Izvođač: Noxire
Izdavač: Samostalno izdanje
Izdanje: 2006
Ocjena: 3/5
Celjanski alter rock n’ roll bend Noxire nije nikakvo nevino dijete. Iskustva im svakako ne manjka. Imaju talent, izgrađen glazbeni svjetonazor i stvaralačku viziju. Ali nedostaje im prepoznatljivosti, osobito u Sloveniji. Gdje tražiti razloge za to? Prvi, i to jedan ozbiljan, zasigurno leži u malom broju objavljenih Noxire albuma. Pred nama je tek njihov četvrti studijski, a da bi naslijedio prethodnika “Being Suspicious” (2001), trebalo mu je čak pet godina. Dakle, nedostaje redovita dostava svježeg materijala koji bi održavao ime Noxire na sceni, ili ga čak širio.
Pristup benda očito je usmjeren na dokazivanje na stranim glazbenim tržištima. Noxire su vrsta rock n’ roll prljavaca, ali daleko od razvikanog kamikaza punkerstva i drugih “otprilike” odrađenih aljkavosti. Nude skinuti rock s izraženim pristupom “manje je više”. Nažalost, album “Extra Ambiguous” prvi je među Noxire albumima koji je stigao do mojih centara mehanorecepcije, pa mi je ovaj put teže dati objektivnu ocjenu.
Kroz minutažu albuma stalno nas prati prepoznatljiv Noxire zvuk i stil, a skladbe su međusobno kompozicijski šarene, dok raznolikost osnovnih motiva na kojima počivaju pojedine skladbe stvara izuzetnu dinamiku na albumu. Dulji vremenski razmaci između izdavanja studijskih albuma benda vrlo su korisni za brušenje konačnih obličja skladbi, u smislu postizanja veće ukupne zrelosti u prenošenju rock iskustva. Dakle, skladbe koje čujete na albumu možda su nastale kao “ad hoc” ideje (što je inače najbolje i najprirodnije), ali su rasle i sazrijevale kroz dulje vremensko razdoblje. “Extra Ambiguous” nudi i druge vrline.
Vokal basista Marcela Vovka nosi prepoznatljiv prigušeni vibrato. Melodičan je, ali nipošto preslađak, da slučajno ne bi ispao iz golog rock pristupa prljavo diletantskih naglasaka koji bend njeguje. Zanimljivo je da melankolični puls, osobito na točkama više melodičnosti (npr. refren u Metaphor of Little Girl), rado preuzima primat nad inače osnovnim stavom pobunjeničkog rock n’ roll bjesnila. I pozor! Tužan izraz. To je danas moderno! Već na samom početku albuma, skladbom Make It, bend upozorava da mu nije strano slaganje tečnih motivskih nizova, koji su preduvjet za stvaranje onoga što zahtijeva iskren rock n’ roll stav! Izravno djelovanje pri slušanju iz prve, kroz smjelo spajanje agresije i melodičnosti. Noxire nije strana ni široka manevarska sloboda koja im je stalno otvorena kad pišu tekstove na engleskom. Stihovi su postavljeni tako da je Marcelovo pjevanje stalno tečno i usklađeno s riffovskom agresijom. Pjevač zahvaljujući domišljatom postavljanju engleskog u stihove ima veliku slobodu da se razmahne, da na dijelovima nastupi još agresivnije ili naglasi neki novi (drukčiji) osjećaj.
Načelo “manje je više” optimizirano je. Bend marljivo škrtari s motivima, ali gdje ih postavlja, dotjerani su. Sviranje je kompaktno i postiže visoku razinu međusobnog razumijevanja i usklađenosti među članovima benda, što omogućuje učinkovito i izravno približavanje pojedinih ideja slušatelju. Skladba Darkman prvi put je izašla već na albumu “Being Suspicious” (2001). Ta skladba i dalje ostaje jedna od najsavršenije dovršenih. Uključena je i u novijoj izvedbenoj varijanti na “Extra Ambiguous”. Vrlo sretno spaja sam dodir melodičnosti (motiv akustične gitare koji diže atmosferu) uklopljen u izravnost riffovske vožnje. Slično kao Darkman, tu razinu postižu Strange World, a nakon nje Way Out, s grabežljivim refrenima. Izravno, jednostavno, udarno i s ambijentom točke na “i” koju dodaje Marcelov specifični vokal. Dodir melankolije stalno je istaknut, i to zbog zanimljivog vokala i dodira melodije, što je inače rijetka pojava kod slovenskih alternativnih rock bendova, koji osobito u punk rocku po svaku cijenu razvikano oru po instrumentima. Kod Noxire ćete naći i srednje instrumentalne uloške, inače pune minimalizma, ali komplicirati je kod Noxire nepoželjno. Noxire znaju pustiti riff da glatko teče. Ovu primjedbu naglašavam da bih ukazao na izuzetno visoku profiliranost u komponiranju skladbi koju bend posjeduje. Ponekad je naime lakše komplicirati nego pronaći jednostavan put izražavanja. Taj osjećaj Noxire definitivno imaju.
Noxire nude organski garažni, elementaran i izravan zvuk iskonske rock udarnosti, koji godi na “Extra Ambiguous”. Štropot basa je istaknut i živo diše.
Dulju kilometražu od 15 godina postojanja u glazbenom poslu i na temelju toga stečeno iskustvo bend ponovno potvrđuje u sretno preinačenoj verziji inače slatkastog vječnozelenog klasika Everybody Loves Somebody originalnih autora Irvinga Taylora i Kena Lanea, koji su u svoja davna vremena već odcvrkutali, svaki na svoj način, nerazdvojno razuzdani kompanjoni Frank Sinatra i Dean Martin. Pečat razgrajaške zajebancije pod ravnanjem izravnog riffovskog drivea i karakterističnog vokala dojmljivo oživljava i zaključuje ovaj album skromne, ali zapravo idealne minutaže. Dotjerana rockerska oštrina i s njom višak adrenalina u krvi održani su s načelom “manje je više”!
“Extra Ambiguous” je album prekaljenih mačaka. Volio bih da ga bendu uspije približiti slovenskoj javnosti, jer je napravljen na način koji može ući u školske udžbenike mlađim slovenskim alter rock bendovima, za koje se nadam da neće pogrešno posezati za sočnim gnojivom koje donosi “emo” smrad, što danas masovno izopačuje zdravu sliku alternative, i da će ostati na obalama zdravog ukusa pobunjeništva, bilo da je riječ o nasljeđu Rolling Stones, Therapy?, Motorhead ili Noxire!
Postava
Marcel V. – bas gitara, vokal
Zeljko N. – gitara
Filip J. – gitara
Drash U. – bubnjevi
Produkcija
Robert V.
Popis skladbi
1. Make It
2. Flash
3. Strange World
4. Way Out
5. Forever
6. Again
7. Trust
8. Metaphor of Little Girl
9. Darkman
10. Everybody Loves Somebody
Trajanje albuma: 36.29
