Electric Savage

0 5

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Colosseum II
Izdavač: MCA Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 41:24
Ocjena: 4.5/5

Colosseum II bili su možda najzanemareniji jazz rock fusion sastav svih vremena, unatoč tome što je riječ o jednoj od najtalentiranijih superskupina u tom žanru. Uz osnivača, bubnjarskog velemajstora Jona Hisemana, koji je novu verziju benda zamislio nakon raspada svojih prijašnjih postava Colosseum i Tempest, ‘sveto trojstvo’ skupine Colosseum II činili su i sjevernoirska gitarska legenda Gary Moore te klavijaturistički mag Don Airey (kasnije član sastava Rainbow i Deep Purple). Originalnu verziju benda upotpunjavali su još basist Neil Murray (kasnije Whitesnake i Black Sabbath) te pjevač Mike Starrs (kasnije Lucifer’s Friend). Njih su dvojica morala na zahtjev čelnika izdavačke kuće Bronze Records otići odmah nakon odličnog prvijenca Colosseum II »Strange New Flesh« (1976), ne toliko zbog komercijalnog neuspjeha koliko zbog bizarne činjenice da je Starrs navodno zamjerio ženi Gerryja Brona, poznatog producenta, glazbenog menadžera i osnivača spomenute izdavačke kuće.

Kako god, Colosseum II su nakon tog ‘incidenta’ prešli u MCA Records, za novog basista izabrali Johna Molea te se odlučili za gotovo isključivo instrumentalni smjer, nakon što su odlučili nastaviti dalje bez glavnog pjevača. Sve vokalne linije na njihovu drugom albumu, »Electric Savage«, točnije na jedinoj vokalnoj skladbi »Rivers«, otpjevao je Moore. Zvuk Colosseum II bio je i na »Electric Savage« i dalje izgrađen oko Mooreove električne gitare na bluesovski pogon uz iznimno važnu ulogu Aireyjevih klavijatura, tako da su i na njemu ponudili obilnu dozu udarnog jazz rock fusiona, koji je relativno dobro izdržao test vremena. Nimalo ne iznenađuje što je već uvodna skladba, »Put It This Way«, namijenjena ponajprije Garyjevim brzoprstim gitarskim pasažama, koje u pozadini prati pomalo mističan zvuk Aireyjevih sintesajzera, dok iznimno dinamičan ritam tandem Hiseman-Mole oduševljava na svakom koraku.

Vrlo zanimljivo ispada i sljedeći instrumental, »All Skin & Bone«, koji je savršeno ‘dijete’ svog vremena, jer osim duhovitih jazz fusion finesa sadrži i nekoliko ritmičkih elemenata funka i diska. Balada »Rivers«, snimljena uživo, donosi Moorea na glavnom vokalu te potresne bluesy pasaže na električnoj gitari, tako da je riječ o iznimno intimnom trenutku ovog stilski prilično raznolikog albuma. »The Schorch«, koji sadrži brojne nestašne Aireyjeve improvizacije na sintesajzerima, instrumental je koji je nešto lošije izdržao test vremena, dok je Mooreova električna gitara ponovno podmazana ‘raketnim pogonom’, a opet zvuči iznimno otmjeno. »Lament« sadrži tradicionalni jazzovski aranžman, koji je doživio iznimno otmjenu obradu s virtuoznim rockerskim segmentima na električnoj gitari.

Jedan od slikovitijih trenutaka ovog albuma je i romantično-podivljali »Desperado«, u kojem se suptilnost i energičnost iznimno skladno šeću ruku pod ruku, dok virtuozni majstori s Mooreom i Aireyjem na čelu improviziraju kao navijeni, ali pritom zadržavaju jasnu melodijsku komponentu. Na kraju albuma nalaze se još dvije Aireyjeve samostalne kompozicije, melankolični »Am I«, u kojem među nostalgičnim aranžmanima nikad ne nestane Mooreove gitarske otmjenosti, te s paklenom atmosferom začinjeni »Intergalactic Strut«, u kojem će i danas uživati svi ljubitelji The Mahavishnu Orchestra.

Instrumentalna usmjerenost na »Electric Savage« bila je više nego dobrodošla odluka, jer su virtuozni talenti pojedinih glazbenika, ponajprije dvojice glavnih ‘zvijezda’, tako došli do nešto većeg izražaja nego na prethodniku »Strange New Flesh«. Komercijalnog uspjeha, međutim, unatoč tome što je jazz fusion 1977. bio na vrhuncu popularnosti, i dalje nigdje nije bilo. Moore se nakon trećeg albuma Colosseum II, »War Dance«, koji je izašao krajem 1977., odlučio (već treći put) vratiti Thin Lizzy. Time su Colosseum II nakratko postali Aireyjev bend. Don se zajedno sa svojim bratom Keithom, koji je bio predviđen za novog gitarista, već bacio na skladanje nove glazbe za nesuđeni četvrti album Colosseum II, no u međuvremenu je od bivšeg gitarista Deep Purplea Ritchieja Blackmorea dobio ponudu koju jednostavno nije mogao odbiti pa se radije pridružio sastavu Rainbow. Time je definitivno došao kraj kratkotrajnoj priči o Colosseum II, dok je Hiseman nakon niza godina ponovno oživio ‘prvotni’ Colosseum.

Postava

Gary Moore – gitara, vokal na “Rivers”
Don Airey – klavijature
John Mole – bas gitara
Jon Hiseman – bubnjevi, udaraljke 

Produkcija

Jon Hiseman

Popis skladbi

1. Put It This Way (4:55)
2. All Skin & Bone (3:46)
3. Rivers (5:50)
4. The Scorch (6:02)
5. Lament (4:40)
6. Desperado (5:59)
7. Am I (4:16)
8. Intergalactic Strut (5:58)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići