Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Mestre (Venecija) / Teatro Corso / Italija
Datum koncerta: 07.02.2015
Broj posjetitelja: 600
Venecijanska dvorana Teatro Corso ugostila je u svojim njedrima koncertni nastup još uvijek fascinantno karizmatičnog škotskog pjevača Dereka Williama Dicka, poznatijeg pod umjetničkim nadimkom Fish, inače jednog od najslikovitijih glazbenika drugog vala progresivnog rocka, koji je prvotno stekao svjetski glas kao član legendarne skupine Marillion. Najavljivao se koncert veličanstvenih emocionalnih i ambijentalnih dimenzija za sve ljubitelje progresivnog rocka sa srcem.
Ovaj je put neoprogrockovski pjevački velikan, koji na aktualnoj turneji predstavlja svoj najnoviji studijski album, »A Feast Of Consequences« (2013), nastupio najbliže našoj granici, pa smo ga nakon gotovo osam godina od Fishevog nastupa u Bologni mogli pogledati nešto bliže nego inače. Na sreću, te večeri u ugodno uređenoj kazališnoj dvorani nije bilo nikakvog eventualnog, suvišnog, domaćeg predbenda, dok je Fish za ‘stimulativnu’ glazbu prije izlaska na pozornicu odabrao rane skladbe grupe The Who.
Njegov je bend od našeg posljednjeg susreta s njim doživio nekoliko promjena, koje ipak nisu bitno utjecale na sam zvuk, koji je te večeri, usred tehnički i ambijentalno vrhunski izvedenog nastupa, doista bio na izvrsnoj razini. Nakon što je Fish prestao surađivati s dugogodišnjim gitaristom Frankom Usherom, njegovo je mjesto zauzeo dugogodišnji suradnik i povratnik Robin Boult, koji pri izvođenju Fishevih solo djela i marillionskih klasika ni te večeri nije bio ništa manje uvjerljiv od svog prethodnika. Boult s Fishem surađuje još od 1991. godine, iako je u međuvremenu bilo i nekoliko albuma na kojima nije dao svoje gitarističke usluge. Od ‘starih znanaca’ u Fishevu je bendu ostao dugogodišnji basist Steve Vantsis, dok je za bubnjevima sjedio Gavin Griffiths (ex-Karnataka). Najpoznatiji član Fishevog pratećeg benda je bez sumnje John Beck, inače klavijaturist artrockovske skupine It Bites.
Svatko od njih zaslužio je čestitke za pokazano te večeri, u kojoj nije bilo mnogo trenutaka za eventualno solističko ‘razbacivanje’. Naravno, cijelo je vrijeme u prvom planu bio karizmatični pjevački ‘div’, koji ni ovaj put nije razočarao. Fisha glasnice još uvijek relativno dobro slušaju, iako se već dugo izbjegava dosezanja viših vokalnih registara. Osim nekoliko jedva čujnih ‘incidenata’, kad je trebalo usput zahvatiti malo više zraka i otpiti nekoliko gutljaja vode, vrlo je dobro i bez većih posrtaja otpjevao i klasike i novija djela. Škotski je korjenjak se od našeg posljednjeg susreta s njim promijenio i u fizičkom smislu, jer njegovo sve izbrazdanije lice sada obrubljuje gusta, siva brada, koja se, međutim, škotskom sunarodnjaku nezaboravnog filmskog glumca Seana Connerya savršeno dopada i u najboljem slučaju još povećava ionako golemu scensku karizmu.
Na početku nastupa, kad je s bendom izveo dvije nove skladbe, epsku »Perfume River« te naslovnu »Feast of Consequences«, nosio je naočale da bi uz njihovu pomoć lakše čitao pojedine tekstove skladbi s najnovijeg solo albuma, jer ih očito još ne zna sve napamet, a kasnije ih više nije trebao. Isto tako je oko vrata imao obješen svoj već gotovo zaštitni palestinski šal, dok je njegova scenska mimika još uvijek posebno poglavlje za sebe. Izvanrednom ugođaju koji je dočarala već i sama Fishova scenska pojava, uz njegov bend naravno, pridonijele su i zanimljive scenske projekcije, koje su predstavljale ‘priču’ pojedinih skladbi. Tako smo te večeri nagledali mnogo tragičnih prizora iz Prvog svjetskog rata, jer je »A Feast of Consequences« konceptualni album koji u pojedinim skladbama upozorava upravo na jedan od najvećih pokolja u povijesti čovječanstva.
Nakon bravurozne izvedbe udarnog Manchmal« te romantičnog »Arc of the Curve«, dviju skladbi s odličnog prethodnog albuma »13th Star« (2007), nastupio je epski vrhunac večeri, što se tiče izvođenja Fishevih solo djela, kroz izvedbu vijenca međusobno povezanih skladbi s najnovijeg studijskog podviga. Bend nas je od skladbe »High Wood« do velikog finala s »The Leaving« poveo na epsko glazbeno putovanje kroz neka od najtragičnijih poglavlja Prvog svjetskog rata, što znači da je cijela epopeja sa sobom nosila i snažnu pacifističku poruku.
Fish je dakle te večeri izveo gotovo cijeli »A Feast of Consequences«, što zasigurno nije bila mačja kašlja i za što je zaslužio buran pljesak ionako pomalo previše ležerne i tihe domaće publike. Tijekom jedne od stanki zatražio je malo više svjetla da bi mogao vidjeti zatamnjena lica publike i uvjeriti se uživa li ona u njegovu nastupu, ali gle vraga, većini Talijana engleski je još uvijek ‘španjolsko selo’, pa je tek nakon prve četiri skladbe sceni tehničar napokon ‘upalio lampicu’ i svjetlo se konačno razlilo po publici, među kojom je bilo i pet slovenskih prog fanatika.
U drugom dijelu nastupa došlo je vrijeme i za neke starije favorite, kako iz ranog solo razdoblja tako i iz slavnih dana s Marillionom. Najprije nas je Fishova družina iznenadila izvedbom klasika s albuma »Clutching At Straws« (1987), »Slainte Mhath«, kojom se Fish prisjetio vjerojatno najburnijeg razdoblja svoje profesionalne glazbene karijere, kad su ga pretjerana upotreba opojnih supstanci i pritisak neočekivane slave gotovo uništili. Fish je tijekom izvedbe tog marillionskog standarda nekoliko puta odmahnuo glavom, kao da nešto nije u redu, ali to se vjerojatno prije može pripisati njegovoj scenskoj mimici, povezanoj s tekstom skladbe, nego nezadovoljstvu samom izvedbom.
Zatim je uslijedila odlična izvedba epskog evergreena »Vigil In a Wilderness of Mirrors« s istoimenog solo prvijenca, u kojem se ‘div’ sasvim dobro snašao tamo gdje je u originalnoj verziji trebalo pjevati više vokalne registre. Tijekom »Big Wedge«, zabavljačke parodije na račun ‘američkog sna’, u višeglasnom refrenu, u kojem na originalnoj verziji gostuju pjevačice Carol Kenyon i Tessa Niles, priskočio mu je u pomoć basist Vantsis. U tom je trenutku škotski div pokazao i svoju rijetko iskazivanu, ali uvijek iznimno učinkovitu komičnu stranu. Za zaključak redovnog dijela Fish je iz svoje bogate marillionske riznice odabrao nezaboravni »Heart of Lothian«, to jest klasik s albuma »Misplaced Childhood« (1985), koji tog škotskog rodoljuba u mnogočemu definira kao osobnost i kao glazbenika. Taman kad je Fish publiku doveo u veliki delirij, došlo je vrijeme oproštaja, no nakon burnih ovacija bend se ponovno vratio na pozornicu i izveo još jednu poslasticu iz ‘davnine’.
Većina je očekivala da će Fish za kraj koncerta odsvirati koji od najomiljenijih marillionskih standarda, recimo mega hit »Kayleigh«, manji hit »Lavender«, veseljačko-burkaški »Incommunicado« ili borbeni »Market Square Heroes«. Ništa od toga. Škotski gorštak pobrinuo se za iznenađenje večeri i izveo fantazmagorični »Incubus«, manje poznatu, ali odličnu skladbu s albuma »Fugazi« (1984), tijekom koje smo pogledali i odlomke iz kultnog crno-bijelog vampirskog horora Nosferatu. Kao što se grof Orlok raspršio u prah kad je kroz prozor zasjalo sunce, tako je i Fishevom nastupu nenadano došao kraj, pri čemu nije pomoglo ni to što ga je publika još dugo dozivala natrag na pozornicu.
Fish i ‘uživo’ ostaje neuništiv i čvrst kao stijena u prenošenju potresnih poruka, a pritom je još uvijek vrhunski zabavljač, pa nam uopće nije smetalo što se popis izvedenih skladbi te večeri uglavnom temeljio na novijim dostignućima. Posebne pohvale idu i njegovim suputnicima, koji su tijekom cijelog nastupa djelovali nevjerojatno uigrano, kao da već godinama sviraju u istom bendu. Jedina ‘kritika’ u vezi s Fishevim koncertnim trijumfom u dvorani Teatro Corso jest da je svega toga bilo prebrzo gotovo. Posebno zato što je ‘na zalihi’ ostalo toliko solo i marillionskog materijala, koji ovaj put nismo imali priliku čuti ‘uživo’. S obzirom na to da će ove godine biti 30. obljetnica izlaska »Misplaced Childhood«, bilo bi od Fisha vrlo lijepo da u nastavku aktualne turneje ponovno u cijelosti izvodi to marillionsko konceptualno umjetničko djelo, no ipak zaslužuje posebno priznanje za čvrstu vjeru u kvalitetu novijeg materijala, s obzirom na to da bi se većina glazbenika na njegovu mjestu puno radije oslanjala na stare lovorike, jer je to naravno puno lakše kad želiš da ti publika ‘jede iz ruke’.
Setlista
1. Perfume River
2. Feast of Consequences
3. Manchmal
4. Arc of the Curve
5. High Wood
6. Crucifix Corner
7. The Gathering
8. Thistle Alley
9. The Leaving
10. Slàinte Mhath
11. Vigil
12. Big Wedge
13. Windswept Thumb / Heart of Lothian
—dodatak—
14. Incubus
Galerija slika
