Izdavač: Atlantic Records
Datum izlaska: 07.06.2005
Produkcija: John Petrucci & Mike Portnoy
Trajanje albuma: 75.46 min
Žanr: Progressive Metal
“Octavaruim” je “progresivno dreamtheaterovski” definiran rock album od glave do pete, a tražiti u njemu “Images And Words” (1992) prava je glupost! Novi Dream Theater nigdje ne luduju besciljno s topovskim ultrazvučnim solažama, nego nižu kompaktnije motive pa skladbe imaju crvenu nit, nisu fragmentirane i album je po toj strani konzistentan. Stil bijesnog “Train Of Thought” je zaboravljen. Otvara ga The Root Of All Evil, koja zaokružuje trilogiju o Mikeu Portnoyu i godinama njegove ovisnosti o alkoholu (za one koji grupu poznajete bolje, prva dva dijela trilogije “Mikea alkoholičara” su The Glass Prison i This Dying Soul). Skladba nosi masivnu distorziranu zavjesu, s dramatičnim vokalnim linijama predrefrena koje u refrenu preskaču na sumnjivu melodičnost nečeg poput Ana Lee s “Falling Into Infinity” (1995). Ako je “Train Of Thought” bio bijesno metaliziranje u kojem se Rudessa nije moglo prepoznati, na novoj ploči klavijature daju važan doprinos izrazu novih Dream Theater. Zasanjana The Answer Lies Within i malo tvrđa These Walls (ona je služila kao promo pjesma koja se vrtjela na radijskim postajama prije izlaska ploče) stilski su i atmosferski blizanke i potpuno smiruju ploču. Nježne su i općenito zvučno profinjene, zaokružene cjeline s glavom i repom. Po tehničkoj strani, dozi inovacije i istraživanja, obje nisu ništa posebno. Sam refren These Walls možda najviše oživljava stara “early nineties” vremena grupe. Slijedi pop-rockerski odrađena I Walk Beside You, koja je prvo pravo iznenađenje na ploči. Gitarski riff pogurnut je malo u pozadinu, poput tiktakanja sata u predrefrenu, a basgitara ga lijepim kontrastom u produkciji pokriva. Zatim slijedi lagan i odličan refren (LaBrie je u njemu fenomenalan) koji sjedne u uho već nakon prvog slušanja. Svidjet će se vjerojatno čak i onima koji ste ludi za U2.
Slijedi pravi prog metal šus s Panic Attack. Modernizirani, nu-metalski prljav zvuk gitare pokriva većinu zvučne širine, skladba nosi briljantnu dinamiku sa značajnim, umjetnički “dreamtheaterovski” lomljenim ritmovima. Zapravo se na ploči prvi put probudi i dobro protegne i Portnoyev dvostruki bas pedal. Odličan preokret atmosfere, kroz pjesmu u kojoj su spontani motivi tečno i neprekidno, vrlo vrsno odsvirani u višoj brzini! Novost je i upotreba zvučnih sampleova, ili kako da to nazovem? Upotreba “elektronskih soundscapesa”, osobito na ulazima i izlazima iz pjesama, čega prije kod Dream Theater nije bilo, lijepo je osvježenje izraza grupe, jer uz sve more potrošenih nota kroz karijeru, Dream Theater zapravo krvavo trebaju dotok svježine, a ovo je jedan od putova koji im pritom savršeno spašava kožu. Never Enough je pjesma koja je isto potpuno prog metalska, teško valja, a u njoj odličnu vokalnu ulogu odigrava James LaBrie, koji svojim izvanrednim osjećajem unosi u pjesmu pravu dramu. Ponekad smeta što je u solažama teško razlučiti zvuk Petruccijeve gitare od zvuka Rhudesove igračke, koju čovjek sam zove “the continuum fingerboard”.
Ploča iz skladbe u skladbu dobiva na kvaliteti i na kraju u tome doseže vrhunac. Sacrificed Sons je pjesma koja ponovno priziva “sravnjivanje sa zemljom twin towersa” usred New Yorka. Na poeziji tu grupa definitivno gubi na ozbiljnosti i intelektu, ali Dream Theater su na kraju krajeva samo “proud citizens of USA”, pa ih u prodavanju takvih djetinjarija danas možemo samo požaliti. Skladba, koja se u početku lijeno razvija, cijelo je vrijeme ukusno začinjena orkestracijama. Malo prije polovice dečki se razigraju i počnu opasno rasipati svoj instrumentarij. Samo u ovoj skladbi nailazimo na klasičnu unakrsnu vatru u solažama između Petruccija i Rhudesa. Skladba bi bila najimpozantniji trenutak ploče da za njom ne slijedi 24-minutni naslovni ep ploče. Ep u pravom smislu riječi, i po izvanrednom osjećaju za samo melodiziranje i atmosferične prevrate, i po osjećaju za postavljanje čvrste kompozicije. Ep se doduše otvara nemarno “floydovski”, s Petruccijevom “glissando” gitarom u središtu. Početna atmosfera u kojoj se nalazi LaBrie naprosto je ledena, dečko pjeva kroz niz stereo chorus echo efekata, mjestimice gotovo kroz naraciju, gdje ga prekrivaju transcendentalne boje gitarskih zvukova i klavirskih linija. Skladba je višeslojni Dream Theater od glave do pete. Briljantna u svakom pogledu. Kao što sam spomenuo. Po izvanrednom spajanju kompaktnih motiva, lijepo začinjenih melodija i raznobojnih atmosfera koje savršeno neometano prelaze jedna u drugu. Dečki nigdje ne opuštaju skladbu nekim razvučenim solažama “bolesnog prepucavanja” i time joj ne oduzimaju konzistenciju. Joj, prejoj! A dodana je i flauta. Tu su dečki iznenađujuće pustili u prvi plan i Johna Myunga, čija basgitara negdje na sredini skladbe počne zujati i zveckati kroz pjesmu.
Skladbe su raznolike. O jasnom i čvrstom stilskom fokusu grupe ovaj put ne možemo govoriti. Pozitivno je to što su Dream Theater izbacili iz sebe iznimno zreo album, da je Rhudesova integracija u grupu konačno nekako urodila pravim plodom, jer dečko ovaj put nosi jednu od ključnih uloga u zvuku Dream Theater, Petrucci se konačno više ne producira solažama i njegova gitara u izrazu grupe stoji konstruktivno i konačno ravnopravno, Portnoy je standardan, manje na dvostrukom bas pedalu nego u prošlosti, a više na činelama i prijelaznim bubnjevima, a James LaBrie, kao što je već rečeno, nakon zločina koji je počinio na “Train Of Thought” žari vokalom kao već dugo ne. Dakle, Dream Theater je konačno uspjelo iz sebe izvući pravu kombinaciju svega. Lijepu slagalicu slušljivih melodija, uvjerljivih raznobojnih atmosfera, bez pretencioznih solističkih ispada, zato ploča nosi pravi “feel” i uvjerava. Dream Theater tako polako ipak postaju zrelo profinjeni, što se u duh grupe obično useli tek s godinama. Sve to zadržava Dream Theater kao jednu od središnjih figura na području današnjeg progressive rock zbivanja u svijetu glazbe.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 8.5 / 10
Popis skladbi:
1. The Root Of All Evil (8:07)
2. The Answer Lies Within (5:26)
3. These Walls (6:59)
4. I Walk Beside You (4:29)
5. Panic Attack (7:16)
6. Never Enough (6:33)
7. Sacrificed Sons (10:42)
8. Octavarium (24:00)
Postava:
James LaBrie – vokal
Mike Portnoy – bubnjevi, prateći vokal, udaraljke
John Petrucci – gitara, prateći vokal
John Myung – bas gitara
Jordan Rudess – klavijature, “continuum”, “lap steel guitar”
