Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Sony BMG
Izlazak: 1982
Trajanje: 1982
Ocjena: 4.5/5
S “Eye in the Sky”, i to s naslovnom skladbom i s cijelim albumom, legendarni prog rock sastav The Alan Parsons Project postao je jedna od najtraženijih grupa među ljubiteljima velikih radijskih hitova koji su se u osamdesetima slijevali gotovo bez predaha. TAPP su komercijalni vrhunac karijere najavljivali već kvalitetnim prethodnim albumima, obilježenima jedinstvenom mješavinom progresivnog rocka i popa kojom su se čvrsto usidrili među najpopularnijim art rock grupama na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Skladateljski, instrumentalni i producentski duo sastavljen od slavnog engleskog producenta i zvučnog inženjera Alana Parsonsa te škotskog pjevača, klavijaturista i skladatelja Erica Woolfsona ovim se izdanjem iznenada našao na samom vrhu glazbenih ljestvica, što u njihovu slučaju nipošto nije značilo da su time ikako izgubili na umjetničkoj kreativnosti, naprotiv.
“Eye in the Sky” je naime u svakom pogledu jedan od njihovih najinspiriranijih albuma, vrlo dobro uravnotežen između kraćih, melodično rockerskih skladbi s naglaskom na odlučnim gitarskim frazama i hipnotičnim refrenima te epski usmjerenijih tvorevina s mnoštvom moćnih simfonijskih aranžmana. Za potonje se i ovaj put pobrinuo pravi orkestar pod dirigentskom palicom Andrewa Powella. Produkciju, kao što je oduvijek bilo u Alanovoj tradiciji, ponovno krasi naglašeni perfekcionizam. Album tako unatoč opsežnoj uporabi elektronski obojenih Wurlitzer i Fairlight sintisajzera zvuči puno manje robotski-sintetički od mnogih popularnih albuma onog vremena.
Kao i svi dotadašnji TAPP albumi, i “Eye in the Sky” sadržavao je koncept. Ovaj put temeljio se na fenomenu različitih religijskih i političkih uvjerenja te njihovu utjecaju na život pojedinca. Mnogi tekstovi nosili su reference na crkvene i političke pokušaje nadziranja pojedinčeve duše, što poruke albuma čini aktualnima i za današnje vrijeme, iako u njima nema nikakva frontalnog napada, nego se više prepušta pojedincu da sam razmisli. Inspiracija za naslov stigla je preko vijesti o nekom špijunskom satelitu, a i zahvaljujući poleđini dolarske novčanice, na kojoj je prikazan prepoznatljiv znak reda Iluminata (piramida s okom).
Album se otvara godinama već gotovo uvriježenim instrumentalom “Sirius”, kojeg su za svoj odabrali pripadnici raznih košarkaških klubova. Svojedobno ga je kao uvodni motiv koristio i slavni NBA klub Chicago Bulls (još u vrijeme dok je za njih igrao Michael Jordan). Kao uvodnu špicu pri dolasku u ring koristio ga je i popularni WWF hrvač Ricky “The Dragon” Steamboat. Ta legendarna himna, koja se s vremenom slijeva u njihov najpoznatiji hit, prepoznatljiva je po svojevrsnom klavijaturskom rifu koji s vremenom ustupa mjesto veličanstvenim orkestralnim aranžmanima i “plačućim” gitarskim pasažama. U sljedećem trenutku slijedi prelijevanje u njihov najpoznatiji i najomiljeniji hit kojim su se lansirali u pop rock orbitu osamdesetih. Riječ je naravno o nostalgičnoj naslovnoj skladbi koju poznaju čak i oni koji za grupu inače nikad nisu čuli, nego su većinu vremena proveli pod ledom. Naizgled jednostavnim potezima Alanu, Ericu i pratećoj ekipi uspjelo je stvoriti vječnozeleni hit koji u tekstu govori o sveobuhvatnom nadzoru “Velikog brata”. Na melodične sintisajzerske teksture položili su jednostavan gitarski rif, dok je Ericov vokalni nastup s vrhuncem u nevjerojatno hipnotičnom refrenu jedan od najdirljivijih u njegovoj karijeri. Nezaboravna klasika u svakom je pogledu izvrsno izdržala test vremena, jer je još i danas njezino ozračje prožeto nevjerojatnom mjerom nostalgije i sentimentalnosti, dok je poruka aktualna više nego ikad.
“Children of the Moon”, koja zadržava srednji ritam, daleko je manje poznata tvorevina od slavnog prethodnika, no ipak je riječ o još jednom izvrsnom primjeru spajanja simfonijske profinjenosti i rockerske snage. Zarazni, melodično rockerski refren, za koji se pobrinuo dugogodišnji pjevač i basist David Patton (ex-Pilot, Camel), poduprt je uvjerljivom vezom između Bairnsonovih “plačućih” gitarskih fraza i raskošnih orkestralnih aranžmana u izvedbi klasičnog orkestra. Slijedi prelijevanje u baladu “Gemini” kojom se postiže potpuna promjena ambijenta i u kojoj do posebnog izražaja dolazi uporaba Bairnsonove pedal steel gitare. Za nostalgičnu vokalizaciju ovaj put se pobrinuo Chris Rainbow, još jedan dugogodišnji suradnik, dobro poznat i svim ljubiteljima grupe Camel.
“Silence And I” je orkestralno usmjerena balada s Ericovim pjevanjem u falsetu. Razmjerno slatkastom uvodnom dijelu slijedi veličanstvena, borbeno raspoložena orkestralna sekcija, kakve se ne bi posramila ni takva majstora simfonijskog prog rock pompa i ekstravagancije kao što su Keith Emerson i Rick Wakeman, što je i glavni razlog zašto ova skladba zaslužuje više pozornosti nego što se možda čini pri prvim slušanjima. Zatim slijedi očekivani zaokret u malo tvrđe, rockerski orijentiranije vode uz odličan AOR standard “You’re Gonna Get Your Fingers Burned”, u kojem u ulozi glavnog pjevača blista uvijek fenomenalni Lenny Zakatek, za mnoge čak najbolji pjevač koji je ikad surađivao s legendarnim projektom. Ambijentalni kontrast u odnosu na prethodnu skladbu uz bluesovski rif i gotovo plesni ritam ne bi mogao biti očitiji, dok je melodični refren već gotovo bezobrazno hipnotičan. Klavijature je ovdje odsvirao nitko drugi nego veliki šef osobno, to jest Alan Parsons, što je prilično neobično jer mu je to bila rijetka praksa.
Duhoviti “Psychobabble” sadrži poprilično smiješan, gotovo “ciciban” motiv na klavijaturama i pulsirajuću bas liniju u režiji gospodina Pattona. Razigrani sintisajzerski motiv koji zvuči pomalo arhaično spašava odlično pjevanje starog TAPP znanca Elmera Gantryja. Sintetički instrumental “Mammagamma” jedina je skladba na albumu koja s naglašenim elektroničkim linijama sintisajzera u izvedbi gospodina Parsonsa danas zvuči pomalo izvan konteksta i kao takva je ujedno i najslabija tvorevina na albumu. Može se shvatiti i kao svojevrsna zlokobna najava u elektroniku usmjerenih, uglavnom neuvjerljivih radova iz njegove kasnije, samostalne karijere.
Okus dosta popravlja nostalgični AOR teškaš “Step By Step”, koji sadrži jedan od najboljih refrena u povijesti projekta i s lakoćom se ubraja među TAPP-ove vječnozelene. Za mikrofonom je ovdje bio nitko drugi nego Lenny Zakatek, koji je uz pomoć eteričnih pratećih vokala uspio unijeti obilnu mjeru soula i tako već u osnovi odlično vođenu melodiju u refrenu podići za još jedan standard više. I instrumentalni ukrasi predvođeni odličnim gitarskim solom vrlo su dobro vođeni kroz visoko melodičnu okosnicu. Završna balada “Old And Wise” po strukturi je dosta srodna skladbi “Silence And I”, samo što su orkestralni aranžmani usmjereni u baroknije vode. Falsetni vokal Colina Blunstonea ponovno je “na mjestu” za sve romantične duše, dok oni “borbenije raspoloženi” neće znati jednako cijeniti njegov pjevački pristup i vjerojatno će im se činiti poprilično slatkastim. Vječni prog rock zanesenjaci pak najviše će uživati u odličnom saksofonskom solu legendarnog povremenog saksofonista/flautista Mela Collinsa (ex-King Crimson, Camel), kojim se album vrlo posrećeno i zaključuje.
“Eye in te Sky” i danas ostaje svojevrsna art rock klasika koja u ušima svih vječnih glazbenih romantika ne zvuči ništa manje nostalgično nego pri izlasku. Uvijek zahvalan koncept političkog i religijskog terorizma, usko povezan s nikad aktualnijim fenomenom “sveviđećeg oka”, uspješno su isprepleli među mnoštvom melodično rockerskih vječnozelenih hitova, pritom zadržavši pravu mjeru umjetničke samosvojnosti i eksperimentalnog osjećaja za bavljenje raznovrsnom simfonikom, što upućuje na njihovo prog rock podrijetlo. TAPP nakon silnog uspjeha “oka na nebu” nisu zaspali na lovorikama, nego su i ostatak svoje karijere nastavili snimanjem kvalitetnih konceptualnih albuma i zavodljivih radijskih hitova koji i dalje ne prestaju oduševljavati glazbene sladokusce.
Postava
Alan Parsons – klavijature, programiranje, produkcija
Eric Woolfson – klavijature, vokal
Ian Bairnson – akustična i električna gitara
David Paton – bas gitara, vokal
Stuart Elliott – bubnjevi & udaraljke
Mel Collins – saksofon
Chris Rainbow – vokal
Lenny Zakatek – vokal
Elmer Gantry – vokal
Colin Blunstone – vokal
Engleski orkestar pod vodstvom Andrewa Powella – orkestralni aranžmani
Produkcija
Alan Parsons
Popis skladbi
1. Sirius
2. Eye In The Sky
3. Children Of The Moon
4. Gemini
5. Silence And I
6. You’re Gonna Get Your Fingers Burned
7. Psychobabble
8. Mammagamma
9. Step By Step
10. Old And Wise
