Fish pošteno podložio ispod kotla nostalgije i uspješno ugrijao posjetitelje napola prazne dvorane

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Estragon / Bologna / Italija
Datum koncerta: 30.11.2007
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 20,00 €

Dok je više od polovice stanovnika sve manje zelene zemljice na sunčanoj strani Alpa kupilo najnovije primjerke dnevnika Delo zato što su uz njih mogli dobiti besplatno priloženi, trenutačno najtraženiji glazbeni artikl u našoj divnoj državi – naime, novi album Magnifica, nas troje, nepopravljivo ignorantskih izopćenika kad su u pitanju slovenske glazbene ljestvice i društveni trendovi, uputilo se u srce Bologne kako bismo prisustvovali jednom od većih progresivno rockerskih događaja koji su se u posljednje vrijeme zbili preko naše zapadne granice. Talijane je ovaj put svojom prisutnošću došao počastiti legendarni Fish, još uvijek najpoznatiji kao bivši pjevač kultne (neo) progresivno rockerske skupine Marillion, s kojom je postigao najveće komercijalne uspjehe svoje karijere. S njima je unatoč tome, što ne želi čuti ni riječi o mogućem ponovnom okupljanju, ostao u dobrim odnosima. Usprkos dugoj sjeni svoje bivše skupine, Fish je već devetnaest godina samostalan, u glazbeno razvijenom svijetu priznat i cijenjen glazbenik, koji je u tom razdoblju izdao niz solidnih do vrlo dobrih albuma, među kojima poznavatelji kao najbolje izdvajaju njegov prvijenac “Vigil In a Wilderness Of Mirrors” (1989), “Sunsets On Empire” (1996) te njegov najnoviji uradak “13th Star” (2007).

Očekivano predstavljanje većeg dijela izvedbi s novog izdanja ipak je na ovoj turneji ostalo u sjeni izvođenja djela s klasičnog Marillion albuma “Clutching At Straws” (1987), koji je ujedno bio njegov posljednji s tom skupinom. On je ove godine slavio 20. obljetnicu izlaska. Nakon prošlogodišnjeg, nezaboravnog susreta s legendarnim Škotom u Augsburgu, kad je on uživo odsvirao cijelu Marillion klasiku “Misplaced Childhood” (1985) zajedno s još nekim hitovima Marillion i njegove solo karijere, ovo je bio naš drugi posjet Fishevu koncertu. Iskreno rečeno, prije početka nisam ni slučajno očekivao da bi ovaj nastup mogao parirati, a kamoli nadmašiti kvalitetu onoga u Augsburgu, no ipak sam opravdano očekivao odličnu interpretaciju nekih Marillion klasika, teatralnu scensku predstavu i atmosferu kakvu je u stanju ponuditi samo ovaj izuzetno karizmatični glazbenik, jedan od rijetkih koji je sposoban u svom scenskom nastupu istodobno objediniti posve kontrastna lica klauna i mučenika.

Nešto poslije deset konačno smo se uputili u napola praznu dvoranu Estragon (u njoj smo posljednji put bili u travnju na Marillion). Cijene “suvenira” bile su kao i obično pretjerano papreno. Za ograničeno izdanje Fisheva solo albuma, primjerice, lihvari su htjeli čak 28 eura, što je stvarno bilo više nego previše. U ulozi predgrupe ovaj su put nastupili moderni talijanski simfo prog rockerski revitalisti The Watch, koji su se na kraju pokazali kao prilično zgodan izbor, iako (za zahtjevne prog gurmane) ne baš najoriginalniji. Unatoč tome bili su pravi melem za uši u usporedbi s prošlom godinom, kad nas je uz Fishev blagoslov “zabavljala” neka mlada britanska kantautorica koja, osim svojih neospornih vizualnih čari, u glazbenom smislu svojim “jadikovanjem” nije ponudila baš ništa vrijedno spomena. The Watch, koji su pod više nego očitim utjecajem Genesisa iz razdoblja Petera Gabriela (po mom mišljenju mogli bi biti i vrlo solidan Genesis tribute bend), tijekom nastupa pokazali su se sa solidnim simfonijskim progresivnim rockom, koji je sadržavao gotovo autentičan zvuk klavijatura iz 70-ih i bestidno sličnu scensku postavu kakvu su imali Genesis u svojim najboljim godinama.

Tijekom nastupa uglavnom su predstavljali djela sa svog aktualnog albuma “Primitive” (2007). Legendarnom zvuku klavijatura iz originalne škole Tonyja Banksa, dakle zvuku koji većina prog rock sladokusaca i danas najviše cijeni, u mnogočemu je kumovala činjenica da se, na moje veliko iznenađenje, među instrumentima našao i pretpotopni melotron, kojeg je danas i na nastupima prog rockerskih skupina sve teže zateći. Klavijaturist Fabio Mancini dokazao je da tamo nije stajao samo za ukras, nego da ga zna i koristiti. Pjevač Simone Rossetti, koji je ne samo po poetičnoj boji glasa nego i zbog usko pripijenog crnog odijela i hlača na zvono prilično sumnjivo podsjećao na mladog Gabriela, za Talijana je pokazao poprilično zavidnu uporabu engleskog, iako će još morati poraditi na svom vokalnom rasponu. Naravno, unatoč nekim pokušajima u tom smjeru, bio je daleko i od karizme i teatralnosti svog velikog uzora. I gitarist Ettore Salati već je malo previše očito oponašao scenski pristup Stevea Hacketta jer je cijelo vrijeme nastupa sjedio na stoličici. I stilski njegov gitaristički nastup nije mogao bez za Hacketta karakteristične uporabe tappinga i klasicističkih mekih linija pojedinih pasaža.

Po jedinstvenosti svog nastupa najviše se isticao basist Marco Schembri, koji je uporabom sticka rušio njihov audio-vizualni imidž nekakvih talijanskih Genesisa jer ni po čemu nije podsjećao na Mikea Rutherforda. Iako je uvijek lijepo vidjeti da još netko osim Tonyja Levina (King Crimson, Peter Gabriel) i Treya Gunna (UKZ, ex-King Crimson) koristi taj zahtjevni žičani instrument, on je ovdje, s obzirom na to da Schembri na njemu nije pokazao ništa baš osobito, bio više-manje za neku neobičnu instrumentalnu posebnost ili jednostavno zato da im se ne bi prigovaralo već kriminalno oponašanje Genesisa. Bubnjar Roberto Leoni također je više nego očito bio nadahnut Collinsovom tehnikom bubnjanja, iako će morati pojesti još mnogo kruha prije nego se približi toj razini. Njihov je nastup prilično brzo prošao, bez eventualnog bisa, a na kraju su i od mene zaslužili pljesak, što se kod predgrupa ne događa baš često. Mogu reći da su se The Watch pokazali kao pravi profesionalci i dobro nas zagrijali pred Fishev nastup, iako svojim pristupom ne predstavljaju mnogo više od dobrih imitatora Gabrielovih Genesisa.

Fish je svoj tradicionalno teatralni nastup najavio uporabom raznih scenskih projekcija. Tako smo, prije nego što je na pozornicu izašla njegova postava, mogli promatrati odbrojavanje godina od izlaska “Clutching At Straws” (1987) sve do 2007. Među njima su prevladavale parodije na neka fanovska pitanja s kojima se Fish suočava već godinama, primjerice ono u vezi s ponovnim okupljanjem s Marillion i njegovim (ne)izvođenjem kultnog, 20-minutnog Marillion epa “Grendel” (izvorno s njihova prvog EP-a “Market Square Heroes”, 1982). Uz stare snimke Fisha s Marillion vrtjeli su se i najvažniji društveni događaji tih godina, a ispod svakog bio je napisan poneki prilično sočan komentar. Druga veća duhovitost večeri bila je ta što je DJ, u trenutku kad su se na pozornici već našli članovi Fisheva benda, pustio klasik The Beatles “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”, što je zacijelo bilo namjerno dogovoreno. Tim je šalama došao kraj u trenu kad je na pozornicu autoritativno stupila divovska pojava, kao i obično obavezno ogrnuta arapskom maramom, te zauzela središnji položaj. Pred nama je stajao dobrodušan, nasmijani div, kojeg kao pravog profesionalca nije ni najmanje zbunila bestidno zjapeća praznina u dvorani, nego se pritom čak i zabavljao i ponudio nastup energičan koliko to priliči scenskoj karizmi njegova kova.

Fish i njegova ekipa svoj su nastup, pomalo neobično, usprkos tome što se očekivala izvedba lavovskog dijela albuma “Clutching At Straws”, započeli Marillion klasikom “Slainte Mhath”. Zatim je Fish svoj nastup preko energične izvedbe “Circle Line” preusmjerio na svoje samostalne skladbe, među kojima su prevladavale one s aktualnog albuma “13th Star”. I “So Fellini” (Fellini Days, 2001) te novi komad “Square Go” ostavili su dobar dojam, no među solo izvedbama po mom je mišljenju ipak odskakala epska “The Perception of Johnny Punter” s albuma “Sunsets On Empire” (1996), nadahnuta tragičnim događajima iz balkanske nedavne prošlosti. To su odražavale i scenske projekcije na kojima su se vrtjele snimke tadašnjih ratnih prizora. One su se odlično slijevale u atmosferu izvedbe, koja je inače nabijena i sirovim rifovima i suptilnijim trenucima. Riba je tu prvi put izrazitije pokazao svoje teatralne sposobnosti tako što je svoju arapsku maramu tijekom duže instrumentalne dionice omotao oko lica i tako nastupio u ulozi nekakvog islamskog fundamentalista. Pritom je neko vrijeme stajao kao okamenjen, što je bilo u oštrom kontrastu s njegovim inače prilično živahnim scenskim pristupom. Fish je s obzirom na izbor svojih solo djela pokazao da mu u posljednje vrijeme leže nešto mračnija i teže zvučeća djela, utemeljena na gotovo polutonskim metalnim rifovima (jedan od rijetkih “novijih” prog sastava o kojem moćni Riba ima pozitivno mišljenje su Porcupine Tree, tako da neki noviji utjecaji zacijelo potječu i odatle). Pretpostavljam da i to odražava njegovo aktualno, prema ženama prilično neprijateljski nastrojeno raspoloženje i vječnu potragu za svojom “pravom zvijezdom”, koju je moguće pratiti u konceptu njegova aktualnog albuma.

Fish je u ovoj postavi, u odnosu na prošlu godinu, imao nekoliko osvježenja, primjerice novog ritam gitarista Chrisa Johnsona, kojeg smo imali priliku upoznati već nakon intervjua. Neka spomenem da se Chris pohvalio kako je već posjetio Sloveniju pa je zato i odmah prepoznao naš dar u obliku kraškog terana te Fishu dao jamstvo da ga ne namjeravamo otrovati. Mladić se na gitari pokazao kao dobar suradnik starog mačka Franka Ushera, a mjestimično se istaknuo i pratećim vokalom. I za bubnjevima je bio netko koga u Augsburgu nismo vidjeli – Gavin Griffiths, bivši bubnjar Mostly Autumn, skupine koju Riba po mom mišljenju više ne želi ni vidjeti ni čuti nakon svoje propale zaruke s njihovom pjevačicom. Za klavijaturama je ovaj put bio nitko drugi nego u prog rocku već gotovo kultni klavijaturist Foss Paterson (među ostalim surađivao je i s Camel i Jethro Tull), koji se uspješno potvrdio kao onaj idealni klavijaturist za Fishevu pratnju. Stari lisac Frank Usher, jedini koji je s Fishom od samog početka, potvrdio je svoj glas jednog od više previđenih gitarista u modernom prog rocku o kojima se obično ne govori baš mnogo. I basist Steve Vantsis dugogodišnji je član Fisheve postave, a može se pohvaliti i time da je pridonio velik dio ideja za “13th Star”. Fish je tijekom nastupa predstavio svakog od njih i zorno pokazao tko je glavni čim su neki namjerno počeli izazivati i “udarati se u prsa”.

Nakon što je izvedbom “Manchmal”, također s aktualnog albuma, dosegnuo vrhunac svojih solo izvedbi, začinjenih mračnom atmosferom i u polutonske košulje odjevenim gitarskim pasažama, preko “Hotel Hobbies” posve se neočekivano vratio izvedbi djela s “Clutching At Straws”. To je i s publikine strane bio više nego poželjan potez jer, bez obzira na vrlo dobru izvedbu većine njegovih solo skladbi, treba priznati da je većina nas došla na njegov nastup uživati prvenstveno zbog izvedbi djela s tog Marillion klasika. “Hotel Hobbies” ponovno je pošteno oživio već primjetno pomalo uspavanu publiku, koja je od tada, barem u prvim redovima, aktivno surađivala sa sastavom i privremeno uspijevala spašavati koncertnu atmosferu. Fish je osakaćenu atmosferu s publikine strane, koju je odražavala sramotno niska posjećenost, tjerao većom količinom svog specifičnog humora, koji je među ostalim uključivao društvene, nogometne i seksualne aluzije, ali i nešto neskrivene samoparodije. Nekoliko se puta našalio i na račun slabe posjećenosti, rekavši “da mu se jako sviđa ta posebna atmosfera izuzetne intimnosti i da ćemo sada moći upoznati jedni druge po imenima”. Za razliku od prošle godine, kad je između izvedbi govorio gotovo bez iznimke na njemačkom, ovaj sam ga put usprkos njegovu jakom škotskom naglasku mogao bez problema posve razumjeti.

Fish i njegovi kamerati u nastavku su iznenadili i majstorskom verzijom klasika “Warm Wet Circles”, koju Fish već jako dugo nije uvrstio u svoj koncertni repertoar. Publika se uspjela ugrijati čak do te mjere da su se najzagrijaniji tijekom “That Time Of The Night” trudili oponašati originalne ženske prateće vokalne harmonije koje nastupaju pri kraju te skladbe. Nekoliko vjernih fanova ipak se našlo. Tada i još mjestimično na izvedbama djela s “Clutching At Straws” primijetilo se da Fish na stare dane vokalno ne može, a ni ne želi više dosezati visoke dionice kakve je imao u vrijeme s Marillion. S “Dark Star”, koja je po mom mišljenju jedno od najboljih djela s njegova aktualnog albuma, Fish i njegova postava nakratko su se iz 80-ih opet vratili u sadašnjost. Što se tiče instrumentalnih umetaka, atmosfere i Fisheve karizmatične scenske predstave, to je uz prije spomenutu “Perception of Johnny Punter” zacijelo bio najbolji trenutak večeri kad su u pitanju njegove solo izvedbe. Prije izvedbe “Sugar Mice”, koja je također bila jedan od najboljih trenutaka večeri, Fish se napola u šali, napola ozbiljno prisjetio vremena kad je “još bio mlad i imao nešto kose, a sada je već ostarjeli muškarac, ali ne bi ni za što htio nositi periku ili implantate jer ima tako oskudno vremena, koje umjesto za češljanje radije troši na paljenje cigareta”. Fish je još uvijek gotovo jednako strastven pušač kao i pivopija, iako je tijekom nastupa konzumirao plastenke vode uz riječi da “i riba treba vodu”.

U sljedećem se trenutku potužio da su prethodnog konobara izgubili tijekom jednog od putovanja pa je njegovu ulogu preuzela kar Fisheva tinejdžerska kći Tara. Već sljedećeg trena s pladnjem je na pozornicu izašla simpatična 16-godišnja djevojčica, koja će se u sljedećih nekoliko godina zacijelo razviti u atraktivnu ženu, te poslužila pićem tatu Fisha i ostale striceve iz njegove postave. Tara je inače prije i poslije nastupa marljivo brinula i za prodaju očevih “suvenira”. “Sugar Mice” je tako te večeri zamijenio “Incommunicado” kao onaj trenutak Fisheva nastupa kad Fish i njegova ekipa po tradiciji mijenjaju plastenke vode opojnim kapljicama. Koga “šećerni miševi” nisu uspjeli dovesti u delirij, to je zacijelo uspjelo odličnoj verziji “White Russian”, koja će u svijetu još uvijek nesmanjenog vala netrpeljivosti i rasizma biti uvijek aktualna skladba, koju je Fish, unatoč izbjegavanju pojedinih visokih dionica, izvrsno otpjevao na svoj specifičan dramatično-potresni način. Slijedio je bis s pomalo neočekivanim “Cliche”, koji je u osnovi prilično prosječna ljubavna balada. To je zacijelo moglo ispasti kao veliko razočaranje, no pratnja ju je nakon Fisheva naglog odlaska produljila i odsvirala odličan instrumentalni dodatak, ponajprije preko izvrsne Usherove “Gilmour susreće Latimera” gitarske solaže. Time su me neočekivano posve očarali i pobrinuli se za još jedan od najljepših trenutaka večeri.

Fish se nakon svoje neočekivane odsutnosti ipak opet vratio na pozornicu, preobučen u nogometni dres s njegovim imenom, nedostajali su mu samo još obavezna čaša viskija i slamka. Sve je bilo spremno za dugo očekivani glavni “žur” – navijačko-šaljivi “Incommunicado”, koji je ujedno bio i posljednja izvedba večeri. Ako je igdje te večeri atmosfera procvala kako se i pristoji, bilo je to pri izvedbi tog uvijek zabavnog i duhovitog Marillion klasika, uz koji se Fish, baš kao i u njegovu spotu, na trenutak opet pretvori u onog simpatičnog pijančića koji se upravo vratio s nogometne utakmice između Škotske i Italije i nakon poraza za šankom gasi razočaranje (i oko tradicionalnih nogometnih sukoba te se večeri čuo prilično smijeha). Fish i njegovi kamerati pobrinuli su se i za obavezni ples. I tijekom redovnog dijela nastupa izuzetno mirni Chris Johnson ovdje si je priuštio nekoliko skokova u zrak. Oduševljenja publike nije bilo kraja ni kad joj se Fish već zahvalio i oprostio s pozornice. Nažalost, bili smo uskraćeni za dvije izvedbe koje su se inače nalazile na redovnom repertoaru turneje. Fish je naime slaboj posjećenosti na kraju ipak prišio šamar tako da, usprkos bučnim ovacijama u prvim redovima, nije izašao odsvirati bis koji je trebao biti “The Last Straw”. Isto tako izostavio je iz izbora izvedbi “Vigil In a Wilderness of Mirrors”. Unatoč tome nisam bio ni najmanje razočaran i mogu reći da je Fish nekako uspio zadovoljiti ono što sam od njega očekivao, makar je prvi susret s njim nedvojbeno bio bolji, no kod mene je gotovo uvijek tako da mi prvi susret s određenim izvođačem uvijek ostane u ljepšem sjećanju nego sljedeći.

Neki su bili ipak prilično kritičniji pa su se nakon nastupa žalili na preglasno ozvučenje, osobito na početku nastupa. Mene to nije baš mnogo smetalo, iako sam se složio da je ozvučenje očito bilo prilagođeno većoj posjećenosti od konačne. Veću bih kritiku osobno uputio ponajprije slabom scenskom osvjetljenju, jer je često bilo neprimjereno korišteno, osobito što se tiče osvijetljenosti glavnog scenskog aktera te večeri. No ne mogu ni preko toga, a da se ne zgražam nad kriminalno niskom posjećenošću nastupa (oko 100 ljudi) jednog od rijetkih solo izvođača u rocku koji svoju glazbu još uvijek stvara srcem i dušom i publiku, bez obzira na okolnosti, uvijek nagradi maksimumom svojih mogućnosti. Ovaj Fishev nastup mogu ocijeniti kao vrlo dobar, ne fenomenalan kakav je bio onaj u Augsburgu, ali ipak nekako u skladu s mojim inače očekivanjima. Pogotovo nakon što je pred početak zbog rupe u publici sve upućivalo na prilično slabije. Njegov ovogodišnji scenski nastup bio je zamišljen drugačije nego prošle godine tako da ovaj put nije izvodio klasični album u cijelosti, nego je iz njega izostavio nekoliko djela te među njih unosio neke solo izvedbe, pa je već zbog toga ponavljanje prošlogodišnje atmosfere bilo neizvedivo. Na to je naravno onda utjecala još i katastrofalno niska posjećenost, koja je odlučujuće utjecala i na atmosferu i na to da je njegov nastup bio skraćen za drugi bis.

Fish se na kraju intervjua čak sarkastično našalio da zbog naših “vrlih” organizatora ne može razgledati znamenitosti naše zemlje. Uz apsurdnu posjećenost njegova nastupa u Bologni radije si ne bih predočavao koliko bi ljudi došlo na njegov nastup da ga je neki organizator nadahnut samoubilačkim financijskim sklonostima usudio dovesti u naše krajeve. Čak i da su za predgrupu doveli Magnifica, nabijeno puna dvorana do Fisheva dolaska bi se po najoptimističnijim prognozama smanjila na kojih petnaestak osoba. Dobrodošli u mali, ali stvarni svijet podalpskih poskočnica, nedjeljne goveđe juhe i turbo folka, gdje su poželjne samo one ribe iz Mercatorove ponude.

Setlista

1. Slainte Mhath
2. Circle Line
3. So Fellini
4. Square Go
5. Perception of Johnny Punter
6. Manchmal
7. Hotel Hobbies
8. Warm Wet Circles
9. That Time Of The Night
10. Dark Star
11. Sugar Mice
12. White Russian
—bis—
13. Cliche
14. Incommunicado

Galerija slika