Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Peter Podbrežnik
Mjesto: Cirkus Krone / München / Njemačka
Datum koncerta: 10.11.2011
Broj posjetitelja: 3500
Cijena karte: 56.70€ (kategorija 1), 49.80€ (kategorija 2 & 3), 39.90€ (kategorija 4)
Nekako smo se već odavno navikli da ljubitelj kvalitetne progresivne rock glazbe, ako želi barem jednom godišnje vidjeti svoje miljenike, najčešće mora skočiti prema zapadu, u talijanskom smjeru, ili, još češće, prema sjeveru, sve do Austrije ili Njemačke, gdje ne manjka žive koncertne scene za štovatelje naglašene glazbene profinjenosti i eksperimentalnosti. Ovaj put naša je odredišna koncertna točka bila bavarska prijestolnica München.
Tamo su se naime na zajedničkoj turneji zatekli britanski art rock kolosi Marillion, poznati i kao najbolje čuvana engleska glazbena tajna, te legendarni Kanađani Saga, koji nakon nedavnog povratka originalnog pjevača Michaela Sadlera proživljavaju novu koncertnu renesansu. Najavljivala se, dakle, sanjska, dvostruka progresivnorockerska koncertna poslastica u režiji dviju legendarnih grupa, koje i u novom stoljeću stvaraju albume na razini svojih najcjenjenijih dostignuća iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Prvi su na pozornicu koncertne dvorane Circus Krone izašli Marillion, koji na ovoj turneji (još) nisu predstavljali novi studijski album, nego je njihov koncertni repertoar bio ponajprije svojevrstan izbor klasika iz različitih razdoblja njihove veličanstvene karijere. Koncert su pomalo neočekivano otvorile dvije klasike s “Holidays in Eden” (1991), “Splintering Heart” i neuspjeli hit “Cover My Eyes”, koje su razveselile obožavatelje tog odličnog, komercijalno najzavodljivijeg albuma u njihovoj povijesti. Steve ‘H’ Hogarth bio je te večeri doista izvanredno raspoložen, u fenomenalnoj pjevačkoj formi, što je u svom karakterističnom, teatralnom stilu popratio živahnom gestikulacijom i energičnom komunikacijom između pozornice i publike.
Jedno od većih iznenađenja njihova nastupa bila je izvedba klasike “Man Of a Thousand Faces” s albuma “This Strange Engine” (1997), na kojoj je Steve Rothery prihvatio 12-žičanu gitaru. Jedan od najprofinjenijih gitarskih velemajstora progresivnog rocka ponovno nas je oduševio solističkom briljantnošću i izvanrednim osjećajem za gitarsku suptilnost. Za mnoge, a pogotovo za sve ljubitelje Fishove ere, veliko je iznenađenje bila izvedba “Kayleigh”, njihova najvećeg hita, koji od odlaska nestašnog škotskog diva nije baš redovit gost na setlistama, što je na svoj način i razumljivo, jer gospodin H’ donosi potpuno drugačiju vokalnu interpretaciju od svog prethodnika.
Ni novija era grupe nipošto nije bila zanemarena, jer su nas iznenadili odličnom izvedbom “Somewhere Else”, naslovne skladbe istoimenog studijskog uratka iz 2007., te “Asylum Satellite #1”, jedne od najboljih tvorevina aktualnog studijskog uratka “Happiness Is the Road” (2008). Tu se posebno potrudio klavijaturist Mark Kelly s veličanstvenim ambijentalnim dijelom preko valova melotronskih uzoraka. Marillion su izuzetno ponosni na dvostruko konceptualno remek-djelo “Marbles” (2004), koje se bez ustručavanja može proglasiti najboljim ostvarenjem H-ove ere. S njega su te večeri odsvirali čak četiri skladbe, počevši s fantastičnim “Fantastic Place”, nakon čega su nastavili s poetičnim “You’re Gone”, epskim “Neverland” i melodramatičnim “Invisible Man”, kojim su na bisu i zaključili koncertni nastup pun brojnih ambijentalnih vrhunaca.
Tijekom izvođenja potonje skladbe gospodin H’ nije zaboravio da se, u skladu s tradicijom i tekstom, našemi u ostarjelog i pogrbljenog činovnika koji se kroz život probijao tako strašno neprimjetno da je na kraju za okolinu postao potpuno nevidljiv. Marillion su jedna od onih izvanrednih prog rock postava koje se uživo nikad ne možeš nagledati i naslušati, pa se teško pomiriti s tim da je njihov nastup prošao prebrzo, ali nas je već čekala još jedna legendarna glazbena atrakcija, nanovo preporođena i izuzetno žedna ponovnog koncertnog dokazivanja .
Riječ je, naravno, o velikim art rock inovatorima, grupi Saga, uz Rush vjerojatno najvećoj kanadskoj glazbenoj senzaciji, barem što se tiče svih ljubitelja rocka ‘s mozgom’. Već spomenuti povratak karizmatičnog Michaela Sadlera prožeo je grupu, koja je za scenografiju koristila golemi bijeli ‘sateliti’, osvježenim koncertnim elanom. Nakon kratke epizode s Robom Morattijem temeljito su promiješali svoj koncertni repertoar i na njega uvrstili neke standarde za koje je mnogi sljedbenik mislio da ih nikad (više) neće čuti uživo.
Novije razdoblje, uz iznimku albuma “House of Cards” (2001), s kojeg su izveli dvije skladbe, ovaj su put namjerno izostavili i usredotočili se na svoje zlatno razdoblje prvih pet albuma. Naglasak je bio ponajviše na istoimenom prvijencu iz 1978. i remek-djelima “Worlds Apart” (1981) i “Heads Or Tales” (1983). Iznenađenja su si često davala ruku. Već otvarajuća “Out of the Shadows”, najbolja tvorevina izvrsnog, ali danas prečesto zaboravljenog albuma “Behavior” (1985), pozitivno je iznenadila do posljednjeg kutka dupkom punu dvoranu. Udarno-dinamični favorit s “Silent Knight” (1980), “Careful Where You Step”, već je u sljedećem trenutku zagrijao atmosferu u dvorani do vrelišta i najavio da će svako iznenađenje u razmacima pratiti i ustaljena koncertna klasika.
Isto se tako može reći da smo svi prisutni bili ‘u devetom nebu’ kad smo odjednom čuli poznati uvod u “How Long” u stilu “Baba O’Reilly”, za koji se pobrinuo klavijaturist Jim ‘Jimbo’ Gilmour. Sadler je s lakoćom povukao za sobom izuzetno predanu publiku, koja zna sve tekstove napamet, i potaknuo je na sudjelovanje u pojedinim refrenima. Na “Time’s Up” su istodobno, svaki za svojom klavijaturnom postavom, bili Gilmour (Korg sintesajzer i električni klavir), Sadler (električni klavir) i Jim Crichton (mini Moog s bas pedalom) te usklađeno iznjedrili svoje čuvene simfonijske multiharmonije kojima su stvorili futuristički ambijent.
Za udarnu komponentu, preko žestokih gitarskih rifova, kao i obično pobrinuo se Ian Crichton, koji je te večeri bio posebno razigran, kakvog ga dotad još nismo uspjeli doživjeti. Posebno se razmahao na “Ice Nice”, kad je nakon duge klavijaturne sekcije došao na red njegov svemirski solo. Prvi smo put kao koncertnog člana na pozornici mogli vidjeti i bubnjara Briana Doernera (ex-Helix), koji je član sastava već šest godina, no zbog brojnih operacija i bolešljivosti posljednjih je godina manje-više proveo daleko od koncertnih pozornica. Kao što je rečeno, jedini predstavnik modernije ere bio je album “House of Cards”, s kojeg su izveli “Once In a Lifetime”, gdje je Gilmouru pri polaganju sintesajzerskih tekstura uletjela inače vrlo rijetka greška, te “The Runaway”.
I ovaj put nije smio izostati Gilmourov ‘zvjezdani’ trenutak, a to je izvedba vječno zelene balade s “Heads Or Tales”, “Scratching the Surface”. Sadler, koji se te večeri okušao i u ulozi gitarista i basista, zatim je rukama počeo oponašati letenje i svatko je odmah mogao zaključiti da je riječ o pomalo komičnoj uvertiri u nezaboravni evergreen “The Flyer”, koji smo posebno i s velikim željama potiho iščekivali. Od svih odabira s albuma “Head or Tales” najviše nas je ipak iznenadio “The Pitchman”. Za prvu izvedbu na bisu odabrali su evergreen “Wind Him Up”, koji naravno nije smio izostati i uz koji je Michaelu zadnji put u pomoć pri pjevanju refrena priskočila cijela publika. Koncert su zaključili instrumentalnom poslasticom “Conversations”, kad smo se još jednom prepustili multiharmonijskim vragolijama na sintesajzerima.
Potpuno je uzaludno utvrđivati koja nas je legendarna grupa te večeri više oduševila, jer su obje iz posve drugačijeg tijesta. Svi nepopravljivi romantici i obožavatelji profinjenosti zacijelo malo više cijene Marillion, dok ljubitelji epske teatralnosti sa žličicom humora i nešto tvrđih ritmova s većom naklonošću gledaju na grupu Saga. A onda smo tu, naravno, i svi oni koji jednako cijene rad obiju grupa, pa je za nas ova koncertna večer predstavljala dvostruku pobjedu. Drveni strop dvorane Circus Krone, koja je izvorno bila namijenjena cirkuskim predstavama, omogućuje takoreći idealnu akustiku, pa smo i s te strane imali savršene koncertne uvjete. Ljepšu večer ljubitelj art rock nijansi jednostavno nije mogao poželjeti.
Setlista
MARILLION:
1. Splintering Heart
2. Cover My Eyes
3. King
4. Somewhere Else
5. The Release
6. Fantastic Place
7. Asylum Satellite #1
8. You’re Gone
9. Man Of A Thousand Faces
10. Kayleigh
11. Neverland
—bis—
12. Invisible Man
SAGA:
1.Intro
2.Out of the Shadows
3.Careful Where You Step
4.How Long
5.On the Loose
6.Ice Nice
7.You’re Not Alone
8.The Runaway
9.Once In A Lifetime
10.Framed
11.Time’s Up
12.Scratching the Surface
13.The Flyer
14.The Pitchman
15.Humble Stance
16.Don’t Be Late
—bis—
17.Wind Him Up
18.Conversations
Galerija slika
