Autor: Rok Klemše
Izvođač: Iced Earth
Izdavač: Century Media
Izlazak: 2011
Trajanje: 46:11
Ocjena: 4.5/5
Jedan od većih američkih power metal bendova, Iced Earth, posljednjih je desetak godina tumarao u mraku. Godine 2001. izašao je Horror Show, posljednji album doista vrijedan imena Iced Earth, koji se mogao mjeriti i s najboljim ostvarenjima grupe iz devedesetih. Nakon izlaska tematski nadahnutog albuma (naravno, po hororima i horor literaturi) za Iced Earth i vođu benda Jona Schaffera uslijedilo je poprilično turbulentno i uzburkano razdoblje. Postavu je prvo napustilo prvo grlo benda, Matt Barlow, koji se nakon 11. rujna domoljubno nadahnut pridružio američkim policijskim snagama. Za napola dovršeni album The Glorious Burden uskočio je inače odlični Tim “Ripper” Owens, no solidnu je ploču (s nekoliko fantastičnih trenutaka, pri čemu mislim ponajprije na epsku trilogiju Gettysburg) mučilo prije svega jedno. Schaffer je očito zaboravljao na mješavinu thrasherske agresije i melodičnosti power metala koja je Iced Earth od početka činila tako unikatnima. Ni prvi dio epske priče Something Wicked, Framing Armageddon, nije prošao ništa bolje, a uslijedili su još i svađa s Owensom i njegov odlazak iz benda. Schaffer je potom opet promijenio toliko članova koliko Glanzkopf potroši ppripravaka za rast kose, a kao čudom, u Iced Earth se vratio izgubljeni sin Matt Barlow. Nažalost, njegov povratak nije značio i povratak kvalitete – od benda se ponovno oprostio s vjerojatno najgorim albumom karijere Iced Earth, The Crucible of Man. Bilo je upitno može li se Jon s Iced Earth nakon tako prosječnog izdanja uopće još pokupiti, a veliko je pitanje bilo ponajviše tko će naslijediti Matta Barlowa. Na njegovo je mjesto tako početkom prošle godine stao Stu Block, vokalist kanadskog sastava Into Eternity, a tako obnovljeni i osvježeni Iced Earth prošlog su listopada objavili deseti studijski album Dystopia.
S obzirom na Schafferove paranoične stavove o “new world orderu”, distopijska je tema od njega bila posve očekivana, a samo je pitanje vremena bilo kada će se i Iced Earth zaputiti u vode antiutopije. Nakon izrazito mlakog i dosadnog albuma The Crucible of Man bilo je upitno hoće li se Iced Earth uopće znati vratiti na staze stare slave, no tračak nade ipak je predstavljala činjenica da je s tom pločom Jon Schaffer zaključio svoju priču o liku Set Abominae, a time i s pisanjem sporih, jednoličnih, atmosferičnih i kvazi epskih, ponavljajućih pjesama koje nije uspio spasiti ni Barlow. No Schaffer svog lika još nije posve pokopao jer Dystopia ipak počinje ondje gdje je The Crucible of Man završio pjesmom Come What May, koja govori o tome da su ljudska djela ta koja će odrediti i budućnost čovječanstva. Naslovna pjesma novog albuma pak otkriva da čovječanstvo živi u gradovima-državama pod nadzorom sličnim onome u zatvorima. No Dystopia je unatoč tome velik korak u pravom smjeru, Iced Earth su kao pobunjenici protiv distopijskog sustava ponovno pronašli snagu i agresiju koju smo na nekoliko prethodnih izdanja tako jako propuštali. A ako je izbor Blocka za novog vokalista izazivao poprilično velik skepticizam, jer se Stu s obzirom na svoj rad u Into Eternity činio možda previše klasično usmjerenim power metal vokalistom, svaka je sumnja ugušena u prvim trenucima albuma. Stu je sa svojim melodičnim vokalom, koji je u Iced Earth ponovno unio energiju i žestinu, glavni suokrivac za preporod grupe. Block tako kroz bezbroj nezaboravnih trenutaka albuma temeljito pokazuje svoj vokalni talent (bez sumnje jedan od većih mlađe generacije) i posjeduje sve atribute velikih vokalista Iced Earth iz prošlosti. Stu s moćnim, epskim i dramatičnim, dublje intoniranim baritonom lako gradi zloslutnu “barlowsku” atmosferu, s uho parajućim falsetnim krikovima bacio bi na koljena čak i Tima “Rippera” Owensa, a istodobno sa sebi svojstvenim “tenorom” pobrine se da vokalne linije teku poput ispiranja mozga Orwellova Big Brothera ili Oca iz Equillibriuma. Stu je ekipi bez sumnje donio užasno potrebnu svježinu i mladost, ekipi koju je polako obrastao mah i koja je već mirisala po cipresama. Schafferova desnica opet kosi sve pred sobom, a brutalni riffovi lako bi srušili prijeteću totalitarističku arhitekturu u prah. Tako su se vratili epski zarazni “sing-a-long” refreni koji ti se uz pomoć fantastične Blockove izvedbe usidre u uši, a ponajprije brži i agresivniji komadi koje smo kod hrkanje izazivajućeg prethodnika tako propuštali. Odličan je potez Schaffer povukao i blagim potiskivanjem svog megalomanskog ega te je dopustio da pri pisanju pjesama sudjeluju i ostali članovi. Čak tri četvrtine tekstova napisao je Block i istaknuo se učinkovitim predstavljanjem zajedničke tematike albuma, koja poprilično crpi iz filmova V For Vendetta, Dark City, Equillibrium i Soylent Green (što je kristalno jasno već iz naslova pjesama), napisao je i potresnu te emotivno otpjevanu baladu End of Innocence i posvetio je majci oboljeloj od raka. Istaknuo se i solo gitarist Troy Steele, koji obećava barem toliko koliko i vjerojatno najbolji Iced Earth solist, Randy Shawver. Steele se pobrinuo za kratka, ali udarna i dinamična solaža, potpisao se i kao koautor odličnog bonus komada Soylent Green, a sa Schafferom čini udarni dvojac koji kroz cijelu ploču niže izrazito dobre melodične riffove i harmonične pasaže.
S obzirom na temu albuma o antiutopijskoj budućnosti, očekivali bismo da će album biti mračan i depresivan, no on je daleko od toga. Kroz priče o junacima koji se suprotstavljaju tiranskom sustavu slika optimističnu i životnu sliku. Unatoč tome, zbog biti antiutopije, a to je naravno podređivanje svih ljudskih procesa društvenom sustavu i tehnologiji te elitna (vojna) klika pod vodstvom karizmatičnog vođe čija je jedina zadaća uništiti i posljednju esenciju individualnosti, opravdano bismo očekivali klasičan mračan i dramatičan Iced Earth ep. Nešto u stilu Dante’s Inferno ili trilogije Something Wicked odlično bi funkcioniralo i u okružju tematike Dystopije.
No ipak, Dystopia je prije svega ploča koju s guštom slušaš od početka do kraja, a time znači i veliki povratak Iced Earth i Jona Schaffera među elitu današnjeg heavy metala. Dystopia doduše ne donosi ništa na što Iced Earth već ne bi bili navikli, no nakon deset godina žalosnog prosjeka doista je lijepo čuti da Jonu još nisu nestale ideje i polet. Za užasno potreban udarac u Schafferovu stražnjicu pobrinula se pomlađena ekipa i nadam se da će možda čak prvi put u karijeri Jon tu ekipu zadržati oko sebe i izgraditi snažan bend koji se možda tek s Dystopiom dokazuje što je sve sposoban. Kako je rekao nezaboravni anarhistički antijunak V: “…A building is a symbol, as is the act of destroying it. Symbols are given power by people. A symbol, in and of itself is powerless, but with enough people behind it, blowing up a building can change the world.” Dystopia nije samo takav simbol, a odličan odaziv fanova dokaz je da je za Iced Earth došlo vrijeme novog rođenja.
Postava
Jon Schaffer – gitara, prateći vokal
Stu Block – vokal
Freddie Vidales – bas gitara, prateći vokal
Troy Steel – gitara
Brent Smedley – bubnjevi
Produkcija
Jim Morris i Jon Schaffer
Popis skladbi
1. Dystopia
2. Anthem
3. Boiling Point
4. Anguish of Youth
5. V
6. Dark City
7. Equillibrium
8. Days of Rage
9. End of Innocence
10. Soylent Green*
11. Iron Will*
12. Tragedy and Triumph
13. Anthem (string mix)*
*bonus skladbe na digipak izdanju
