očiju i otvorenih usta. U sličnom svjetlu nastavila je prelijepa bluesersk Heaven Beside You, a priprema efekta na Jerryjevu mikrofonu mogla je značiti samo jedno – vječni Staleyev klasik Man in the Box, tijekom kojeg se istaknuo prije svega odlični DuVall, a koji je ujedno nažalost značio i kraj redovnog dijela koncerta. Uz nevjerojatno glasnu publiku čiji su se zahtjevi da se bend vrati na pozornicu odjekivali po nezanemarivom dijelu Beča, četvorka se brzo vratila na pozornicu i predstavila jedinu pjesmu s nadolazećeg albuma Rainier Fog, koji izlazi u kolovozu. The One You Know ima pravi Alice in Chains bit sa zategnutim glavnim rifom i dvostrukim vokalom na čelu. Publika je eksplodirala uz epski Would?, a posve za kraj još i uz himničnu Rooster, koja govori o Jerryjevu ocu čiji je nadimak tijekom vijetnamskog rata bio Rooster. Publika je Alice in Chains za nezaboravan sat i tri četvrt, koji je prošao u tren oka, nagradila višeminutnim pljeskom, a dečki su iz prvih redova dobili čak i svaki svoj šopek. Alice in Chains priredili su prekrasnu i nezaboravnu večer i jedno od najljepših koncertnih iskustava uopće, koje je jednostavno vapilo za tim da se iz Beča umjesto lijevo prema Ljubljani skrene desno prema Budimpešti, gdje su svirali dan kasnije. Ako sam već počeo s popisima, neka s njima i završim. Koncert Alice in Chains svakako je koncert koji spada u sam vrh viđenih koncerata i još će dugo, dugo odzvanjati u ušima.
Setlista
ALICE IN CHAINS:
1. Bleed the Freak
2. Check My Brain
3. Again
4. Them Bones
5. Dam That River
6. Hollow
7. Last of My Kind
8. Down in a Hole
9. No Excuses
10. Stone
11. We Die Young
12. Nutshell
13. Man in the Box
14. Heaven Beside You
15. It Ain’t Like That
— dodatek —
16. The One You Know
17. Got Me Wrong
18. Would?
19. Rooster
Galerija slika
