Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Rainbow
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 1979
Trajanje: 36:05
Ocjena: 3.5/5
‘Novac vlada svijetom’ pomislio je 1979. engleski gitarski čarobnjak Ritchie Blackmore nakon što se zbog različitih pogleda na daljnji zvučni smjer svog sastava Rainbow posvađao s legendarnim (nažalost već pokojnim) američkim pjevačem Ronniejem Jamesom Diom. Ritchieju su Ronniejevi fantazijski, gotovo proto powermetalski tekstovi bili preko glave, a još više to što Rainbow nikako nije uspijevao probiti na drugoj strani Atlantika, unatoč tome što su ih publika po kontinentalnoj Europi, gladna tvrdog rocka usred punk i disco invazije, doslovno fanatično obožavala. Žudio je za osvajanjem američkih radijskih ljestvica, no u tu je svrhu morao poštenim komercijaliziranjem preurediti dotadašnji glazbeni smjer Rainbow. Konačni rezultat misije ‘osvajanje SAD-a’ bio je njihov četvrti studijski album sa slikovitim naslovom »Down to Earth«, koji je bio gotovo posve drukčiji od onoga što su stvarali u prošlosti i nastao s jednim jedinim ciljem: osvojiti srca američke publike, kojoj nije bilo previše stalo do kompleksnih zvučnih struktura i Diovih maštarija o dvorcima iznad duge, nego je žudjela samo za dobrom i lakom zabavom do jutarnjih sati.
Nakon Ronniejeva otkaza u bendu Blackmore je od postave koja je snimila prethodni studijski album, remek-djelo »Long Live Rock ‘n’ Roll« (1978), zadržao samo legendarnog (i nažalost već pokojnog) bubnjara Cozyja Powella, s kojim su se, barem isprva, prije nego što je Cozy skužio da ima posla s kraljem gitarskih čudaka, prilično dobro slagali. Potraga za novim pjevačem trebala je biti nešto naprosto nemoguće, no Blackmore nije tražio Diovu zamjenu, nego pjevača s potpuno drukčijom bojom glasa, scenskim pristupom i karizmom. Nakon što je postalo jasno da Ritchie sa svojim starim Deep Purple ‘prijateljem’ Ianom Gillanom još uvijek ne može naći zajednički jezik da bi ga nagovorio na suradnju, okušao je sreću s Peteom Goalbyjem (ex-Trapeze, kasnije Uriah Heep).
Goalbyjevo druženje s Rainbow ipak je kratko trajalo, jer je nesretnik tijekom jednog zagrijavajućeg nastupa slučajno dotaknuo Ritchiejevu gitaru, pa mu je veliki diktator u crnom odmah pokazao vrata, što je bio samo jedan u nizu bizarnih incidenata u karijeri legendarnog gitarista. Idealnog Rainbow pjevača (po njegovim mjerilima) Blackmore je napokon pronašao u Grahamu Bonnetu (ex-The Marbles, kasnije Alcatrazz, MSG, Impellitteri), koji nije posjedovao samo specifičan, pomalo hrapav vokal, nego je na sebe skretao pozornost i glamuroznim, ironičnim, najamerikanijim izgledom od sva četiri pjevača u povijesti Rainbow, iako je među njima bio jedini Englez (Doogie White je Škot). Uz komercijalniju glazbu za ‘amerikanizirane’ Rainbow postao je važan i imidž, ako je Ritchie htio da na njihove koncerte počne zalaziti što više (zgodnih) djevojaka.
Novi klavijaturist postao je, na Powellovu preporuku, jer se radilo o starom znancu i suradniku, Don Airey (kasnije MSG, Gary Mooore, Ozzy Osbourne, Deep Purple), koji je prvi put ozbiljno skrenuo pozornost na sebe kao član progresivnorockovske/jazz rock fusion supergrupe Colosseum II i kao ‘vanjski’ suradnik legendarnih Black Sabbath na albumu »Never Say Die« (1978). Najveće iznenađenje stiglo je, međutim, u liku novog basista i producenta, koji nije bio nitko drugi nego Roger Glover, Ritchiejev stari znanac iz Deep Purple vremena. Ta je odluka tada iznenadila brojne Ritchiejeve sljedbenike. Roger, koji je za bas prihvatio tek nakon što Jack Green (ex-Pretty Things) više nije zadovoljavao tražene uvjete, do tada je već zaboravio stare zamjerke, pa i to kako ga je Blackmore 1973. izbacio iz Deep Purple.
Novi Rainbow imali su više zajedničkog s melodičnim rockom/AOR-om nego s neoklasičnim tvrdim rockom iz Diove ere, a važnu je ulogu odigrala i Gloverova ‘prizemljena’ produkcija i izostanak epskih aranžmana. O tome da je »Down to Earth« izrazito komercijalno orijentiran uradak naznačuje već uvodni energetski katalizator »All Night Long«, prvi hit singl s albuma, koji doduše nije postao tako velik uspjeh kakav je zamislio njegov glavni tvorac, ali je zato jedan od rijetkih Rainbow evergreena iz tog razdoblja koji Bonnet i Airey još uvijek izvode na svojim solo nastupima. Sama struktura te klasike zapravo nije ništa posebno; jednostavna, ali učinkovita Ritchiejeva gitarska fraza, poduprta poskočnim ritmovima sprege Glover/Powell. Bonnetovo specifično, hrapavo i razdraženo pjevanje nadopunjuje se tekstom o zabavi do jutarnjih sati, no melodični je refren taj koji se, i uz pomoć popratnih vokalnih harmonija, zauvijek usidri u slušne receptore.
Pomalo mračni »Eyes Of The World« nedvojbeno je najkompleksniji uradak na albumu i jedina skladba na »Down To Earth« koja bi se sa svojim društvenokritičnim pulsom možda svidjela i Ronnieju Jamesu. Otvara se mračnim sintesajzerskim uvodom, nakon čega slijedi lukav prijelaz u udarni dio, gdje moćne bubnjarske šesnaestine diktiraju nemilosrdan tempo, a Bonnetov strastveni pjevački izljev doživljava vrhunac u refrenu. Ne nedostaje ni specifične Ritchiejeve gitarske improvizacije, koja odmah podsjeti na klasičnu Rainbow eru. »No Time To Lose« je s druge strane prilično jednostavna tvrdorokerska tvorevina s neizraženim refrenom i Ritchiejevom karakternom gitarskom frazeologijom. Utoliko zanimljivije ispadaju Aireyjeve orguljaške improvizacije, koje su jednostavno prekratke da bi ta skladba kao cjelina ostavila dublji pečat. »Makin’ Love« ima lijep gitarski intro s keltskim prizvukom i jahaćim ritmom, dok vokalne harmonije ugodno podupiru Grahamov temperamentni pjevački nastup. Unatoč ugodnom uvodnom dijelu ta se ljubavna izjava nažalost u nastavku nikamo ne razvije jer unatoč nekim zabavnim gitarskim varijacijama ubrzo zavlada priličan repetitivnost.
Evergreenom i arenarokovskom himnom »Since You Been Gone« Ritchieju je napokon uspjelo stvoriti željeni veliki hit kojim se nakratko probio na američke glazbene ljestvice i radijske postaje, iako uopće nije bio njegov autor, nego se radilo o obradi drugog autora. Tu je klasiku naime za svoj solo album »Winning« 1976. napisao legendarni engleski glazbenik i skladatelj Russ Ballard (Argent), koji je pridonio priličan broj hitova i za druge izvođače (primjerice Uriah Heep i Judas Priest). Bez obzira na to (ili baš zbog toga) »Since You Been Gone« je, uz »I Surrender«, postao najveći hit u povijesti Rainbow i jedna od njihovih najprepoznatljivijih skladbi uopće, koju su do danas na radiju čuli i brojni oni kojima uopće ne svitaju tko su to Rainbow ili/i Ritchie Blackmore. Recept za pobjedu krio se u jednostavnoj, ali prokleto lukavoj gitarskoj frazi i pompoznom, arenarokovskom refrenu, gdje Bonnet, uz pomoć krasnih popratnih harmonija, pobrine za nezaboravnu magiju.
»Love’s No Friend«, usidren u spor ritam, ima opet nešto bluesovskiji puls, što prilično dobro odgovara Grahamovu vokalu, koji ovaj put zvuči čišće nego što je to inače bilo uobičajeno za njegov tradicionalno hrapavi pristup. Ovdje je riječ o jednom od rijetkih zaboravljenih »Down to Earth« bisera, čija glavna lirska snaga (ponovno) leži u melodičnom refrenu. U završnom dijelu nakratko zavladaju i neoklasicističke gitarske improvizacije, što još produbljuje melankoličnu atmosferu.
Borbeno raspoloženi »Danger Zone«, u kojem dominiraju moćni slojevi sintesajzera i razdraženi gitarski pasaži, predstavlja zanimljiv hibrid između ‘klasičnih’ i ‘američkih’ Rainbow, jer je riječ o posrećenoj mješavini udarnosti i melodičnosti. Posebno zabavno ispada kratka instrumentalna dionica s Ritchiejevim pentatonskim ljestvicama. »Lost In the Hollywood«, klasični tvrdi rocker na ‘raketni pogon’, predstavlja solidan završetak albuma, iako su Rainbow sljedbenici do tada bili navikli na priličan epskije epiloge. I ovdje ne nedostaje nekoliko genijalnih improvizacija u Ritchiejevoj i Doninoj režiji, koje uspješno podižu prilično vruću atmosferu te završne klasike.
»Down to Earth« nipošto nije loš album, pogotovo kad ga gledamo današnjim očima, ali imao je tu smolu da je izašao nakon izvanrednog i neponovljivog Diova razdoblja, pa njegov glazbeni sadržaj i sveukupno značenje za Blackmoreovu daljnju karijeru malo-pomalo blijede. Jedini Rainbow album s Grahamom Bonnetom na glavnom vokalu ostaje posve unikatan uradak u njihovoj diskografiji, koji je pristojno izdržao test vremena i može se, unatoč tome što s izuzetkom »Since You Been Gone« ne sadrži nijedan skladateljski presezak, mirne duše uvrstiti među klasike tvrdog rocka. I danas će se svidjeti i brojnim ljubiteljima AOR-a, prema kojem se Ritchie počeo sve više zaljubljivati nakon Bonnetova i Powellova odlaska.
Postava
Ritchie Blackmore – gitara
Graham Bonnet – vokal
Roger Glover – bas gitara, producent
Don Airey – klavijature
Cozy Powell – bubnjevi
Produkcija
Roger Glover
Popis skladbi
1. All Night Long
2. Eyes of the World
3. No Time to Lose
4. Makin’ Love
5. Since You Been Gone
6. Love’s No Friend
7. Danger Zone
8. Lost in the Hollywood
