Lokacija: München / Backstage / Njemačka
Datum: 30.09.2014
Ako se zadnjeg rujanskog utorka iz domovine prema Njemačkoj vukla kolona četverokotačnog lima uglavnom zbog nogometne utakmice Lige prvaka između njemačkog Schalkea i našeg Maribora, nisu samo navijači ljubičastih bili oni koji su se zaputili u zemlju vječno cvjetajućeg gospodarstva. Barem troje stanovnika zemlje pod Triglavom rezerviralo je utorak navečer za koncertno iskustvo u srcu bavarske prijestolnice. Klub Backstage Werk, koji je u času našeg dolaska na »mjesto zločina« već disao punim društvenim plućima, ugostio je turneju »Space Police: Defenders of the Crown«, koja je pod istim krovom spojila tri predstavnika njemačkog heavy i power metala. Pravi razlog da se tamo nađe i Rockline!
Već nedugo nakon osam sati koncertnu večer otvorili su Starchild, novoosnovana njemačka heavy metal družina koja je ove godine na sebe skrenula pažnju izdavanjem samonaslovljenog prvijenca (recenzija ovdje). Starchild si kao noviji projekt ne mogu priuštiti solo turneju po domovini, ali su zato došli više nego kako treba kao zagrijavanje večeri pred bendovima poput Unisonic i Edguy, jer i sami njeguju metalsku DNK, po guštu svim ljubiteljima njemačke heavy metal škole. Kako i ne bi, kad ritam sekciju čine basist Jens Becker (Grave Digger) i bubnjar Michael Ehre (Gamma Ray). Središnje ime sastava ipak se krije drugdje. Dirigentsku palicu na pozornici držao je u rukama Sandro Giampietro, vokalist, povremeni gitarist i neosporni motor nastupa, koji je kroz svega pola sata dug nastup bendov barjak držao visoko u zraku. Melodične gitarske linije mladog Dennisa Hormesa u sprezi s harmoničnim višeglasnim refrenima činile su čistokrvni kostur novog klasično zvučećeg njemačkog heavy metal kolektiva, za kojeg se postavlja pitanje hoćemo li ga ikad više moći uloviti uživo. Starchild su nastup zaključili samonaslovljenom pjesmom, a glasan odziv publike bio je dovoljan dokaz da Giampietro i kompanija udaraju u pravom smjeru.
Drugi po redu bavarskoj su se publici predstavili Unisonic, unatoč tek nekoliko godina kilometraže u metalskim redovima već dobro prepoznatljiv kvintet. Unisonic se sastoje od starih mačaka germanske teškorokerske srenje, pa ih je narod već izdavanjem samonaslovljenog prvijenca prije dvije godine uzeo za svoje. No karavana je išla dalje i Unisonic su novo vruće žezlo iskovali ove godine, kad su izdali svoj drugi album »Light of Down« (recenzija ovdje). Nakon snimljenog introa članovi benda rasporedili su se po pozornici, a za pravu eksploziju među prvim redovima u već prepunom klubu Backstage oko devet navečer pobrinuo se dolazak prvog slavuja Michaela Kiskea, čiji je vokal u drugoj polovici osamdesetih postao besmrtan kao dio kultnih Helloween klasika. Unisonic stvaraju u polju pjevnog hard rocka i heavy metala s povremenim pljuskom dvostrukog bubnjarskog bas pedala, a energična kombinacija udarila je uvodno već skladbom For The Kingdom. Tisućglava masa počela je tijekom stanke klicati »Kiske, Kiske«, što je još više podžegalo frontmanov nastup, koji se u refrenu komada Exceptional istaknuo visokoletećim vokalnim registrom. Unisonic su djelovali kao dobro podmazana koncertna mašinerija kojoj unatoč profesionalnom pristupu nije strana ni zafrkancija, pa je tako vječno nasmijani gitarist Kai Hansen usred nastupa Kiskeu podmetnuo nogu, no ovaj nije nasjeo. Upravo gitarski tandem Hansen / Mandy Meyer (potonjeg sam u spomenutom klubu prije nekoliko mjeseci pratio već kao gitarista legendarnih Krokusa) brine za visokooktanske instrumentalne pasaže uz spretno smještene zarazne refrene, vrhunce Unisonic stvaralaštva. Veseli i činjenica da repertoar kvinteta nakon samo dva izdana albuma čini već gotovo isključivo autorska glazba, među kojom su prije kraja ubacili još i Helloween hitić I Want Out. U petoj brzini bez ručne kočnice, stoga je za razliku od današnje dosadne Helloween izvedbe pogodio u sridu i predstavljao potpuni mentalni odklop prije vrhunca večeri. Vrhunca? Za mnoge su to već bili Unisonic!
Najveći dio satnice večeri pripao je nositeljima turneje Edguy, simpatičnim njemačkim power metalcima koji u metalskom svijetu oduvijek važe za posebnjake. Edguy su ove godine izdali novi album »Space Police: Defenders of the Crown« (recenzija ovdje), kojim su se vratili svom klasičnom zvuku i pobrinuli se za svoj najbolji uradak nakon dobrog desetljeća, a u sklopu promotivne turneje na jesen haraju Europom – njihova nama najbliža stanica bila je upravo u Münchenu.
Edguy su nastup otvorili svježim sadržajem aktualnog albuma i vrlo brzo se dokazali kao odlično uigran kolektiv. Zvučna svježina (doduše preko matrice klavijatura) i živa vokalna linija prednjeg gitarskog reda s Tobiasom Sammetom u sredini uz grabežljivost refrena naslovne skladbe albuma Space Police s lakoćom su ispunile usne dupkom punog kluba. Nakon prvog bežnog pogleda prema prošlom desetljeću skladbom Out of Vogue (»Rocket Ride«, 2006) počelo je! Frontman Sammet, poznat po manipuliranju publikom, između pjesama počeo je iz rukava sipati šale i njima na materinjem jeziku zabavljati prisutne. S pričanjem nema ništa loše, sve dok se ne pređe zdrava granica razuma. Animiranja su se pred kraj koncerta počela vući kao pekmez, Sammet je ukrao pjesmu-dvije zajedničkog raspoloživog vremena, što je na solo Edguy koncertima očito stalna praksa. S obzirom na njegovu još uvijek vrlo solidnu vokalnu formu, što je dokazao u nebo seguću krikom na izlazu iz komada Babylon, krađa vremena (za sada) je nepotrebna. No nema veze, šoumenski pristup jedan je od prepoznatljivih elemenata kvinteta iz središnje Njemačke, a na plodno tlo nailazi ponajviše kod nježnijeg spola, koji na Edguy koncertima zauzima postotno veći udio nego na većini ostalih metal događanja. Tobias Sammet kao prvi scenski akter posjeduje razrađen i karizmatičan pristup u kojem nijedan potez ne napravi slučajno. Njegova urođena voditeljska sposobnost zasjenila je ostale članove kolektiva, tako da osim Bohnkeova solo broja na bubnjevima nijedan od ostatka instrumentalnog trojca nije dobio dovoljno manevarskog prostora za vlastito dokazivanje.
Od favorita mase isticali su se komadi Superheroes, Vain Glory Opera i vazda osjećajna Land of the Miracle. Iako Edguy njeguju jednostavnu, čak naivnu lirsku doživljenost, njihove pjesme u sprezi s bendovskim šaljivim pristupom slušateljstvo odmah na prvu otimaju u kandže melodične zaraznosti. Vrhunac trenutačno već gotovo operetnog pristupa nastupio je s obradom Falcove Rock Me Amadeus, uz koju je stotinu šaka u zraku spontano pratilo refrensku temu. Kao i obično, Edguy su najbolje ostavili za kraj! Adrenalinska vrućica narasla je do maksimuma kad su Backstage zatresli Tears of a Mandrake i u dodatku još Lavatory Love Machine te King of Fools. Sudeći po zadovoljnim licima na sve četiri strane svijeta, vedro raspoloženjska Edguy veselica zadovoljila je platežnu njemačku publiku, pa se po vlastitom obećanju uskoro opet vraćaju u bavarsku prijestolnicu. Vjerovali ili ne, to je u više od dva desetljeća sviranja bio tek njihov prvi solo nastup u Münchenu, prije toga u tom dvomilijunskom gradu svirali su samo kao predgrupa divovima rocka (Aerosmith, Scorpions, Deep Purple…).
autor: Urban Bolta
fotografije: Aleš Podbrežnik
EDGUY:
1. Love Tyger
2. Space Police
3. Out of Vogue
4. Superheroes
5. Defenders of the Crown
6. Vain Glory Opera
7. Drum Solo (Imperial March (Darth Vader Theme))
8. Ministry of Saints
9. Rock Me Amadeus (Falco cover)
10. Babylon
11. Land of the Miracle
12. Tears of a Mandrake
—dodatak—
13. Lavatory Love Machine
14. King of Fools
UNISONIC:
1. Venite 2.0 (intro)
2. For the Kingdom
3. Exceptional
4. Star Rider
5. Your Time Has Come
6. When the Deed Is Done
7. King for a Day
8. Throne of the Dawn
9. I Want Out
10. Unisonic
STARCHILD:
1. It’s My Race
2. Runner
3. Eyes of History
4. Still My Planet
5. Reaching the Land
6. Starchild Theme (intro)
7. Starchild
