Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beograd / Arena / Srbija
Datum koncerta: 30.06.2011
Broj posjetitelja: 10
Cijena karte: 30,00€
Judas Priest, neprijeporna institucija heavy metala, polako se opraštaju. Metalsku scenu ove je godine snažno potresla vijest da su očevi heavy metala najavili posljednju veliku svjetsku turneju, vrlo prikladno nazvanu Epitaph. Nažalost, dolazi vrijeme gorke spoznaje da legende neće biti vječno mlade i da će nas polako, jedna za drugom, napuštati. Mali kralj rock ‘n’ rolla Dio već se oprostio, a miru se polako približavaju i Judas Priest i drugi. Posve zasluženo, ali više brine to što na obzoru (trenutno) po mom mišljenju nema benda koji bi mogao preuzeti njihovu ulogu. No dosta jadikovanja, Judas Priest su i dalje tu, ovdje i sada, i već su duboko u svojoj monumentalnoj svjetskoj turneji Epitaph, koja bi trebala trajati čak dvije godine. Svojim posjetom našim krajevima Priesti nas nažalost nisu počastili pa smo masovno hodočastili u nama najbliži Beč, a još jače je iz “Beča” mamio bijeli Beograd. Isprva čak pomalo oklijevajuće, jer je već dobro poznato da su Priesti “unakaženi”, bez pola jedinstvenog heavy metal gitarskog dvojca Tipton/Downing. Taj “stari prdonja” zamijenio je svoju sjekiru za golf palicu, kožu i nitne za golf cipele i Lacoste polo majice. No unatoč blago gorkom okusu njegove prisutnosti, nismo ga čak ni toliko zapravo pogrešali, kao što ćete moći pročitati u nastavku.
Dolazak u Beograd bio je pun iščekivanja i uzbuđenja, pogotovo kad smo stigli na cilj, veličanstvenu beogradsku Arenu, ispred koje se gotovo u stilu kultnog Heavy Metal Parking Lota vrvjelo od obožavatelja. Obećavao se dakle odličan odaziv i doista se u zraku osjećala pozitivna napetost zbog iščekivanja druženja s kumovima heavy metala. Ovaj su put pred Priestima publiku zagrijavala još dva domaća predbenda, ali je aklimatizacija na srpski način života (“lagano”, hehe) zahtijevala svoj danak pa smo predbendove propustili.
Judas Priest su na turneju kao goste pozvali legendarne hard rockere Whitesnake. Ne nužno najprikladnija kombinacija, ali bilo je lijepo vidjeti i Coverdalea i njegovu bandu jebača. Whitesnake su si odrezali debeli sat za predstavljanje svog željeznog repertoara klasika, koje su začinili s nekoliko točaka s novog albuma Forevermore. No sudeći po viđenom, ne bi bilo loše da i Whitesnake polako najave svoj oproštaj. Instrumentalna četvorka je neosporna, a drukčije ni ne može biti ako na gitarama imaš imena kao što su Doug Aldrich i Reb Beach, koji je majstorski servirao slatko-teške hard rock rifove. I ritam sekcija je svoj posao odradila posve zadovoljavajuće, a kamen spoticanja je bez sumnje vječni mladić David Coverdale. Prvih je nekoliko komada vrlo lijepo predstavio svoj slatko zavodljivi vokal, koji se ubrzo slomio. I od komada do komada lomio se sve više i više. Coverdale dobiva ogromnu pomoć s miksete, bolno očitu u višim položajima, a inače krevelja i hropšće kao parna lokomotiva. Bez izdašne podrške pratećih vokala stvar bi ispala još jadnije. Ali Coverdale jednostavno ne odustaje. Zato si u relativno kratkom setu može priuštiti čak dvije solo točke, koje povrh svega nisu bile ništa posebno. Ja sam barem od Aldricha očekivao neku promišljeniju gitarsku liniju, pa smatram da se mnogo, mnogo bolje snalazio u ulozi Dioova gitarista. Još je tupiji bio bubnjarski solo, koji nije pokazao ništa spektakularno. Ipak, bilo je ugodno čuti besmrtne hitove poput željezne Is This Love, Here I Go Again i Still of the Night, a bezobrazno su nas Whitesnake izdražili samo s nekoliko sekundi nestašne Slide It In, koja se preljevila u Fool For Your Lovin’. Odlično je ispala prije svega potresna naslovna skladba novog albuma, balada Forevermore. Whitesnake u godini 2011. tako ostavljaju prilično gorak okus, jer Coverdale očito ne može i ne želi priznati da je vokalno prilično jadan. Savjet Milana Tarota danas bi se mogao poprilično preinačiti: “Nek ne pušta kose kao Dejvid Koverdejl, nego zabrije kosu kao Rob Halford i sluša Đ U D A S P R I ST!”
Čim su se bijele zmijice pospremile s pozornice, nju je prekrila golema zastava s natpisom Epitaph, za čijim su zaklonom tehničari pripremili sve potrebno za nastup Judas Priest. Ubrzo je iz zvučnika zabubnjala Battle Hymn i iza zastave su svoja mjesta zauzele silhuete članova Judas Priest. Oduševljenje u dvorani bilo je eksplozivno u tren, a žmarci su se prikrali sami od sebe (meni još toliko više, jer sam bend zadnje tri, četiri godine ustrajno, ali neuspješno lovio)! Priesti za početak nažalost nisu ponudili logičan nastavak Battle Hymn, One Shot At Glory, nego su nemilosrdno zapalili s Rapid Fire. Zvuk je od početka bio vrlo dobar, mjestimice lagano zamućen, ali sve je bilo na svom mjestu – Travisovo torpediranje dvostrukom pedalom, rezanje enciklopedijskih heavy metal rifova novog dvojca Tipton/Faulkner, tiho, ali pouzdano Hillovo basiranje, i da, ovaj put i ubilački krikovi i odlični vokali metal boga, Roba Halforda. Upravo je “Metal God” ovaj put još najviše opravdao svoj besmrtni nadimak i dokazao za什 je još uvijek jedno od najvećih vokalnih imena heavy metala. Jasno je da Halford ubilački visoke vokalne linije po kojima je slovio osamdesetih više ne može. No najviše položaje odlično nadomješta nešto nižima, još uvijek otrovno visokima, a kod nebeskih krikova mu mikseta očito, ali nenametljivo malo pomaže i reverb i echo efektima naglasi “scream”. Po svjedočanstvima sam očekivao prilično slabiju predstavu, ali Metal God je blistao od početka do kraja. Setlista je bila fenomenalna od prvog do zadnjeg komada, i iako svatko ima svoje favorite i htio bi čuti barem još ovaj ili barem još onaj, ovo je bio savršen izbor klasika koje su pisale heavy metal žanr, a mjesta je dobilo i nekoliko pravih bisera. Među uvijek prisutnim klasicima odlično su se uklopile Heading Out to the Highway, ubilački rušilac Judas Rising, fenomenalni Starbreaker, pa Never Satisfied s prvijenca, a najveće iznenađenje svakako su bile skladbe s najkritiziranijih albuma grupe, Turbo i Ram It Down, Turbo Lover i ludi mini ep Blood Red Skies. Ta je uživo ispala još mnogo bolje nego na ploši, jer Travis svoj posao odrađuje blistavo u usporedbi sa sintetički zvučećim bubnjevima na albumu. Isporuka dramatičnih tonova u takvim je trenucima bila srhljiva, Judas Priest točno znaju kako složiti komad i kako u njegovo raspoloženje zaviti višetisućglavu mnoštvo. Nezaboravno! Halford je tijekom koncerta priredio pravu modnu reviju, jer je gotovo za svaki komad promijenio uniformu. Na početku se jasno pojavio potpuno zavijen u kožu i nitne, s obaveznom kapom na glavi, a najdramatičnije je na pozornicu zasigurno stupio kao prorok s kapuljačom preko glave i križem Judas Priest u ruci, tijekom komada Prophecy. Uz obavezne modne dodatke Rob nije zaboravio ni publiku, jer joj se više puta obratio, poticao je i neprestano držao u napetosti iščekivanja. Ovo je bio mnogo bolji Halfordov nastup nego danas za njega prilično karakteristično gledanje u pod i stajanje na miru. Tek je kod Hell Beant For Leather malo predahnuo i odpjevao je sjedeći na svom čeličnom Harleyju. Nezaboravna heavy metal ikonografija Judas Priest i danas je nevjerojatna i besmrtna! Judas Priest na Epitaph djeluju kao preporođeni, a nekoliko zasluga za to zasigurno zaslužuje Richie Faulkner, koji je imao hrabrosti stati u cipele K.K. Downinga. Vidi se da je Richie daleko najmlađi član grupe, jer je na pozornici bio i najživlji i najenergičniji. Neprestano je održavao kontakt s publikom, nemilosrdno headbangao i uopće odlično (i s poštovanjem!) preuzeo lik i djelo Downinga. Osim toga, dečko doista vlada svojim instrumentom, jer su sve linije bile odsvirane kirurškom preciznošću, prostora za pogreške nije bilo, a odlično paše i u nezaboravno micanje bokovima rame uz rame s Glenom Tiptonom! Glazbenu predstavu postave odlično je dopunjavala metal pozornica, okićena golemim lancima, mnogim pirotehničkim i dimnim efektima, laserima te obaveznim križevima Judas Priest s obje strane. Priesti su se na pozornicu vratili čak dvaput i ukupna duljina nastupa premašila je dva sata! Velika pouka mlađim bendovima od njihovih kumova! Završna himna Living After Midnight bila je odlična popudbina za nastavak noći u Beogradu. Budućnost Judas Priest još je pomalo zavijena u maglu, iako obećavaju novu plošu. No ako je ovo bio oproštaj od Judas Priest, neće biti gorak nego sladak! Hvala metal bogovima koji su napisali knjigu heavy metala. Ako je ovo kraj, epitaf grupe već je napisan: “I can see my future/Writings on the Wall/Legend in My Lifetime/Stories Will Recall” (Leather Rebel, Judas Priest)!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
WHITESNAKE: 1. Best Years 2. Give Me All Your Love 3. Love Ain’t No Stranger 4. Is This Love 5. Steal Your Heart Away 6. Forevermore 7. Guitar solo (Doug Aldrich/Reb Beach) 8. Love Will Set You Free 9. Drum Solo (Brian Tichy) 10. Slide It In 11. Fool For Your Lovin’ 12. Here I Go Again 13. Still Of The Night JUDAS PRIEST: 1. Battle Hymn (intro) 2. Rapid Fire 3. Metal Gods 4. Heading Out To The Highway 5. Judas Rising 6. Starbreaker 7. Victim Of Changes 8. Never Satisfied 9. Diamonds & Rust 10. Dawn Of Creation (intro) 11. Prophecy 12. Night Crawler 13. Turbo Lover 14. Beyond The Realms Of Death 15. The Sentinel 16. Blood Red Skies 17. The Green Manalishi (With The Two-Pronged Crown) 18. Breaking The Law 19. Painkiller —dodatak I.— 20. The Hellion 21. Electric Eye —dodatak II.— 22. Hell Bent For Leather 23. You’ve Got Another Thing Comin’ —dodatak III.— 24. Living After Midnight
Galerija slika
