Endless Wire

0 4

Izvođač: Who, The
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 2006
Ocjena: 3/5

Napokon smo ih dočekali, nakon skoro 24 godine raznih “reunion” turneja, međusobnih svađa, špekulacija medija, gubitaka sluha i, nadasve, smrti nekih od osnivača The WHO. Danas ponosno stoje pred nama Roger Daltrey, Pete Townshend i The WHO sa svojim novim uratkom ENDLESS WIRE. Dakle, pozor, moguće je da je ovo jedan od posljednjih uzdisaja legendi poput The WHO. Ne osvrćući se na dane stare slave, odnosno bez pretvaranja da pred sobom imamo nekadašnje glasne rušitelje zvučnog zida i glazbene opreme, šef sastava Townshend tvrdi da nam ovaj put jednostavno ne nude stare The WHO, nego jednostavno “nešto drugačije”. Pa upoznajmo nove The WHO!

Novi (seniorski) The Who nakon toliko godina zvuče vrlo svježe i opušteno, i sve upućuje na to da im je dugogodišnja stanka ulila nove snage, a stalni mili i nemili događaji dali novi zamah. Dakle, nova preobrazba sastavu pristaje, iako za moj ukus na trenutke zvuče čak i previše opušteno.

Album je kao cjelina podijeljen na dva dijela. Drugi dio zapravo je verzija mini rock opere “Wire & Glass” (kojoj su The Who oduvijek bili skloni, sjetimo se još uvijek redovito puštene rock opere “Tommy”), koju su The WHO izdali u obliku samostalnog singla već ovog ljeta.

ENDLESS WIRE počinje tipičnim The WHO “Baba ‘O Riley” introm naslova “Fragments”. Riječ je o visoko konceptualnoj stvari inspiriranoj Peteovom web novelom “The Boy Who Heard Music”. U značenje te skladbe se neću upuštati jer je jedva poznato i samom Peteu. Isto vrijedi za sve ostale pretenciozno konceptualne stvari na ovom albumu, njihovo značenje prepuštam individualnom tumačenju svakog pojedinog slušatelja. Pojedini fragmenti skladbi sastavljeni su od prodornog bubnjanja, elektroničkog brundanja te Daltreyjeva i Townshendova vokalnog poziva u stilu razdoblja “Who Are You”, koje nakon 28 godina zvuči još uvijek aktualno.

Ostale skladbe prvog dijela albuma uklapaju se u gore rečeno, “Mike Post Theme” je, primjerice, maštovita skladba srednjeg tempa koja izražava zrelost i zdravu ljubav, koja najčěšće dolazi sa zrelim godinama u kojima se glavna seniora The WHO nalaze. “Black Widow’s Eyes” zajedno sa singlom “I’ve Had Enough” predstavlja solidnu rockersku skladbu koja beskompromisno istražuje životna i egzistencijalna pitanja na temu zaljubljenosti i biranja životnih partnera te pojedinaca koje cijenimo i najviše volimo, ne osvrćući se na njihov status i debljinu novčanika.

To “nešto drugačije” na početku nam predstavljaju akustični The WHO (što kod njih do sada nismo bili navikli) u skladbama “Two Thousand Years”, “God Speaks To Marty Robbins” i preko mjere kratkom draguljčiću “You Stand By Me”. Aranžmani skladbi sadrže spiritualno-psihodelično obojenu pozadinu s promišljenim mandolinskim aranžmanima. Townshend se ponovno iskazuje kao izniman tekstopisac i iako spomenuti materijal nije neki veliki pogodak i povratak (što nije ni namjena albuma), iako većina vas od The WHO vjerojatno to očekuje, skladbe na albumu smatraju se solidnima. Grubo govoreći, predstavljaju hvalevrijedno poštovanje i poklon prošlosti i sadāšnjosti, ali opet bez prevelikog pompa i buke. The WHO jednostavno tiho upozoravaju na sebe i svoju ponovnu prisutnost u svijetu glazbe. “Man In A Purple Dress” lijep je primjer toga, a skladba usto sadrži jedan od boljih tekstova koje je Townshend kao tekstopisac dosad sastavio. Govori o osuđivanju i veličanju pojedinaca od strane nas ostalih ljudi.

Refren skladbe glasi: “Men above men or prats in your high hats/How dare you be the one to assess/Me in this god forsaken mess/You a man in a purple dress”. Tako otprilike Townshend opjevava svoj pogled na pretencioznog “duhovnika”, a skladba usto upućuje na stare dobre The WHO. Prema nekim neslužbenim istraživanjima, suprotno očekivanjima, najpopularniji sastav svih vremena u Britanaca nisu The Beatles, nego upravo The WHO. Što je u pozadini toga, u ovom je slučaju teško reći, ali svakako dokazuje da je riječ o pravim div ovima rocka.

Time se zaključuje prvi službeni dio albuma ENDLESS WIRE, a slijedi drugi, već spomenuta mini rock opera “Wire And Glass”. Do tu nam je sve jasno, što i kako. Dok drugi dio predstavlja nešto posve drugo i po mom mišljenju Townshend je, kad je govorio o nešto posve drugačijem, imao na umu upravo ovu mini operu. Kao što sam već spomenuo, glavna inspiracija došla je iz Townshendove internetske novele “The Boy Who Heard Music”. Osim dviju iznimaka, broadwayevskih “In the Ether” i “Like Fragments”, drugi dio općenito nosi puno veću težinu i albumu daje onu pravu notu i oznaku izvrsnosti. Skladbe poput “Sound Round”, “Pick Up The Peace”, “We Got A Hit” i “Mirror Door” skladbe su koje bismo lako označili kao najbolje što su The WHO ikad izdali. Jednako inspirativna ostaje emocionalno obojena skladba “We Made Our Dreams Come True”. Ovaj je materijal odsviran u stilu “imamo preko šezdeset, pa nam nemojte dosađivati i pustite nas da dиšemo”. Skladbe su općenito ugođene, dobro odsvirane i usmjerene prema budućnosti. Posebno valja spomenuti novoformiranu pratећu postavu sastava, koja je izabrana upravo s tom namjenom, odsvirati i zapaliti. Jedini je problem što se Pete kao tekstopisac i producent odlučio spomenute skladbe izdati u obliku skraćene mini opere. To znači da je u najboljem slučaju svakoj od skladbi namijenjeno dobre dvije minute, po uzoru na nedavno izdani maxi-singl “Wire And Glass”. Proširena verzija koju nam ovaj put nude ostaje nepromijenjena. Jedinu iznimku predstavlja skladba “Unholy Trinity” s Peteovim premetanjem, koju u najboljem slučaju možemo opisati kao glazbeno vezivo odnosno dopunu skladbama “Trilbys Piano” i eksperimentalnim “Fragments Of Fragments”, što je točno to (op.: djelić djelića) ili tek gubitak prostora na albumu.

Ono što je meni osobno najfrustrirajuća činjenica na albumu ENDLESS WIRE jest to da se stalno osjeća neka uzlazna veličina koja zapravo nikad ne iznikne. Dok nam prvi dio albuma nagovještava i obećava nešto u tom smjeru, logično bismo očekivali da će ga drugi dio nadopuniti. Umjesto toga ostavlja nas negdje na pola puta, lutajuće i osamljene, s tek tri od ukupno deset skladbi u punoj verziji. Dvije od deset uključene su kao dodatni materijal u punoj verziji i možemo se samo pitati zāšto nam nakon 23 godine stanke nisu priuštili sve deset u tom formatu. Možda je riječ samo o tržišnom potezu, bacanju udice, a sve ovo tek slijedi, ali za to će svakako trebati platiti i kupiti još jedan album. Tko zna?!

Ako usporedimo posluženo slabe akustične skladbe prvog dijela s glazbenim punjenjem drugog dijela, i najpovršniji slušatelj brzo shvati da je zapravo riječ o skupu starih i novih The WHO. Svakako s prevagom ovaj put neograničenog Townshenda, kojeg je u prošlosti svakako sputavao dvojac Daltrey-Entwistle. Ovaj put pak The WHO pretvara u svoje osobno vozilo kojim napokon može realizirati i obznaniti svoje osobne konceptualne ideje. Problem je samo u tome što bi bez autorova osobnog tumačenja bile besmislene odnosno nerazumljive. I iako ambicioznije i zanimljivije, neke od njih bolje je ostaviti zapisane na papiru nego ih oživljavati pomoću glazbe. Umjesto pobjedničkog Bachova recepta “manje je više” The WHO su ovaj put odabrali krivi put i htjeli nam ponuditi previše, a takvim pristupom prosječnog slučajnog slušatelja i mlade koji se danas prvi put susreću s The WHO lako zagušite. Rock opere posljedično dobivaju upozoravajuću naljepnicu i crveno svjetlo.

Na kraju se možemo upitati: jesu li ovo The WHO kakve poznajemo? Odgovor bi glasio, naravno da jesu. Iako je zapravo riječ o Pete-Roger skupu odnosno dvojcu. Moramo biti svjesni da su gospoda “seniori” u zavidnim godinama i da je najvjerojatnije riječ o jednom od njihovih posljednjih pogodaka, zato moramo biti zadovoljni ponuđenim i ne previše sitničavi. Same skladbe zrele su, tužne i istodobno bude nadu, na trenutke upravo melankolične. Album sadrži uspone i padove i lako su nam mogli ponuditi više, ali glavnu inicijativu pri nastajanju albuma preuzeo je Townshend, i tome je primjeran i uradak. Jednostavno rečeno, pisan njemu po mjeri. Ako sam malo zloban, lako ga možemo usporediti s radom Rogera Watersa. Ako se usredotočimo na ono što je na albumu dobro, možemo zaključiti da je riječ o dobroj i snažnoj stvari.

Glavna je činjenica o albumu ENDLESS WIRE da je nakon 23 godine zaista lijepo ponovno čuti zavijajući vokal združen s udarnim gitarskim akordima i silovitim bubnjanjem, a to su The WHO. “Long live ROCK”, rekao je nekoć netko… bio mrtav ili živ.

Postava

Roger Daltrey – vokal
Pete Townshend – sve ostalo
John “Rabbit” Bundrick – Hammond orgulje
Simon Townshend – prateći vokali
Pino Palladino – bas gitara
Zak Starkey – bubnjevi

Popis skladbi

1. Fragments
2. Man in a Purple Dress
3. Mike Post Theme
4. In the Ether
5. Black Widow’s Eyes
6. Two Thousand Years
7. God Speaks of Marty Robbins
8. It’s Not Enough
9. You Stand by Me
10. Sound Round
11. Pick Up the Peace
12. Unholy Trinity
13. Trilby’s Piano
14. Endless Wire
15. Fragments of Fragments
16. We Got a Hit
17. They Made My Dream Come True
18. Mirror Door
19. Tea & Theatre

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići