Samozaložba
Datum izida: 4. 9. 2020
Produkcija: Simon Moraz
Dolžina albuma: 41.25 min
Zvrst: Jazz-Rock Fusion/Blues
Ocena: 9.5/10
Emil And The Detectives štajerski su sastav, točnije mariborski, koji je na novom albumu postao posve instrumentalan. Sekstet je prije tri godine objavio prvijenac »Agora« (RockLine recenzija) i njime dao do znanja da je slovenski glazbeni prostor bogatiji za još jedan silno obećavajući sastav, i to barem s obzirom na povijesni domet slovenskog rocka, a i rolla, koji baš ne niču kao gljive poslije kiše.
Prvijenac »Agora« bio je smion uvodni korak koji je najavljivao da formacija ovog seksteta nosi lijep potencijal s mnogo razvojnih zametaka za daljnje brušenje vlastitog glazbenog karaktera, odnosno umjetničke biti. Zato su očekivanja od toga kamo će se ekipa vinuti u budućnosti bila konkretna. I doista, novi album »Sandcastles« izdanje je na kojem se bend, u odnosu na oprezније zacrtani prvijenac, koji je još pomalo opipavao glazbeno okruženje u koje je pristajao, istinski odriješio i prije svega upustio u punokrvno i slobodoljubivo istraživanje klasičnih dana rocka, kad se, primjerice, jako popularizirala skovanica jazz-rockovske fuzije. Iako je album »Sandcastles« (osim završne Hopeless) instrumentalan, možda su neke usporedbe za bolju orijentaciju o čemu se tu radi sasvim na mjestu kad spomenemo: Blood Sweat And Tears, pa Chicago, a u sofisticiranijim dijelovima albuma možda prostruji karizma nekih Steely Dan, ili čak Pat Metheny Group (osobito zbog nekih mekanih i gipkih improvizacija na električnom klaviru – npr. uvodna u Tuxedo Man). Ali jedno je neosporno. Na novom se albumu istraživački svijet glazbene mašte seksteta na sav glas »rasplamsao« i zaiskrio, a solističkim ispadima iznenađuje i oduševljava na svakom koraku albuma. »Netko« u sastavu u svoje je vrijeme puno slušao i Chicka Coreu, Herbieja Hancocka i Lylea Maysa, »netko drugi« Allana Holdswortha i Franka Zappu, a »treći« Johna Coltranea,… Zgoditaka ne manjka. Zapravo je karakterna raznolikost glazbenika seksteta ujedno i osnova nevjerojatne razigranosti i opuštenosti albuma, koji definiraju idejni »izleti« pojedinaca iz sastava, pri čemu je u aranžerskom smislu zajamčena velika kompaktnost i konciznost struktura, tako da fragmentacije i čudaških izleta eksperimentalizma (izravno rečeno – »intelektualnog cmizdrenja«) na ovom albumu nema. »Sandcastles« je zaista album koji slušaš s užitkom. Pogotovo ako si zahtjevniji slušatelj, no opća je vibracija albuma ipak šira pa se slaže s bilo kojim glazbenim ukusom. A to je njegova velika prednost.
Bez obzira na to što je riječ o sekstetu instrumentalno vrhunski izbrušenih glazbenika, vrijedi istaknuti ime Dejana Pečenka, koji servira dah oduzimajuće višeslojnu glazbenu otesanost. Crvena mu nit ne izmiče, a klavijaturist je u svakom trenutku ovog albuma na pravom mjestu. Bilo da gradi pozadinu struktura u kojima solistički kraljuje električna gitara ili saksofon, bilo da sam preuzima improvizacijsku inicijativu. Pravi je čarobnjak. To nagovijesti već u uvodnoj Waterwalker, koja je kao kompozicija, s obzirom na ostatak albuma, doista pravi jazzrock fusion jam i skladba s najviše preokreta u slijedu zbivanja. Dejan Pečenko glazbenik je kova najprofiliranijih majstora svog zanata u Sloveniji, kao što su, među ostalima, Marko Črnčec, Dejan Berden ili jedan jedini, Milko Lazar, naravno. Ne da želim biti nepravedan prema vrhunskim članovima seksteta, ali Pečenko je među njima apsolutno otkriće i faktor, odnosno pokretačka snaga na kojoj glazba ovog sastava »pada i raste«.
Ako je uvodna “Waterwalker” trenutak apsolutne nesputanosti u kojem se sastav na sav glas raspali, nastavak s “Camouflage” konkretno je kalibrirana suprotnost, u kojoj se u pravo odmjerenim pastelama zvučnog krajolika iskre elementi funka, R&B-ja, bluesa i naravno, nadasve, jazza. Bend tu upozori da sa svojom srčanošću, osobito u takvim i sličnim trenucima nastavka albuma, kad je potrebna veća doza mekoće i profinjenosti, zna preuzeti veću dozu kompaktnog i konciznog aranžiranja. U trenucima koji su izdašnije sofisticirani do izražaja dolazi izvrsna radna kemija koja vlada među članovima visoko uigranih timskih vragolija vrhunskih virtuoznih podvala i koja pokreće kotačiće ove drske finomehanike albuma. Izrazito sretna skladba u tom smislu je npr. “Konvolut”, koja u razmjerno kratkom trajanju postiže veliku jezgrovitost i koherenciju u suživotu motivskih struktura i kao takva nudi slušatelju da na jednom mjestu dobije bit informacije o liku i djelu sastava. To je jazz. Od glave do pete.
Taman opterećen album i u šest točaka nevjerojatno kompaktan i komplementaran (sedma i posljednja stilski odstupa). Dinamike i hrpe preokreta ne manjka, zato pruža veliki užitak u slušanju. Ekipa je uživala u studiju tijekom snimanja i to se osjeća, jer je sekstet u ovoj slikovitoj mješavini fuzije, glavom neprestano posve utonuo u timski jam, u kojem pojedinci stalno otvaraju jedni drugima prostor za preuzimanje inicijative, koja tako pripada čas klaviru, čas gitari, čas saksofonu itd…
Ako je album »Agora« u nekim potezima još pokazivao mrvicu naivnosti, »Sandcastles« je naprosto ne poznaje. Da tražimo dlaku u jajetu, pomalo iznenadi jedino izbor »fade out-ova« na izlazima skladbi, kao u uvodnoj Waterwalker i završnoj “Hopeless”, koja kao blues rock s vokalom Rastka Zagera zapravo i odstupa od albuma pa ju je bend svjesno postavio na rep albuma. Zapravo ekipa takvih instrumentalista »fade out« za pjesmu i ne treba. Doista je to jedina primjedba, a i ona nije vrijedna spomena. Osjeća se da su komadi razvijeni iz zajedničkih jamova na probama i da sastav i ne polaže previše pozornosti na to kako komad zaključiti. To je zapravo minorna opaska unutar ovog recenzentskog eseja, s kojom se čak troši vrijeme, toliko je minorna.
U odnosu na prvijenac, Emil And the Detectives sa »Sandcastles« napravili su u svakom pogledu oduševljavajući stvaralački korak na putu umjetničkog sazrijevanja prema gore i album koji jednostavno rečeno daje naslutiti da se od ovih kleničnih glazbenika u budućnosti možemo nadati obilju veličanstvenih djela iz slika glazbenog svijeta. Osobito izvrsne instrumentalne jazz rockovske fuzije. Album pršti od žara, srčanosti i predanosti glazbenoj viziji, pa je, neskromno rečeno: snažno, raznoliko, izazovno, drzno i raskošno glazbeno postignuće na koje sastav s pravom može biti ponosan.
Avtor: Aleš Podbrežnik
Seznam skladb:
1. Waterwalker
2. Camouflage
3. Firewire
4. Jellyfish
5. Konvolut
6. Tuxedo Man
7. Hopeless
Zasedba:
Rastko Zager – bas kitara, vokal na skladbi št. 7
Dejan Pečenko – električni klavir, Hammond orgle
Zdravko Zimič – saksofon
Žarko Jankovič – kitara
Igor Ambrožič – tolkala
Bruno Domiter – bobni
