Mjesto: Rock Cafe / Postojna
Datum koncerta: 16.12.2009
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: Ulaz slobodan
Prošli četvrtak u postojnskom Rock Cafeju odigrao se drugi čin natječaja Epic RockLine Contest. Ovaj smo put zaplovili vodama punk rocka. Nakon svečanog (ne)dolaska zagrebačkih punkerskih legendi Eksodus (!), za prolaz u drugi krug borile su se domaće postave Cosa Nostra i Taking Over Mars. Nastupi mladaca više-manje su potvrdili opće poznatu činjenicu, naime da mlade snage punk rocka i kod nas danas jedva nude išta previše novo.
COSA NOSTRA
Cosa Nostra trio je sastav čiju bi zbrku žanrovski najlakše definirali kao strastveno začinjen glazbeni zavitak garažnog rock & rolla, među čije su slojeve natrpani prepoznatljivi elementi punka. Kao što se da naslutiti već iz napisanog, preciznost baš i nije vrlina naših roštiljskih prijatelja. Tu se ujedno krije i većina arsenala Cose Nostre. Glazba koju trio neotesano servira djeluje kao potpuni kaos u nekakvom nedekoriranom i teško odredivom kontekstu! Cosa Nostra u osnovi doista žare punk rock, i to punom parom. No, on se od osnovne receptute razilazi kod brojnih ritmičkih rošada koje nastupaju iznenada i u rijetko najavljenim intervalima. Ako izuzmemo tek nekoliko detalja. Za nesluteno začinjavanje očekivane “pogarske” fešte uporno se brinula neumorna nožica na bas pedali Matjaža Obrana, koji očito njeguje posve svoj način shvaćanja skladnog ritmičkog udaranja. Potonjeg je, naravno, bilo tek za uzorak, izleti su bili primjereno nekontrolirani, ali upravo zato utoliko više dopadljivi.
Cosa Nostra iznenadili su žanrovskom raznolikošću, koja se nametnula kao posljedica domišljate rotacije odrskih uloga. Većinu vokalnih dužnosti korektno je odradio gitarist Tadej Pomperger, a tu i tamo glasovne je dužnosti u cijelosti preuzeo basist Marko Čuturilo. Vokalnom lelujanju para uspjelo je posvojiti unikatnu glasovnu formaciju, koja bi mogla biti problematična za uši naviknute na konkretniju melodičnu uglađenost. Što je, naravno, jedan od aduta Cose Nostre. Potencijal tria krije se upravo u toj nekonstantnosti, mogli bismo reći i nekonvencionalnosti, gledano i kroz prizmu uskih okvira moderne punk rock kulture. Za uslužno udovoljavanje potonjoj ovdje je jednostavno previše žanrovske šarolikosti, a dobar dio osebujnosti ogleda se i u jednostavnoj, ali ni izdaleka razmaženoj tinejdžerski dosadnoj tekstualnoj zamisli ili u obliku domišljatih ritmičkih odstupanja od ustaljenih, bolje rečeno očekivanih glazbenih struktura. Jednostavno rečeno, Cosa Nostra imaju muda, karakter i žmoht koji ih vodi s onu stranu trendovske predmenstrualne punk rock histerije.
TAKING OVER MARS
Priča s Taking Over Mars malo je drukčija. Kranjčani su vlastitu definiciju punka dobro prilagodili modernoj interpretaciji žanra, čije su brojne danas poznate inkarnacije u pravilu jedna drugoj nalik kao jaje jajetu. Njihova je scenska slika, za razliku od prethodnika, bila dotjeranija, u smislu same izvedbe dakle razinski rangirana razred ili dva više. Dečki uvodno viđenu izmjenu glazbenih uloga doduše nisu potencirali, štoviše, spomenute su tijekom nastupa ostale brižljivo određene, a negdje u tom smjeru mladići su zamislili i prikazane koreografske uloške. Vjerojatno bi i zbog toga Taking Over Mars teško svrstali u kategoriju kakvih potresnijih žanrovskih izazova. Sve što dečki rade naime snažno podsjeća na provjerenu formulu glazbenog divljanja, koja se u najbezazlenijoj, dakle pristupačnoj verziji punk rocka ili možda čak punk popa, pristojno priklanja trendovima današnjeg vremena, čime, naravno, briše tragove okusa autentičnosti i vjerodostojnog otpora. Drugačije rečeno, Taking Over Mars zvuče kao Zablujenci prije vazektomije, kojoj se nesretnike lotilo u posljednjim godinama komercijalne augmentacije. No, da ne budemo samo gunđala. Striceve se doduše nisu proslavili tko zna kako inovativnim scenskim pristupom, ali su ga ipak izveli suvereno, bez kiksova, s visokom razinom energije same izvedbe, što je uvelike pridonijelo intenzitetu zbivanja na pozornici.
Možemo reći da je četvrtkova večer prošla bez većih potresa. I Cosa Nostra i Taking Over Mars stavili su nam na kušnju dva punkerska derivata koja su se tijekom godina razrasla u dvije posve različite grane punk rock evolucije. Moglo se čuti ponešto za svakoga. Dok prvima istraživanje dometa vlastitog glazbenog izraza nije strano, drugi se ponajprije oprezno drže provjerene formule, koja manjak izražajne širine namjerno žrtvuje radi kompaktnosti i stilske pristupačnosti široj publici. Posljednja se opcija na kraju pokazala i dobitnom (RockLine objava pobjednika ovdje). Na kraju kao jedini minus večeri valja istaknuti tek slabu posjećenost koncerta, dakle upravo onaj kronični nedostatak interesa za podršku neafirmiranim sastavima, koji ostaje rak-rana slovenskog klupskog života. Možemo reći da je u tom pogledu zasigurno propuštena još jedna prilika za odjekivanije razbijanje monotonije svakodnevnog glazbenog zbivanja.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
