Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Legacy Recordings
Izdanje: 1974
Ocjena: 5/5
Eldorado, ta konkvistadorska legenda o izgubljenom zlatnom gradu drevne srednjoameričke civilizacije, bio je vječni neostvareni san duge generacije svakojakih lakomislenih pustolova. Za legendarne britanske art rock pustolove Electric Light Orchestra on je, s druge strane, u donekle prenesenom značenju riječi, predstavljao ostvarenje njihovih artističkih snova. “Eldorado” (često nazivan i “Eldorado, A Symphony”) bio je naime album kojim su ELO postigli svoj prvi veći komercijalni proboj (prije svega na američkom tržištu; za veći uspjeh na domaćem terenu morali su još malo pričekati) i stvorili svoje prvo remek-djelo.
Njihov karizmatični vođa, pjevač/gitarist i izvrsni producent Jeff Lynne, dotad se već zasitio studijskog petljanja s orkestralnim zvukom, ponajprije kad je riječ o višeslojnom snimanju gudačkih dionica za oba čela i violinu. Zato je za ovaj ambiciozni projekt odlučio unajmiti pravi orkestar pod ravnanjem Louisa Clarka. Potonji je Lynneu pomogao i pri aranžiranju pojedinih orkestralnih aranžmana za album te s vremenom postao stalni član ELO-a. Naravno, ELO dotad nipošto nisu bili prvi rock sastav koji je ikad surađivao s orkestrom. Ali su zato ovim albumom stvorili jednu od najuspješnijih simbioza nekog rock benda s orkestrom i pojmu simfonijskog rocka dali posve novu dimenziju.
“Eldorado” je zamišljen kao prvi konceptualni album u povijesti sastava. Lynne je priču smislio prije nego što se prihvatio pisanja glazbe i tekstova. Ona govori o pomalo introvertiranoj osobi bujne mašte koja na poseban mentalni način putuje kroz snove u paralelni fantastični svijet da bi pobjegla od dosadne i bljutave svakodnevice koju više ne može podnositi. Tijekom putovanja nalazi se u raznim fantastičnim ulogama sve dok ne stane pred sudbonosnu odluku: ostati ili se vratiti u stvarni svijet. Kultni omot s jednim od prizora iz filma Čarobnjak iz Oza doduše nije imao nikakve prave veze s navedenim konceptom ni s tekstovima albuma, osim zlatnog sjaja Dorothynih čudesnih cipelica i činjenice da koncept govori o putovanju u fantastičnu zemlju. Kao zanimljivost spomenut ću da je omot oblikovala Sharon Arden, kći tadašnjeg ELO menadžera Dona Ardena, koja je mnogo kasnije “proslavila” kao zloglasna supruga Ozzyja Osbournea.
Ni ovaj put tijekom snimanja albuma nije prošlo bez rošada u postavi sastava. U sastav se ubrzo nakon izlaska prethodnog albuma “On The Third Day” (1973) vratio Hugh McDowell, jedan od dvojice izvornih čelista, te se tako pridružio Mikeu Edwardsu na čelu. McDowell je shvatio da u sastavu The Wizzard, grupi Lynneova negdašnjeg kompića Roya Wooda, nikad neće obogatiti. Dotadašnji basist Mike de Albuqerque pak se oprostio već prije početka snimanja i za ovaj album nije doprinio ničim, iako su ga ovdje naveli u zaslugama. Sve dionice basa na albumu odsvirao je sam Lynne. Albuqerqueja je prije turneje zamijenio Kelly Grocutt.
Na “Eldorado” su ELO konačno utemeljili svoj prepoznatljiv, simfonijsko-rockerski zvuk. Lynneova produkcija postala je još čišća i uzrokovala da je većina orkestralnih aranžmana (oni često zvuče vrlo filmski) došla do još većeg izražaja nego inače. Od svih ELO albuma “Eldorado” je možda čak imao najdotjeranije orkestralne aranžmane. U usporedbi s većinom simfonijskih prog rock sastava, lavovski dio skladbi na “Eldorado” mogao bi se opisati kao “sveta jednostavnost”, jer se kompleksnost dotad već odavno povukla pred izvanrednom pristupačnošću i melodičnošću. No i jednostavnost u progresivnom rocku često može biti izvanredna vrlina. Najveće (progresivne) rock sastave po mom je mišljenju najviše resilo upravo to da uz opsežne i kompleksne skladbe u svakom trenutku mogu stvoriti i odlične pop pjesme. ELO su bili jedna od najboljih potvrda toga; savršen spoj melodičnog rocka prave The Beatles škole i orkestralnih aranžmana klasične glazbe. Na “Eldorado” je tako trend sve veće melodične pristupačnosti ELO glazbe dobio još veći naglasak. Lynneov vokal je, sukladno tome, još napredovao. Ponajprije u rasponu i toplini glasa. Iako kao gitarist nikad nije spadao među velikane, postupno se uspio nametnuti kao jedan od najboljih melodično-rockerskih pjevača.
Kao što je tradicija većine konceptualnih albuma, ni ovdje nema stanki među pojedinim skladbama, nego se one preljevaju jedna u drugu. Album se otvara skladbom “Eldorado Overture”, koja se temelji na opsežnim i energičnim klasicističkim orkestralnim aranžmanima te izgovorenoj riječi Petera Forbesa-Robertsona, pripovjedača priče. Taj dramatični uvod izravno se prelijeva u romantičnu simfo-pop rock poslasticu “Can’t Get It Out Of My Head”, jedan od njihovih najvećih hitova (bez sumnje njihova najpoznatija skladba s ovog albuma, koja je izašla i kao singl) i ujedno jednu od najboljih ELO pop pjesama. Ta neprolazna skladba prožeta je posebnim romantičnim patosom koji stvaraju predivni orkestralni aranžmani i iznimno ukusan melodičan refren uz Lynneov poetični vokal. Odličan “Boy Blue”, koji sjajno pluta između simfonike i melodičnog rocka, otvaraju meksički obojeni orkestralni aranžmani na gudačima, nakon čega slijedi dramatična sekcija s brojnim raznolikim pasažama na Tandyjevim klavijaturama, gudačima te Bevanovim bubnjarskim prijelazima. Lynneov pomalo paranoičan vokal, jednostavne gitarske dionice i poskočan ritam daju joj čak pomalo kaubojski prizvuk.
“Laredo Tornado”, koji otvara sočan gitarski rif, prava je inkarnacija zaštitnog melodičnog ELO zvuka s eklektičnim, mjestimice romantičnim, mjestimice pomalo pospanim Lynneovim vokalom, funky ritmom s nekoliko ukusnih zahvata na basu te duhovitim aranžmanima na violini. Lynneove vokalne vještine kao i obično ožive u moćnom, romantičnom refrenu, gdje istodobno zrače iznimnom toplinom i dramatikom. “Poor Boy (The Greenwood)” kraće je djelo poskočnog ritma, brojnih zborskih višeglasja te zabavnih i raznolikih, gotovo filmskih orkestralnih aranžmana. “Mister Kingdom”, koji bi se mogao opisati i kao jedna od izgubljenih The Beatles skladbi, sadrži suptilan uvod s ukusnim orkestralnim aranžmanima i odličnom vokalnom izvedbom. Lynne tu po boji glasa opet pomalo zalazi u Johna Lennona. Kombinacija melodično-rockerskih pasaža i bogatih simfonijskih aranžmana stvara romantičnu atmosferu koja će oduševiti sve glazbene sanjare. Na “Nobody’s Child” se u uvodu još jednom ponavlja orkestralni motiv iz “Boy Blue”, nakon čega slijedi dramatična, ali istodobno romantična orkestralna sekcija u kojoj Lynne pripovijeda o sanjarevim ljubavnim doživljajima. Pomalo sarkastičnu središnju vokalnu melodiju uz klavir prate još bogati orkestralni aranžmani i moćni zborski vokali.
Kratki “Illusions in G Major”, koji sadrži poskočan i jednostavan boogie ritam na klaviru i gitarskim dionicama, jedini je pravi rocker na albumu. Vrijedi spomenuti njegov zabavni tekst u kojem rock zvijezda priča psihijatru o svojim neobičnim vizijama. Slijedi naslovna skladba “Eldorado”, koja je ujedno i jedna od najboljih na albumu. Predstavlja ključni trenutak koncepta, u kojem sanjar odjednom shvaća da mu je sanjani svijet draži od stvarnog pa se na sve načine trudi vratiti u Eldorado. Iznimno romantična atmosfera zasja punim sjajem uz moćne, vrlo bogate orkestralne aranžmane, zborske harmonije te energičnu i raznoliku Lynneovu vokalnu izvedbu, u kojoj se u ulozi protagonista koncepta oprašta od pustoši stvarnog svijeta i raduje istinskoj slobodi u Eldoradu. Neki kršćanski fundamentalisti, “poznati” po svom dvostrukom moralu, optužili su Lynnea da skladba u tekstu sadrži i “svetogrdnu” podsvjesnu poruku ako se zavrti unatrag, što je naravno potpuna glupost. Lynne je kasnije na te klevete odgovorio tako da je na idućem albumu “Face The Music” (1975) u skladbi “Fire On High” ubacio kraću, unatrag zavrtjenu podrugljivu poruku koja se ruga ludilu vjerskih fanatika. Skladbom “Eldorado Finale” album se zaključuje istim motivom kao na otvaranju; kratkim plesom moćnih orkestralnih aranžmana i završnim izgovorenim riječima “starog mudraca”.
“Eldorado” je za ELO doista značio pravcato otkriće zlatnog grada i ostvarenje snova sanjara iz koncepta, iako je do najvećeg trijumfa njihove karijere trebalo proći još malo vremena. Njime su stvorili jedan od svojih najboljih uradaka i klasik simfonijskog/art rocka, na kojem je riječ “orkestar” u imenu sastava doista zaživjela u obliku bezvremenske simfonije o neobičnom fantastičnom putovanju. ELO su nakon tog remek-djela postali “svjetski igrači”, a njihova kreativnost i komercijalni uspjeh sukladno tome su još nekoliko godina strmo rasli, dok su se njihovi albumi ujedno kitili jednom od najsjajnijih produkcija onoga doba.
Postava
Jeff Lynne – vokal, električna i akustična gitara, bas gitara, klavijature, orkestralni aranžmani
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Richard Tandy – klavir, moog sintisajzer, gitara, prateći vokal, orkestralni aranžmani
Mike de Albuquerque – bas gitara (naveden u zaslugama, iako nije svirao na albumu)
Mik Kaminski – violina
Hugh McDowell – čelo
Mike Edwards – čelo
Louis Clark – orkestar, zborski aranžmani i ravnanje
Peter Forbes-Robertson – izgovorena riječ
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Eldorado Overture (2:12)
2. Can’t Get it Out of My Head (4:26)
3. Boy Blue (5:17)
4. Laredo Tornado (5:26)
5. Poorboy (The Greenwood) (2:56)
6. Mister Kingdom (5:50)
7. Nobody’s Child (3:40)
8. Illusions in ‘G’ Major (2:36)
9. Eldorado (5:20)
10. Eldorado – Finale (1:20)
Trajanje albuma: 38:42
