Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Barclay James Harvest
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1974
Ocjena: 4/5
“Everyone Is Everybody Else” bio je prvi album Barclay James Harvest koji je izašao za Polydor nakon raskida ugovora s izvornom kućom EMI-Harvest. Za sastav koji je tada stjecao sve veću prepoznatljivost i popularnost, ponajprije u srednjoj Europi, ovaj je album ujedno predstavljao novo poglavlje glazbene karijere. Njihova energična mješavina simfonike, pastorale i hard rocka dotad im je donijela lijep uspjeh i simpatije brojnih slušatelja i progresivnog i klasičnog rocka, no još se uvijek nisu uspjeli komercijalno afirmirati ni na svjetskoj razini, a domovina je prema njima i kasnije gajila maćehinski odnos (tu su imali sličan problem kao, recimo, Uriah Heep). Njihov prethodni album, “Baby James Harvest” (1972), na kojem su većinom morali odustati od bliske suradnje s orkestrom koji je na turnejama bio grješno skup, što se osjetilo i u pomalo izmijenjenom zvukovnom usmjerenju, skupini nije donio željeni komercijalni uspjeh. To je bio glavni razlog zbog kojeg je tadašnja izdavačka kuća digla ruke od njih, što se kasnije pokazalo velikom pogreškom jer su BJH kod nove kuće uživali sve veću podršku u svim njemačkim govornim zemljama, gdje su do kraja 70-ih postali i pravi zvijezde.
Za “Everyone Is Everybody Else” članovi sastava unajmili su poznatog producenta Rogera Baina, koji je dotad bio najpoznatiji po radu za heavy rock bendove poput Black Sabbath i Budgie. Možda je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojih su članovi sastava bili nezadovoljni nekim konačnim rezultatima. Ponajprije je klavijaturist Woolly Wolstenholme, tehnički gledano bez sumnje središnji glazbenik sastava, vjerojatno imao nekoliko krupnih riječi na Bainov račun, jer je s popisa skladbi bio prisiljen povući svoje djelo “Maestoso”, koje je kasnije našlo put na njegov prvi solo album. Zbog toga je nestalo nešto njihove izvorne pastoralne magije i broj orkestralnih aranžmana kakvi su bili karakteristični za rane albume objavljene za Harvest. S druge strane, BJH nikad nisu zvučali tako udarno kao na ovom albumu, što je zacijelo bilo drago svim ljubiteljima njihove heavy rockerske strane. Iako je Woollyev doprinos poprilično okrnjen i ovo je ponajprije Johnov i Lesov album, ni ljubitelji njihove simfonijske naravi nisu mogli biti nezadovoljni jer su pojedini simfo aranžmani, unatoč izostanku orkestralne komponente, iznimno ukusni.
BJH su još od svojih početaka bili poznati po tome što su na svaki svoj album uključili barem jednu skladbu sa socijalnom budničarskom porukom. Jedna od najpoznatijih takvih himni jest i uvodna skladba na ovom albumu, “Child Of The Universe”, koja je u svojem izvornom obliku snimljena za Johnov samostalni album “A Major Fancy” (snimljen još 1972., a službeno objavljen tek 1977.). Sadrži jednostavan, ali iznimno lijep Woollyev aranžman na klaviru, prepleten s jednostavnim gitarskim rifom. Središnja izražajna snaga skladbe bez sumnje leži u romantičnom, društveno budničarskom refrenu. On je namijenjen svoj djeci kojoj je rat poremetio život. Unatoč tome što članovi sastava nisu bili zadovoljni njezinom konačnom produkcijskom podobi, riječ je o jednoj od njihovih najboljih i najpoznatijih skladbi, koja ni danas nije izgubila svoju izvornu energiju i poruku te opravdano spada među klasike rock glazbe. “Negative Earth”, koja govori o dramatičnom slijetanju astronautske misije Apollo 13, koja je jedva preživjela povratak na Zemlju, još je jedna vrlo dobra, možda čak i blago previđena stvar. Johnove bluesy gitarske linije odlično se uklapaju uz valovanje Woollyevog melotrona i tvore melankolični središnji motiv. Svoje dodaje i Lesov prepoznatljiv anđeoski, falsetom protkan vokal, koji zna ponekad biti i naporan, ali je na ovom mjestu sve prije nego to. Riječ je o jednoj od rijetkih BJH skladbi čiji je tekst napisao bubnjar Mel Pritchard. Mogu reći da je riječ o vrlo posrećenoj skladbi koja svojom melankoličnom melodijom dobro hvata ugođaj osamljenosti i nemoći kakav su u svemiru i pri slijetanju proživljavali spomenuti astronauti.
Dramatični “Paper Wings”, inspiriran posjetom Eiffelovu tornju i pogledom na ploču postavljenu u spomen na nekoga tko je skočio s tornja, bez sumnje je jedno od najboljih djela na albumu, ponajprije zbog brojnih promjena ritma. Tu se prvi put na albumu više ističe njihova simfonijsko-pastoralna narav, jer Woolly pobrine za nekoliko iznimno ukusnih, melankolično obojenih linija na orguljama i melotronu uz Lesovu pratnju na akustičnoj gitari. Moram pohvaliti i Johnov doprinos, koji kroz tkanje melankoličnih tercnih melodija i nekih energičnih gitarskih rifova pokazuje da je ovaj sastav bez sumnje ostavio svoj pečat u razvoju heavy metala. Na “The Great 1974 Mining Disaster” BJH su se (prvi, ali ne i zadnji put) late zanimljivog eksperimenta te potpuno rearanžirali i promijenili tekst poznate skladbe druge rock skupine. U ovom je slučaju riječ o klasiku sastava The Byrds, “New York Mining Disaster 1941”, koji je John rearanžirao i preinačio tekst tako da je posvećen radničkim demonstracijama britanskih rudara, koje su na kraju dovele do pada tadašnje konzervativne vlade. Glazbeno je riječ o iznimno solidnoj, gotovo klasičnoj Johnovoj pastoralnoj baladi s brojnim akustičnim i simfonijskim ukrasima, koja je sadržavala i duhovit tekst s mnogim aluzijama na tadašnje predstavnike nesposobne vlasti. U njoj se jedva mogu prepoznati tragovi originala sastava The Byrds. BJH će nekoliko godina kasnije učiniti nešto slično i s klasikom sastava The Moody Blues, “Nights In White Satin”, ali o tome u nekoj drugoj recenziji.
Udarni “Crazy City”, koji govori o životu u velikom gradu (u ovom slučaju Londonu), još je jedan od velikih pobjednika albuma i bez sumnje BJH klasik. Riječ je o poprilično zanimljivoj skladbi koju bih mogao opisati i kao neobično križanje simfonijskog prog rocka i heavy metala (neki bi to danas nazvali kar progresivnim metalom). Zamislite što biste dobili kad biste spojili Yes i Iron Maiden i dobit ćete odgovor kako zvuči ova odlična skladba. Johnovo rifanje mjestimice zvuči naprosto brutalno i time, unatoč kasnijoj pratnji melotrona u pozadini, pridonosi tome da BJH nikad više nisu zvučali tako udarno kao ovdje. Kombinatorika prljavih gitarskih rifova malo čak podsjeća na središnji motiv klasika Iron Maiden “Genghis Khan”, iako pomalo sumnjam da su ga Željezne Djevice baš posudile, a prije će biti da je riječ o još jednoj od mnogih slučajnosti. Oduševljavaju i odlične troglasne vokalne harmonije, oduvijek jedan od najjačih BJH elemenata. Šteta što nisu stvorili više takvih skladbi, koje su sadržavale začetak onoga što je kasnije postalo poznato kao prog metal. Slijedi jedina ljubavna balada, “See Me See You”, koja je znatno prepoznatljivija BJH stvar s jakom pastoralnom komponentom i odličnim zborskim višeglasjem. Mogu reći da je to jedna od boljih Johnovih ljubavnih skladbi s primjetnim cinicnim prizvukom te dobrom kombinatorikom klavira, akustične i električne gitare, na kojoj se može osjetiti njegova ljubav prema Beatlesima.
Da sam album ocjenjivao do ovdje, bez ikakve bi se sumnje uvrstio među tri, ako ne i dva najbolja BJH albuma. Nažalost, sa sljedeće dvije skladbe stvari na neko vrijeme blago idu nizbrdo i potvrđuju da se na gotovo nijednom albumu nisu mogli othrvati nekim stvarima za koje bi bilo bolje da ih jednostavno nema. To vrijedi i za međusobno povezani dvostruki vijenac, koji je poprilično čudakova i za BJH netipična mješavina bluesa, folka i countryja. “Poor Boy Blues” poprilično je bizarno križanje blues balade i countryja koje jednostavno ne uvjerava, dok je njegov nastavak “Mill Boys” sa svojim blago pripitim refrenom prilično neobična pop/folk stvar koju treba uzeti s potrebnom dozom humora. U tom slučaju zna biti čak i zabavna. Prema Johnovim riječima, obje su posvećene seoskim pamučnim predionicama, što ih s lakoćom svrstava uz bok Jethro Tull među one “narodske”, antikvarnim duhom prožete sastave. Unatoč mojim pritužbama, završna epska simfonijska poslastica “For No One”, još jedan BJH antiratni klasik u kojem napokon više do izražaja dolazi i njihova simfo prog komponenta, veličanstveno zaključuje album i još dugo izaziva trnce niz leđa, iako je verzija koja se nalazi na njihovu prvom koncertnom albumu “BJH Live” (1974) još bolja. Woollyevi veličanstveni aranžmani na melotronu i klaviru ovdje prvi put na albumu doista zadišu, dok John poslužuje neke od najsuptilnijih solaža u svojoj karijeri. Odličan višeglasni refren, koji u stihu donosi i enigmatičan naslov albuma, pobrine se da završi onako kako je i počeo – budničarskom, antiratnom himnom.
“Everyone Is Everybody Else” zacijelo spada među njihove najbolje albume, no za razliku od “Once Again” (1971), koji je postao svojevrsno kvalitativno mjerilo za sve njihove kasnije uratke, ne bih ga svrstao među one rock klasike bez kojih ne smije ostati nijedna poštena glazbena zbirka. Da nije bilo onog nepotrebnog blues eksperimenta i da je Woollyev doprinos bio barem malo manje okrnjen, ne bih imao nikakvih zadrški da ga svrstam među klasike. Preporučujem ga kao jedan od temelja za svakoga tko upoznaje sastav, jer je odličan pokazatelj njihove velike raznovrsnosti i sadrži mnoge slogovne varijacije te prilično njihovih klasika. “Everyone Is Everybody Else” album je koji je bez sumnje i danas na posebnom mjestu u srcima brojnih ljubitelja sastava i kojim je sastav uspio iznimno uspješno prebroditi prvu veću oluju u svojoj karijeri, da bi na kraju mogao doseći zvijezde.
Postava
John Lees – vokal, gitara
Woolly Wolstenholme klavijature, prateći vokal
Les Holroyd – vokal, bas gitara, gitara
Mel Pritchard – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Produkcija
Roger Bain
Popis skladbi
1. Child Of The Universe
2. Negative Earth
3. Paper Wings
4. Great 1974 Mining Disaster
5. Crazy City
6. See Me See You
7. Poor Boy Blues
8. Mill Boys
9. For No One
Trajanje albuma: 38.56
BONUS SKLADBE S REMASTERIRANOG PONOVNOG IZDANJA IZ 2003.
10. Child Of The Universe
11. Great 1974 Mining Disaster
12. Maestoso (A Hymn In The Roof Of The World)
13. Negative Earth
14. Child Of The Universe
